Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Dajte im vi

Isus za sebe kaže »Ja sam svjetlo« (Iv 8,12). To su svjetlo odabrani i najbliži smjeli vidjeti na Gori preobraženja kada se Isusovo lice izmijenilo, zasjalo je kao sunce, a odjeća mu je zablistala nadzemaljskim sjajem. Haljine mu postadoše bijele kao svjetlost, piše Matej (Mt 17,2). Za Isusa samoga to je važan trenutak. Dobio je Očevu potvrdu, baš kao onda na početku kod krštenja. On zna da je ljubljeni Sin. U toj ljubavi njegove su sigurnost i odgovornost.

Točno je Isus rekao: Tko njega slijedi, sasvim sigurno ne će ići po mraku (usp. Iv 8,12). Učenici su to osjetili i onda kada su nakon dugačka dana na pustome mjestu vidjeli silinu njegova blagoslova. Od pet kruhova i dvije ribice (Mt 14,17) bilo je hrane ne samo za njih, nego i za sve veliko mnoštvo onih koji su pješice došli iz gradova. Pala je večer, piše Evanđelje, ali Kristovo je svjetlo sjalo. Nije teško proračunati. Ako Evanđelje izvješćuje da je bilo 5.000 muškaraca, pridodajmo tome žene i barem po jedno dijete, doći ćemo na 15.000. Koliko je to? Kao gledalište u manjoj košarkaškoj dvorani. Ljudi su na okupu. Tu, u zajednici živih ljudi ponajviše se očituje naša odgovornost.

Svjetlo je Kristovo srce. Ondje počinje božanska odgovornost. Pred realnom potrebom ljudi osjetio je Isus sućut i smilovanje (Mt 14,14). U dubinama Kristove duše plamti živo zanimanje za Božje stvorenje. Osjećaj odgovornosti u čovjeku počinje kada osjeti sućut i sažaljenje, kada je dirnut i ganut. Iz toga slijedi akcija.

Učeničko oko prepoznaje i uočava. Dragocjen je to korak. Učenici iz svoje inicijative pristupaju Isusu i govore mu: »Mjesto je pusto, a dan je minuo. Otpusti ljudi da pođu u sela i nabave si hranu!« (Mt 14,15). Vide potrebu – glad, koju i sami osjećaju. Nude i neko rješenje. Uobičajeno i normalno. Postupaju posve korektno. Brižnim srcem vide kako stvari stoje i odgovorno predlažu što je u njihovoj moći.

Ali tko slijedi Isusa, ne mora po mraku koji se već spustio ići do sela i kupovati hranu. Isus donosi preokret. Isus će svojim autoritetom sve smiriti i zaustaviti. Umjesto da umorni i gladni po tami traže put do okolnih naselja, svi će u miru sjesti po travnatoj ledini i predahnuti.

Obrat koji učenici doživljavaju silan je. Mi, koji ipak najviše volimo prekriženih ruku sjediti u svojemu miru; mi, koji po navici očekujemo da se netko drugi pobrine i vrlo lako kritiziramo tuđe loše poteze; mi, koji volimo dijeliti dobre savjete i bolje ideje ili barem ugodno kavanski analizirati situaciju, odjednom stojimo pred nevjerojatnim zahtjevom. »Dajte im vi jesti«, kaže Isus (Mt 14,16). »Dajte im vi« poziv je i zapovijed koja pokazuje da je odgovornost prije svega u osobnomu poduzimanju. Valja krenuti od sebe i svojega. »Dajte im vi« poziv je koji Crkva stoljećima sluša od svojega Glavara i Spasitelja i dužna je na nj odgovoriti.

Odgovor učenika koji s pravom izgleda više kao izgovor upozorava na njihovu ograničenost i skromnost onoga čime raspolažu. Pravo kažu. Imaju samo pet kruščića i dvije ribice (Mt 14,17). To je i za dvanaestoricu gladnih momaka premalo! Isus pokazuje da odgovornost učenika znači akciju: moraju donijeti što imaju (Mt 14,18). Potom će, još jednom, upravo oni primati iz ruku Isusa koji razlama kruh i oni će donositi ljudima (Mt 14,19). Ipak, Isus preuzima odgovornost na sebe. Početak čudesnih djela i prvi odgovor jest pogled u nebo i zahvala (Mt 14,19).

Za razliku od nas koji tako lako svojim postupcima i riječima bližnjemu slamamo srce, Isus, dok lomi kruh, pokazuje drugu sliku. On sam je kruh živi koji je s neba sišao. Dopustit će da mu na križu srce bude probodeno. Kruh je slika. To je njegovo srce koje biva slomljeno. On je kruh koji se lomi za život svijeta.

Rješenje koji Isus nudi višestruko je plodno. Učenici odjednom svjedoče kako ono malo i siromašno što imaju, što su od srca dali, postaje veliko i vrijedno. Njihov jadni darak postaje dragocjena hrana za mnoge. Svi su jeli i svi su se nasitili (Mt 14,20). Od onih pet kruščića i dvije ribice, koliko su uložili, ostalo je toliko toga kao čista dobit. Punina je prikupljena. Svakomu od dvanaest apostola jedna puna košara. Njih dvanaest (Mt 14,20).

Važna je hrana, važna su izliječenja prije toga. Ipak, čini se da su ponajviše Isusovi učenici u pravoj školi. Kaže Isus da je on svjetlo svijeta. Ali i svojim je učenicima rekao: »Vi ste svjetlo svijeta!« I u tome se solidarizirao s nama ljudima. Kao što je na sebe uzeo ljudsko tijelo i pravu ljudsku sudbinu, tako nama daje da budemo svjetlo kao što je on svjetlo. Učenici su to osjetili kada su dijelili kruh koji je Isus razlomio i njima davao. Učitelj će tražiti: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,14)!« Upravo su to učenici učinili kada su onomu mnoštvu od petnaestak tisuća donosili hranu.

Mt 14,13-21

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Čovjekovo uzvišenje (Mt 23,1-12)

Isus naviješta svojim učenicima i cijeloj zajednici radosnu vijest. Dok ih upozorava na licemjerne postupke, pokazuje im put uzvišenja i proslave.

Pravo je čovjekovo uzvišenje djelo Božje. To je zajedništvo s Uzvišenim, s Kristom proslavljenim, s Isusom kojega je jedan Otac naš, onaj na nebesima, uskrisio od mrtvih. Uzvišenje čovjekovo zbiva se na putu Marije, službenice Gospodnje, koja svoju neznatnost prepoznaje i priznaje. Bog je pogledao na njezinu neznatnost. Ljudski napor pritom malo može postići.

Božji zakon vodi čovjeka do pravoga uzvišenja i proslave. Isus traži od svojih učenika da slušaju i imaju povjerenja u riječi koje im se naviještaju. Tko čini i obdržava sve što kaže riječ Božja, bit će uzvišen.

Život u zajednici braće i sestara vodi do pravoga uzvišenja čovjekova. Jedan je vođa i jedan je učitelj naš. Jedan je Otac naš, onaj na nebesima, kojega tako često zazivamo: »Oče naš.« Tko živi kao član ove obitelji, bit će uzvišen.

Pismoznancima i farizejima možemo zahvaliti što naviještaju riječ Božju. Ali ljudskim snagama sazdano uzvišenje ne uspijeva. Uzvišenje i proslava koja počiva tek na govorenju šteti i ostavlja za sobom bolan i razoran rascjep između riječi i djela. Uzvišenje koje se oslanja samo na odjevne predmete i molitveni pribor, na titulu i dostojanstven pozdrav, lažno je i vodi u poniženje. To je stalna borba za ugled i za prva sjedala koja svi vide. Ostavlja čovjeka nezadovoljnim, praznim i frustriranim. Nije to poniznost nego poniženje.

Pravo čovjekovo uzvišenje pokazao nam je onaj najveći među nama, Sin Božji koji je ponizio sama sebe, Krist Gospodin koji je postao naš sluga.

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Jakovljev zavjet (Post 28,20–22)

Pažljiv će čitatelj odmah zamijetiti kako prvi biblijski zavjet, zavjet koji praotac Jakov nakon sudbonosnoga sna polaže, ima neobičan izgled: »Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Jahve-Gospodin bit će moj Bog« (Post 28,20.21).  U čas kad izriče ove riječi Jakov još nije s Bogom »na ti«, svoj zavjet ne izriče u dijaloškom, nego u opisnom obliku u trećem licu.

Neposredan praotac Božjega naroda, otac Izraelovih plemena, polaže prvi zavjet na koji nailazimo listamo li Sveto pismo od početka. Tako se na začecima povijesti svetopisamskoga naroda nalazi jedan važan zavjet. Poznajemo okolnosti. Nakon što mu se Bog u noći kroz san objavio (Post 28,12–15) Jakov idućega jutra rano ustaje, pomazuje spomen-stup – kamen s uzglavlja – i polaže svoj zavjet (28,18–22).

U redovničkoj je tradiciji prirediti radosno slavlje i – u manjoj ili većoj mjeri – gozbu za mnoge kad neki novi član zajednice polaže zavjete. Tako to i odgovara zakonskim propisima iz Ponovljenoga zakona koji nalažu da se zajednica raduje pred Gospodinom na mjestu koje je on odabrao, da u veselju blaguje (Pnz 12,12). Ondje se zavjeti ispunjuju ponavlja Mojsije na svoj smrtni dan Božji zakon (usp. 12,11). Osim toga, redovnici i redovnice polažu zavjete na kraju jednog puta sustavne i promišljene priprave u kojoj se već unaprijed Bogu povjeravaju i predaju.

Početci s Jakovom ne bijahu takvi. On zavjet polaže u trenutku kad istom kreće na svoj samostalan put. I nije taj pokret razborita junačka odluka odrasla mladića, nego bijeg od kajinovskih bratoubilačkih nakana brata Ezava: »Ubit ću svoga brata« – govori Ezav (Post 27,41). Jakov polaže zavjet kad mu je sunce zašlo (Post 28,11).

Uništio je Jakov i bolno razvrgnuo veze s obitelji. S bratom najprije trguje (Post 25,31), potom na prijevaru otima njegov blagoslov (27,27) i zarađuje ubojitu mržnju i prijetnju smrću (27,41). Oca je grubo i prostački varao, niječući opet i opet svoj identitet, pretvarajući se i proglašavajući da jest nešto što nije (27,19.32). Čak će sveto ime Božje zlorabiti za svoju laž (»יהוה mi je bio milostiv« Post 27,20). Majci koja si trostrukim pozivom »Poslušaj moj glas!« (27,8.13.43) preuzetno pripisuje autoritet koji samo Bogu pripada, Jakov se submisivno pokoravao. Od nje i za prijetnju saznaje i po njezinu savjetu, i opet uz izgovor, bježi (27,42–45). Tako se napokon i od nje odvaja, tako započinje njegov put slušanja Božjega glasa.

Ako se dakle i naš duhovni put ispočetka ispuni trgovanjem u međusobnim odnosima i ako se pretvori u kupovanje prednosti, u pretvaranje i glumu, u nezdravo podređivanje samoga sebe, to još ne znači da Bog nema svoje planove i da ne može dovršiti ono što je s nama započeo.

Jakovu u takvu stanju, bjeguncu bez doma i obitelji, na putu u tuđinu, Bog pristupa da ga spasi. Poredak je dobar. Najprije se Bog objavljuje Jakovu i iznosi svoje nacrte (Post 28,13–15). Na početku stoji Božja inicijativa, inače bi zavjetovanje moglo biti problematično još i više nego što jest. Ključan je to trenutak u kojem se Jakov prvi put susreće s Bogom. Gospodin mu prilazi u onom dijelu našega ljudskoga iskustva gdje pretvaranje, trgovanje, laž, gluma i izgovori ne vrijede. Dok spavamo naša duša govori kako joj je, osjećaji pokazuju svoje pravo lice, osjećamo kakvi smo – otvaramo karte. U snu Bog dira Jakova u srce i ulazi u njegovu dušu. Nije samo pobožna izreka da »Gospodin svojima u snu daje« (Ps 127,2).

Nekoliko stupnjeva u Jakovljevoj reakciji dovodi do zavjeta. Ponajprije tu je njegov intenzivan religiozni doživljaj. Očito još u noći budi se iz sna ispunjen strahopoštovanjem, prodrman, ne daleko od paničnoga napadaja. Na javi, svjesno on će ustvrditi da je sam Gospodin na tom mjestu (»יהוה se nalazi na ovom mjestu!« Post 28,16). Sada je to, očito, spoznao. Prodornost njegova religioznoga iskustva zorno predočuje hiperboličan osjećaj da se nalazi u domu Božjemu i pred vratima neba, tj. u sudištu nebeskoga grada (28,17). Gradska vrata naime kao prostor okupljanja u Starom zavjetu označuju mjesto javnoga procesa i suda.

Je li Jakov ponovno zaspao Biblija ne bilježi. Svakako nov je stupanj iduće jutro (28,18) sa svojim višestrukim bogoslužnim činom koji će dovesti do perspektivnoga dovršetka. Jakov postavlja spomen-kamen i daje ime mjestu u skladu sa svojim doživljajima. Potom polaže svoj zavjet (28,20–22). Sama formula zavjeta vrlo je problematična. Jakov zapravo otvoreno postavlja uvjete Bogu. Niže svoje zahtjeve kojim traži potvrdu iskustvom, želi dokaze Božje dobrote i naklonosti. Traži kruha, ruha i siguran put. Želi Božju prisutnost, da mu bude čuvar-zaštitar na njegovim putešestvijama, želi jelo i odijelo, želi sretan povratak kući, odakle je pobjegao. Pogodba je to – pogađanje, do ut des, – a ne zavjet. Izvorni trgovac Jakov još uvelike živi!

Ali osnovno opredjeljenje na koje smjera, obveza i predanje na koje se sprema, divni su. Bit će on moj Bog, zavjetuje se Jakov i tako prvi put u Svetom pismu spominje tu međusobnu pripadnost, tu odlučujuću vezu koja će prerasti u formulu saveza i obilježiti svu dalju povijest spasenja. Ti si moj, pripadaš mi! Upravo na te čarobne riječi pripadanja i povezanosti vratit će se Toma apostol pred uskrslim Kristom. »Bog moj«, reći će (Iv 20,28). O tome je doista riječ i danas u zavjetovanju. Nama ljudima dana je odluka da prepoznamo tko nam je vrhovni ideal, kome ćemo pripisati božanski autoritet. Na čovjeku je da odabere, pred kime se duša njegova klanja, kome oči uzdiže, kome se obraća: Kumirima – bilo drevnim, bilo modernim – ili pravom i živom Bogu. Hoće li od jutra zaroniti glavu u »24 sata« ili će Bogu upraviti dušu, odlučuje čovjek. Što će za nj biti Božja riječ kojoj poklanja pozornost i pripisuje joj najvišu vrijednost, odlučuje čovjek – ispravno ili pogrješno. Sretni smo što naziv dvaju osnovnih dijelova Svetoga pisma u hrvatskoj tradiciji nije kao u europskim jezicima otišao u smjeru oporuke, nego je upravo zavjet.

Jakovljev nevješt, dalek i poremećen odnos s Bogom o kojem najprije govori u trećem licu razumljiv je na temelju situacije u kojoj se nalazi na temelju dosadašnjih postupaka i činjenice da u zapisanim koracima obiteljskoga života, doduše čuje u dvostruku očevu blagoslovu o Bogu  koji je blagoslovio polje (יהוה 27,27), o Bogu koji daje zemaljska dobra (Elohim 27,28) i koji je Svemogući Bog iz predaje (El Šadaj 28,3), ali nikad od roditelja nije primio sustavne pouke o Bogu. Na istoj se pozadini može razumjeti i njegova skučenost i sebični individualizam, zatvoreni mali svijet. Pridodamo li tome psihološku potrebu broj jedan za osobnom sigurnošću i afirmacijom vlastite osobe još je više toga jasno.

Bog progovara o njegovu djedu i ocu, i o zemlji (Post 28,13). Jakova zanima jelo i odijelo za njega samoga. Božji pogled širokogrudno se proteže na sve četiri strane svijeta (28,14), Jakov misli na svoj put. Dvaput Bog najavljuje potomstvo (28,13.14), a Jakov za sada nije kadar doli misliti na vlastitu egzistenciju i tjeskobno se brinuti što će jesti, u što li se odjenuti.

Jakov ne uzima u svoj zavjet ono što i mi tako lako previdimo, a to je Božja najava Abrahamu koju Bog vjerno drži i pri kojoj, eto, ostaje. »U tebi će se blagoslivljati sve obitelji tla zemaljskoga« (28,14 usp. 12,3) iste su riječi koje je već Abraham slušao. To je globalno poslanje koje Bog sada Jakovu namjenjuje i on to kao da je prečuo i nije registrirao u svom individualističkom zavjetu.  Velika je to životna zadaća. S jedne strane u duhovnosti je poznato da je univerzalnost znak za rasuđivanje i razlikovanje što je od Duha Božjega. S druge strane blagoslov nas vraća na početke Svetoga pisma i definiciju što je to slika Božja. Bog je taj koji daje blagoslov. Potom će Melkisedek, čovjek, blagoslivljati (Post 14), a već Abraham, i sada Jakov, jasno su prema Božjem nacrtu obdareni tom svetom i snažnom zadaćom da budu ne samo pasivni primatelji nego i aktivni nositelji blagoslova. Biti slika Božja znači i ovo: imati poslanje za tu božansku djelatnost donošenja blagoslova.

Gospodin se sa svoje strane nije usprotivio Jakovljevu zavjetu. Ne proturječi Jakovljevoj metodi zavjetovanja i njegovoj formuli zavjeta. Na taj način prihvaća njegove uvjete, prihvaća pogodbu. Uostalom, kad Jakov zahtjeva i postavlja uvjet: »Ako Bog bude sa mnom« (Post 28,21), to je vrlo precizna jeka – i prihvaćanje – onoga što je Bog unaprijed najavio i obećao: »Evo, ja sam s tobom« (r. 15). Dio Božje najave o čuvanju na putu i o povratku zacijelo je dobro čuo jer usvaja i jedno i drugo (שׁמר šāmár – čuvati r. 15.20;  שׁוב šûb – vratiti r. 15.21)

Završetak Jakovljeva govora otkriva napokon lijepu novost jer su to prve riječi koje će doista Bogu uputiti; smijemo reći Jakovljeva prva molitva (Post 28,22b). To je molitva predanja i velikodušnosti. Jakov obećava što će Bogu dati. Odvažio se i zbližio, i sada kaže »ti« (»ti ćeš davati«, »za tebe ću odvajati desetinu« 28,22). Osim toga sada, na kraju svoga zavjetovanja, pokazuje ipak i važnu, dragocjenu otvorenost i širinu za najavljene Božje nakane s njime jer spominje »sve ono što ćeš mi dati« (28,22). Biti s Bogom »na ti« i imati spremnost primiti sve što nam  on daje, velika je stvar.

Niko Bilić, SJ