Značenje i dar svete mise danas su u evanđelju jasni. Primljeni smo u nutrinu Isusove molitve, u svetinju nad svetinjama, u zaštićeni prostor njegove najdublje, najskrovitije, a odlučujuće povezanosti s nebeskim Ocem. Tri su dijela Kristove molitve. Isus moli za sebe, Isus svjedoči kako je proslavio Oca, Isus moli za ljude koje mu je Otac dao.
Svi znamo kako Isus na početku svoje muke moli u Maslinskom vrtu. Usrdno, tjeskobno, preklinjući traži da ga kalež mimoiđe. Vapi: “Oče”, i podlaže se pokorno. Cijelim tijelom uronio je u molitvu, s kapljama krvava znoja. Ivanovo evanđelje, evanđelje ljubljenoga učenika i teologa donosi dopunu – to je “ivanovska korekcija”.
Da, Isus je tijelom uključen u molitvu: podiže oči k nebesima. Da, izgovara dvaput riječ “Oče” (Iv 17,5). Ali u tom posebnom času nakon svečanog prijateljskog blagovanja Pashe, kad je zazvonila istina o izdajici, kad se križ već sprema i muka počinje, Isus moli Oca: Proslavi me! Jest Isus žrtva, ali on je i svećenik. (17,1.5). Vječni Sin ne traži slave od ljudi niti od svih kraljevstava ovoga svijeta koje mu je podmukli napasnik već u početku lažno nudio. Isus moli za slavu kod Oca, slavu koju je odvijeka imao. Tako otkriva pravi smisao bičeva i trnove krune, čavala i koplja, gorke smrti koju će iz ljubavi za nas podnijeti. Isus je svećenik i žrtva.
U središtu molitve je Otac i Očevo davanje koje će svaki roditelj odmah razumjeti. Djeca po naravi kao da sve imaju, računaju s time, dano im je, bezbrižni ne pitaju kako je stečeno. Isus kaže da mu je Otac dao svoje riječi (17,8), dao mu je ljude (17,6.9) koji Ocu, Stvoritelju, pripadaju. Otac mu je dao djelo koje treba izvršiti (17,4). Sve mu je dao (17,2.7). Sve što je Očevo, Isusovo je (17,10) proglašava on i tako nam izvrsno predočuje što je to primanje svete pričesti: Sve tvoje – moje je, sve moje tvoje. O tome da je Isus primio sve od Oca osobito smo se osvjedočili na Uzašašće kad Isus izravno proglašava da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebesima i na zemlji. (Mt 28,18)
U molitvi Ocu Isus posebice ističe da mu je dana vlast nad svakim tijelom. Razjašnjuje tako da Ujelovljenje nije samo u tome da je Sin Božji uzeo tijelo, proživio život zemaljskoga čovjeka u tijelu, na sebe uzeo i posvetio naše začeće i rađanje, naše odrastanje i odgoj, naše radosti i patnje, život i smrt. Utjelovljenje ne znači samo to da se Isus iz ljubavi toliko za nas ponizio da je s nama u sve dane pod prilikom kruha u Presvetom sakramentu. Utjelovljenje znači i to da Otkupitelj ima moć nad svakim stvorenim, smrtnim, raspadljivim tijelom. Vraća se Isus na onaj Pra-Savez Božji kod Noe u kojem sam Gospodin tri put naglašava da ga sklapa sa svakim tijelom (Post 9,15-17). U vrijeme kada nas je nevidljivi virus i nepredvidivi potres zastrašio, u vrijeme kada se zbog uništenja okoliša i cijele Zemlje s pravom brinemo, ovo je velika utjeha. Isus ima vlast nad svakim tijelom.
Isus u molitvi svjedoči kako je proslavio Oca na zemlji (17,4). Daje nam primjer kako i mi u molitvi pred Ocem sa zahvalnošću, ali mi i s kajanjem, otvoreno u savjesti gledamo na svoja djela. Isus je Ime Očevo objavio svojima (17,6), predao im je riječi Očeve (17,8), proslavio se među njima (17,10) i tako je dovršio svoje djelo (17,4) pa odlazi k Ocu (17,11).
Silan je Isusov zadatak: dati vječni život na dar (17,2). U središtu kao ključ sveto je znanje o Bogu. Zbog toga se danas radujemo i čestitamo svima koji su upoznali jedinog, istinitog, svevišnjeg i milosrdnoga Boga. Zajedno s Isusom molimo za sav svijet da upozna Pomazanika, Isusa Mesiju kojega je Otac poslao, za kojim čovjek od davnina sve do danas tako živo žudi. Po svetom znanju koje nam Gospodin daje uočavamo kako je od Oca sve što je Isusu dao, istinski upoznajemo istinski da je Isus od Oca izišao.
Isus upravlja Ocu svoju prošnju za one koje mu je Otac dao, one koju su sačuvali Očevu riječ (17,6), prihvatili su sve objave koje im je Učitelj predao (17,8). Isus je prvi koji moli dar Duha Svetoga za sve svoje. Što je misa? To je Isusova usrdna prošnja za sve nas koji smo u svijetu, koji srcem i životom vjerujemo da ga je Otac poslao (17,8). U svetoj misi iznova otkrivamo tu najdublju, najmiliju utjehu: pripadamo Ocu, pripadamo Isusu i zato na ovom oltaru u ovom povijesnom času zajedno s njime prinosimo svoje tijelo i svoju krv, svoje trpljenje koje kao kršćani podnosimo, svoje usrdne molbe kojima se pridružujemo okupljenim apostolima i Majci Mariji, cijeli svoj život.
p. Niko Bilić, SJ
Hvala svima vama, dobročinitelji, koji svojom molitvom i strukom, radom i darom pomažete obnovu Bazilike Srca Isusova:
Ja pitam, mi pitamo Gospodina: Kamo ideš? Zašto ne ostaješ ovdje kao Učitelj koji čudesa čini, hrani, ozdravlja, čisti srce od zloduha, donosi oproštenje grijeha – svojom desnicom spasava (Ps 138,7)? S prvom Crkvom prolazimo onih 40 prevažnih dana poslije Uskrsa u kojima je Gospodin čvrstim dokazima očitovao da je živ. Pamtimo i razmatramo što nam je to govorio na Posljednjoj večeri, u zaštićenom prostoru, u svetom času, i što ostade zauvijek zapisano u Evanđelju. Sada razumijemo, sada idemo u dubinu. Još su svega dva dana. Već prekosutra, trećeg dana, Uzašašće je.
Kamo to ideš, Gospodine? Kako dobro razumijemo što se to dogodilo kad je Pavao sa svojim pratiocem Silom u Filipima čudesno oslobođen. “Nastao je potres velik, poljuljali se temelji” (Dj 16,26). Tako je bilo i nama. Sada pak, kad se epidemija već polako gasi, dolazi gospodarska kriza. I dolaze izbori. Srce nam je ispunjeno žalošću ako nema Isusa, Otkupitelja.
Kamo to ide Gospodin? Onamo gdje je prije bio. Odlazi u tajnu Očeva srca, onamo gdje je izvor i punina života, sveta utaženost. Gospodin odlazi kao što je otišao u strašnu muku i gorku smrt na križu, u koju ga mi svojim grijesima, nevjernošću, bičevima i pljuskama, čavlima i kopljem, šaljemo. Da, prije nego kod apostola u Filipima (Dj 16,22.23), s Isusa su strgli odijelo, išibali ga i izudarali, bacili u tamnicu.
Odlazi Isus u sveto uskrsnuće koje izvodi zajedno s Ocem i Duhom koji mu opet oživljuje tijelo. Odlazi na dan Uzašašća kad će biti uzet, uzdignut u nebesa k Ocu svojemu i Ocu našemu (usp. Iv 20,17).
Kamo odlaziš, Gospodine? Proteklih tjedana jako smo opet osjetili kako nevidljivi virus ima odsudnu ulogu za naš osobni i zajednički život. Isto vrijedi i za naše osjećaje i naše misli. Nevidljivi, a bitni. Sveti je Učitelj na Pashalnoj večeri ustvrdio da je za nas korisno da odlazi i da ga više očima ne vidimo. S naglaskom obrazlaže: inače onaj drugi Branitelj duša naših, Božji Duh koji bodri i sokoli, potiče i tješi, sigurno neće doći (Iv 16,7). Eto, svrha koju Isus želi postići jest Duh Sveti u kojemu se skriva naš duhovni život, onaj život bez kraja u Božjoj ruci, tako često oku skriven.
Na početku Isus je kod krštenja tražio od Ivana Krstitelja da “ispune svu pravednost” (Mt 3,15). Na kraju Duh će pokazati što je pravednost: to da je Isus kod Oca (Iv 16,10). Ne vidimo ga očima da se ne bismo uzoholili i umislili kako možemo njime raspolagati i njime upravljati. To je ono kršćanstvo, vjera do koje Isus svoje dovodi. To je ono u čemu mi, evo, i u trećem tisućljeću živimo.
Kamo ideš, Gospodine? Tek u Duhu Svetom spoznajemo grozotu svojega grijeha. Duh jasno očituje što se događa s čovjekom koji odbaci vjeru u Isusa, koji se odrekne i odbija milosrdno Srce Kristovo, koji razvrgne sveti pradjedovski zavjet vjere, pa pljuje i buči, grize oko sebe psovkama i lažima, optužuje i napada bližnje, a sam tone u sve veću gadost, stvara si pakao.
Kad je jednom Križ zabijen u ovu zemlju, kad je jednom Gospodin živ ustao iz podzemnoga počivališta pokojnih, presuda je izrečena (usp. Iv 16,8.11). Isus odlazi k Ocu, Riječ je opet ondje gdje bijaše u početku (usp. Iv 1,1), zato da Sveti Duh Božji pokaže kako je sudski proces dovršen. Knez ovoga svijeta osuđen je i presuda je pravomoćna (Iv 16,11). Ako se i diči svojom lažnom moći, ona je privremena, posve omeđena. Svezan je, okovan jer je došao onaj Jači.
Jedan je svjedok ove Isusove životne pobjede sv. Ivan Pavao II. ljubitelj, pokrovitelj i nebeski zaštitnik naše domovine koji je jučer (18. svibnja) imao rođendan. Jedno svjedočanstvo djelovanja Duha bijaše i zajednička volja naroda prije točno 29 godina, 19. svibnja 1991. kada je u referendumu počela velika sloboda i odgovornost svih nas. Na izborima koji dolaze odlično se može pokazati kako Duh Sveti danas djeluje. I obzirom na grijeh, i s obzirom na pravednost, i s obzirom na osudu.
Zato iz dubine duše usrdno molimo: Dođi, Duše Presveti! Svoje molbe i patnje, i razorenu Baziliku i veliku čežnju da Srce Gospodinovo zavlada Hrvatskom, sve životne sile stavljamo na ovaj žrtvenik Gospodnji. Isti je to prostrt stol za kojim se blagovala Pasha, za kojim se bivši tamničar apostola Pavla sa svojim domom radovao jer je povjerovao Gospodinu (Dj 16,34).
U naše “online-doba”, za života na daljinu osobito smo radosni i Bogu zahvalni na svim medijima koji nastavljaju ispunjavati svrhu Ivanova evanđelja: da čitatelji vjeruju i da vjerujući imaju život u Isusu, iščekivanom Mesiji, Sinu Božjemu (Iv 20,31). Zato je vrijedilo popisati bar neka od znamenja koja je učinio (usp. 20,30). S istom svrhom sveti Luka opisuje u Djelima apostolskim one koji su prvi “prigrlili vjeru” (Dj 2,44) jer sada, gle, apostoli “čine znamenja” (2,43). Tako je i s Petrovim glasom koji sveto odjekuje u Poslanici, govoreći da nas “po vjeri čuva Božja snaga” (1 Pt 1,5).
Papa Franjo služi misu u nedjelju Božjega milosrđa, 19. travnja 2020.
Svećenik, Kristovom vlašću koju po Crkvi prima, lako će nas poučiti: kojemu ekranu, kojoj stranici poklanjamo pozornost, kamo upravljamo svoje oči i čime hranimo pamet od ranoga jutra, o tome odlučujemo mi po svojoj slobodnoj volji. Zato je pravi čas da priznamo punu vrijednost koju imaju primjerice Glas Koncila i Kršćanska sadašnjost, Verbum i Bitno.net, Narod.hr i Hrvatska katolička mreža, Radio Marija i Laudato TV – obiteljska televizija, sve ono dobro i konstruktivno na HRT i na komercijalnim TV-postajama… Više ne moramo kukati kako su nam mediji loši. Jest, sami odlučujemo koliko ćemo pozornosti podariti živoj Božjoj riječi, što će nama kao najvažnije stajati pred očima.
Kako smo izdali Isusa
Po svemu svijetu omiljena Nedjelja Božjega milosrđa ove nam je godine došla svega nekoliko dana nakon rođendana Pape u miru, Benedikta XVI. Odmah nam je u svijest dozvala njegova prethodnika sv. Ivana Pavla II., našega hrvatskoga zaštitnika i zaštitnika Kristove Europe. Znamo koliko je sveti Papa, koji je Bijelu nedjelju – Mali Uskrs ustanovio kao Nedjelju Milosrđa, učinio za Hrvatsku pa sada, kad smo o Uskrsu 2020. godine na svojevrsnu vrhuncu našega reda na čelu Vijeća Europske unije, radosno i ozbiljno, u okvirima pandemije, lako priznajemo presudnu duhovnu dimenziju u životu europskoga čovjeka i europskih naroda. Naš isusovački Fakultet filozofije i religijskih znanosti na Zagrebačkom Sveučilištu dobro zna: Želi li Europa život, onda siguran put nudi Kristov program koji je sv. Ivan Pavao II. sažeo u usrdan, ustrajan poziv na civilizaciju ljubavi i novu evangelizaciju. Bez toga osuđujemo sami sebe.
sveti papa Ivan Pavao II., veliki prijatelj Hrvatske
Pedeset dana uskrsne radosti, nakon četrdesetdnevne korizme, istinska je prigoda da ispitamo kako razumjeti Krista u 21. stoljeću i njegovati zdravu teologiju za svakoga. Dok se po svem svijetu zbog vjere najviše, bez ikakva smisla, progone kršćani, koliko je promašeno sama sebe isključivati iz Crkve nepriznavanjem povlačenja Pape u miru, prijezirom Pape i biskupa, a prisvajati si naziv “katolik”! Pandemija nas čini osobito osjetljivima na ljude koji dnevno umiru od gladi i od bolesti, od namjerno izazvanih ratova i industrije ubijanja nerođenih, pa nam je jasno koliko je pogrešno podržavati nesretne štićenike zlobnih investicija koji izazivaju incidente, svode se na ispraznu bitku riječima, nepoučeni o kršćanskoj vjeri, zarobljavaju sami sebe ružnim, nezabavnim filmskim maštarijama i vrijeđaju izvorni, starozavjetni Božji narod. Hoće li Kristovi vjerni i danas “uživati naklonost svega naroda” kako bijaše u Djelima apostolskim (usp. Dj 2,47)? Ako u Hrvatskoj ima više od 80% krštenih duša, koje su Crkva – Tijelo Kristovo, krajnje je vrijeme da više ne govorimo o Crkvi kao o “njima” i “nečemu” drugome jer to smo mi – sveto Tijelo kojemu je glava – Krist.
U bazilici Srca Isusova (Zagreb, Palmotićeva 31), urušio se strop u potresu 22. ožujka
Povijesna uskrsna večer
Večer uskrsnoga dana prekretnica je u povijesti. Premda je Gospodin već izjutra uskrsnuo (usp. “rano”, “još za mraka” Iv 20,1), učenici su još uvijek u strahu, zatvoreni (Iv 20,19). Iako su Magdalena i neke vjerne uskrsne žene-ljubiteljice već doduše doživjele milosni susret s Gospodinom (Mt 28,9; Iv 20,16) i izvijestile o tome, ipak nisu naišle na povjerenje (usp. Lk 16,11; Lk 24,11.22; Iv 20,18). Ljubljeni učenik povjerovao je vidjevši nutrinu groba (Iv 20,8). Šimunu, apostolskom prvaku, Gospodin se ukazao (Lk 24,34; 1 Kor 15,5), pa i dvojica u obližnjemu selu Emaus prepoznali su ga u lomljenju kruha (Lk 24,31 usp. Mk 16,12). No tek s večernjim smirajem dolazi preokret u okupljenu živu zajednicu. Počinje ključan proces: egzistencijalni strah za vlastiti život koji ih je natjerao u bijeg i zatvorio ih u sklonište (Iv 20,19), postat će sveti strah Božji koji svakom spaseniku prožima dušu, kako će poslije Djela apostolska izvijestiti (Dj 2,43). Utjelovljeni Sin Božji, u kojemu Crkva tijekom vjekova prepoznaje pravoga Boga i pravoga čovjeka, dokazuje nazočnost svojega uskrsnoga tijela pred svojim pratiocima. Dolazi među njih, premda su vrata zatvorena – jedanput, pa drugi put (Iv 20,19.26).
Na uskrsnu večer, kao i prije za javnoga djelovanja, s dobrostivim autoritetom, kojim sama sebe nudi kao pouzdan oslonac, Učitelj sa svojim uskrsnim tijelom staje posred učenika (Iv 20,19). Nema pritom prijekora ni prijezira. Nema tumačenja ni podrobnoga prorađivanja, kako i zašto su ga napustili, premda su zanosno obećavali vjernost (“svi učenici” Mt 26,35). Paklenski virus izdaje, osude i nijekanja Kristova Srca dobiva uspješan lijek u pandemiji božanskoga milosrđa koja započinje blaženim uskrsnim pozdravom braći. Stiže uvečer, a ima moć prodrijeti do dna i zahvatiti najuzvišenije mistične visine. “Mir vama!” (Iv 20,19) – kaže Isus svojima, najavljujući tako unaprijed otpuštenje grijeha koje će im sada povjeriti (20,23). Oproštenje i mir Bog milosno spušta na savjest koja je izdala Isusa, sramotno pogazila sebe i svoju riječ, zagušila se u strahu od progonitelja, nasilnika. Ponavlja Gospodin: “Mir vama!” (Iv 20,21) kao što je u Maslinskomu vrtu morao i opet istaknuti: “Ja sam” (Iv 18,8) jer su prvi put pred dostojanstvom njegove osobe ustuknuli, popadali (18,6).
Svoju stvarnu i živu prisutnost u tijelu, na zemlji, očitovat će uskrsli Isus pokazujući im ruke i bok (Iv 20,20). Isus diše – očito je u njegovu dahu (Iv 20,22). Čavli kojima mu probodoše ruke i noge, kada su ga razapeli na križ, ostavili su žive biljege (Iv 20,25). Koplje, kojim su ga proboli da utvrde smrt prije nego su mu tijelo skinuli s križa, ostavilo je ranu na boku. Te rane Kristove nevjerni Toma bit će pozvan, ne tek očima vidjeti, nego prstom i rukom opipati, vlastoručno dodirnuti, tjelesno provjeriti (Iv 20,27). Svete su to rane koje su i danas u središtu našega klanjanja Srcu Isusovu i milosrđu Božjem. U potresu razorena Bazilika u središtu Zagreba postala je znak vremena koji poziva na iskrenu, ponovljenu zahvalu svima vama, cijenjeni dobročinitelji, koji ste se već uključili u obnovu, ali jednako tako na toplu preporuku svima vama koji ćete još pročitati molbu isusovačkoga poglavara na internetskoj stranici isusovci.hr.
Bazilika Srca Isusova (Palmotićeva 31, Zagreb) nakon potresa u nedjelju, 22. ožujka
Uskrsno Tijelo Kristovo
Kao što je otvoreno Isus “stao u sredinu” i ponudio svoje vlastito ja, duhovno središte svoje božanske osobe, tako on šireći ruke, izlaže samoga sebe u tijelu, slično kao pod udarcima nasilnika kod raspeća. Nezaštićenim ostavlja središnji dio svojega tijela, svoj bok i svoja rebra (grč. πλευρά Iv 19,39; 20,20.25.27), svoja prsa, uz koja se ljubljeni učenik bio privinuo za vrijeme Posljednje večere (grč. στηθος Iv 13,25). Pokazuje tako koje je uporište, gdje je izvor i kolika je cijena onoga mira koji dariva – kako je upravo rekao (20,19), i opet će ponoviti (r. 21). Na početku Stvoritelj je Adamu-čovjeku izvadio rebro (Post 2,21), na uskrsnu večer Sin Čovječji – nakon tvrdoga sna prave ljudske smrti – pokazuje svoj probodeni bok (Iv 20,20).
Kontemplacija uskrsnoga Tijela Kristova, koliko ga Pismo opisuje i Predaja pamti, povlastica je u četrdeset pouskrsnih dana i najbolje nas uvodi u bit naše vjere. U teologiji to tijelo nazivamo “proslavljenim”, a osnovica je za “uskrsnuće tijela” u Vjerovanju. Najbolje nas upozorava kako je jedan od glavnih zadataka svekolikoga odgoja, školovanja i sazrijevanja upravo to da se sprijateljimo sa svojim tijelom, s ljubavlju pazimo na taj Božji dar. Valja nam naučiti živjeti u tijelu po uzoru na utjelovljenoga Gospodina. Nije Isus tek na duhovan način došao među svoje; nije jednostavno otišao s ovoga svijeta kako to bijaše do trećega dana u grobu, a nije još ni uzašao k Ocu.
Istina, kršćanin sa životnom nadom gleda na “baštinu pohranjenu na nebesima” (1 Pt 1,4), ondje. Ali baš zato brine se za život ovdje, poštuje od Boga povjerenu Zemlju i svemir, njeguje vjerničko zajedništvo u dobrima (Dj 2,44), lomi kruh s bližnjima (usp. Dj 2,42.46). Spasenje će se tek “objaviti u posljednje vrijeme” (1 Pt 1,5), o zaključnom “Objavljenju Isusa Krista” (1,7) tumači Petrova poslanica, ali usklik neizrecive radosti dariva nam svrha koju – neuvijeno veli Petar – već postigosmo: spasenje duša (1,9). Virus o kojem cijeli svijet iz dana u dan neumorno zbori jasno nas upozorava koliko ono, što je oku nevidljivo, može biti presudno za naš život. Stoga još bolje razumijemo pohvalu da ljubimo Gospodina iako ga ne vidimo (1 Pt 1,8), baš kao što traži čuvena Isusova pouka apostolu Tomi.
Uskrsna misija
Ono što na uskrsnu večer slijedi odmah će pokazati kako uskrsli Gospodin ne donosi predah i mirovanje, nego zadaću, poslanje. Nema svetoga gnjeva niti ispričavanja koje bi omalovažavalo bijeg apostola. Isus iznova povezuje učenike sa samim sobom, uvodi ih u nutrinu svoje svete, božanske povezanosti s nebeskim Ocem. Kao što je Otac njega, Pra-Apostola, poslao, tako sada uskrsli Isus svoje učenike šalje (usp. Iv 20,21). Ta je misija život Crkve i odmah nas podsjeća na čuveni zov koji nam papa Franjo ustrajno upućuje: “Idite! – Pomozite bližnjima u potrebi! Idite na rubove društva!”.
Objasnit će Gospodin: kao uzor stoji ono što je sam upravo učinio, donijevši mir u njihove savjesti. Otac ga je, dižući ga od mrtvih, poslao da dođe k svojima i kaže im: “Mir vama”. Sada će učenici dobiti taj zadatak da duše oslobađaju od grijeha. Kome otpuste grijehe, Bog ih otpušta (ἀφίημι Iv 20,23) upozorava znani teološki pasiv istog onog glagola koji stoji u molitvi Oče naš (ἀφίημι Mt 6,12), koji Raspeti izgovara kao molitvu za svoje mučitelje (ἀφίημι Lk 23,34). To je institucija Božjega suda: kojima zadrže grijehe, zadržani su im (Iv 20,23). Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: “Mir”, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs 2020. poziv je na globalno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.
Pogled s kora na Baziliku u kojoj se pola stropa urušuilo
Kristov životni dah
U središtu uskrsne večeri jest Kristov životni dah. Dokazujući još jednom svoj tjelesni život, Isus je dahnuo u okupljene apostole (grč. ἐνεφύσησεν Iv 20,22). Taj važan znamen u Grčkoj Bibliji doslovce preslikava postupak Stvoritelja kojim na početku čovjeku daje život (grč. ἐνεφύσησεν Post 2,7). Čovjek, zemaljski Adam, od fizikalnih i kemijskih elemenata poznatoga svijeta sazdan, živa je duša. U početku dan nam je dah života, Božji dar. Sada, “uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu” (Iv 20,19), Isus otvoreno kaže: “Primite Duha Svetoga!” (Iv 20,22). Već se zbiva ono što će biti svečano i slavno u punini dovršeno u obličju plamenih jezika istom na Pedeseti dan (Dj 2,3). Je li pretjerano držati kako je to upravo onaj Duh koji je Raspeti na času smrti povjerio u ruke Očeve drevnim psalamskim riječima (Ps 31,6; Lk 23,46) – vječni božanski Duh ljubavi Oca i Sina koji ih veže svetim vezom, koji nosi opstojnost božanske Osobe Kristove? Svakako Kristov životni dah razjašnjava zašto Ivanovo evanđelje samo sebe definira kao knjigu napisanu zato da imamo život (Iv 20,31).
Slika Stvoriteljeva djelovanja u Kristovu dahu osnovica je na kojoj je jasno zašto Petrova poslanica proglašava da nam je uskrsnućem Isusovim njegov nebeski Otac “po svom velikom smilovanju” iznova podario život (1 Pt 1,3), ponovno nam je postao Otac. Opet smo njegova djeca. Petar je očito saznao i dobro zapamtio kako je Učitelj u zaštićenom, noćnom razgovoru Nikodemu govorio o novom rođenju, rođenju odozgora (Iv 3,3.7). Danas, za vrijeme pandemije, koja je mlade i stare pokosila, nakon opakoga potresa i produženoga podrhtavanja tla, jako smo svjesni što je naš život.
Nevjerni Toma
Kako uskrsli Učitelj djeluje izvrsno će “za osam dana” (Iv 20,26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: “Ne, sigurno neću vjerovati” (20,25) dovodi ga do uzora predane adoracije, do bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja Isusu, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: “Gospodin moj i Bog moj!” (20,28). Pred Tomom koji je prvi i jedini od učenika već tamo, prije negoli pođoše do prijatelja Lazara, rekao: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16), kolege apostoli doživjet će prvi pastoralni neuspjeh, kerigma im promašena. Očito im nije povjerovao, kao što ni oni nisu uskrsnim ženama vjerovali.
Toma je jedan od apostola kojima su zvanje i identitet provreli iz Isusove molitve – cijelu noć joj je posvetio (Lk 6,12) – i iz Gospodinova odabira kad je “pozvao koje je sam htio” (Mk 3,13), da “budu s njime” (3,13), da ih, kada dođe čas, “nazove prijateljima” (Iv 15,15). Toma, koji je Blizanac, poput Ezava i Jakova, zacijelo je obilježen onom osebujnom, trajno živom povezanošću s bratom ili sestrom koja ga čini posebice otvorenim. Za razliku od Petra i Andrije, te Ivana i Jakova, koji su kao braća pozvani, Toma je među apostolskom Dvanaestoricom sam, ali njegova raskriljena, iskrena duša blizanca vidi se, ne tek kad kreću u Betaniju k Lazaru, nego i u nedužnoj logici kojom za dubokih teoloških razgovora kod blagovanja Pashe pita i dobiva čuven Učiteljev odgovor: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6).
Krist – pedagog
Kod idućega uskrsnog susreta sa zajednicom apostola, Gospodin će pred Tomom pokazati milosrdno srce Dobroga Pastira. Nakon jednakoga mironosnog pozdrava, ostale učenike takoreći ostavlja po strani i posvećuje se “izgubljenoj ovci”. Obraćajući se Tomi pokazuje ponajprije kako je vrhunski pedagog koji dobro zna svojega učenika. Prepoznaje do u tančine i uvažava želju koju je Toma priopćio ne njemu, nego ostalim apostolima kad su mu nakon susreta s Isusom svjedočili. Gospodin ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo. I sjećamo se starozavjetnoga Mojsija koji upozorava na ključnu zasadu biblijske vjere: “Vi ste sami vidjeli” što je Gospodin učinio (usp. Izl 19,4; Pnz 11,2).
Pred Tomom Učitelj nazočan sa svojim uskrsnim Tijelom izriče i drugu glasovitu rečenicu koja će ući u opću kulturu; Isus postavlja trajno načelo, novo blaženstvo: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ali pred svojim učenikom milosrdno odstupa od uzvišenoga, pravomoćnog principa. Prilagođeno mu pristupa, kao uostalom i svim drugim apostolima koji sami potvrđuju: “Vidjeli smo” (Iv 20,25). Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev. Izrijekom nabraja, ponavlja: i Tomin prst i Tominu ruku, i gledanje i dodir, i svoje ruke i svoj bok (Iv 19,25.27). Štoviše, ne samo da poštuje Tominu želju, nego je preuzima i pretvara u svoju zapovijed. Svojemu učeniku naređuje: “Prinesi prst! Pogledaj! Stavi ruku!” (Iv 19,27).
S vrha glavnoga oltara otpao je križ, a na apsidi je pukotina
Po kućama
Dugačak medicinski kućni pritvor, nošen krilaticom “ostanite doma” učinio nas je vrlo pozornima na dvostruki biblijski opis kako su učenici “u strahu zaključali vrata” (Iv 20,19); ostaju “unutra”, iza “zatvorenih vrata” (20,26). Evanđelje utješno svjedoči da ih baš ondje, u takvu stanju, Gospodin pohađa. On preuzima inicijativu, jednako kao što on – ne ljudsko umijeće – prema izvještaju u Djelima apostolskim “iz dana u dan zajednici pridružuje spasenike” (Dj 2,47). U izolaciji još bolje razumijemo početke i izvor crkvenoga života za koje čuveni podatak svjedoči kako su “u kućama lomili kruh” (Dj 2,46), “združeni”, bili su zajedno, složni (“na istome” 2,44). Jedno su Tijelo Kristovo. Osobito se divimo njihovoj postojanosti (grč. προσκαρτερέω 2,42.46): svaki dan, ustrajno, oni njeguju sveto znanje – apostolski nauk, njeguju život zajednice i molitvu, hvale Boga.
Početak ove euharistijske discipline očit je u evanđeoskom svjedočanstvu da su na okupu ne samo na uskrsnu “večer toga istoga dana” (Iv 20,19), nego i “nakon osam dana” (26) kad je Toma s njima. Istina, oni su u Prvoj Crkvi također išli u Hram, za čim, dok su crkve privremeno zatvorene, čeznemo i to nam nedostaje, ali uskoro ćemo opet ići, uskoro! Sve ostalo, međutim, – i nauk, i zajedništvo, i molitvu, ta bitna svojstva bez kojih nam službeno bogoslužje malo vrijedi, dužni smo živo i jedro poput Prve Crkve ostvarivati. Ništa nas ne priječi. Vrijedno je dapače zamijetiti da Gospodin Isus među svoje ne dolazi u Hramu, nego upravo ondje iza zatvorenih vrata. Lomljenje kruha, Tijelo Kristovo, posvećuje dom u kojem živi obitelj, u kojemu se razvijaju počeci Euharistije.
Svesvjetska uzbuna koju je podigao novi koronavirus i bolest koja već svojim imenom podsjeća da je iz prošle, a ne iz ove 2020. godine, izvrstan je poziv da pregledamo koliko smo do sada bili zanemarili, ispričavali se i iz naše savjesti potisnuli najstrožu obvezu – Božju zapovijed – koja nas pod težak grijeh veže da nedjeljom i na svaki zapovijedani blagdan idemo u crkvu i sudjelujemo na svetoj misi. Dobro je da smo pogođeni nedostatkom, trpimo. Ali budne čežnje, kakva je Tomu živom Kristu vukla, sada iznova spoznajemo smisao i utemeljenje ove zapovijedi.
Radost kao zadatak
Glavni dar koji Kristovo uskrsnuće donosi u srca učenika složno ističu sva tri biblijska čitanja u nedjelju Božjega milosrđa Bijelu nedjelju. Taj nas dar izravno vodi na polazišni program pape Franje koji je postavio, napisavši: Radost Evanđelja. Učenici, vidjevši Gospodina, obradovali su se, svjedoči opis uskrsne večeri u Ivanovu evanđelju (grč. χαίρω Iv 20,20). Iz toga zametka razvija se dragocjen običaj u Djelima apostolskih: doma zajednički blaguju u radosti (grč. ἀγαλλιάω Dj 2,46). Na istoj osnovici autoritet Apostolskog Prvaka izriče poziv koji u vrijeme krize izvrsno razumijemo: “Radujte se!” makar ovaj čas različite kušnje donose žalost (grč. ἀγαλλιάω 1 Pt 1,6).
Osobito pak vrijedi znakovito upozorenje u istoj Petrovoj poslanici da kršćani, i kad još ne vide Isusa, zbog vjere u njega, kliču od radosti (grč. ἀγαλλιάω + χαρά 1 Pt 1,8). Dobro je Petar u srce pohranio i izravno primjenjuje blaženstvo koje je Toma čuo iz Gospodinovih usta (Iv 20,29): vjerovati, pa i kad očima ne gledam, donosi blaženo stanje, donos duhovnu radost i klicanje. Poznajemo to dobro iz međuljudskih odnosa kad smo iskusili da se u nekoga sa svim povjerenjem možemo pouzdati. Utješno je prepoznati kako su u Petrovoj poslanici iste riječi, kojima je sam Isus sažeo i definirao sva blaženstva na početku Govora na gori, pozivljući na kraju: “Radujte se i kličite!” (grč. χαίρω + ἀγαλλιάω Mt 5,12).
Zapravo su i radosno druženje u kući (Dj 2,46) i radost unatoč prolazne žalosti (1 Pt 1,6) rijedak dragulj u novozavjetnom biblijskom rječniku jer opisuju kliktaj vrhunske radosti koji osobito cijenimo. Da, naznačuje ovaj opis nebesku radost praoca Abrahama koji je vidio Isusov dan (ἀγαλλιάω Iv 8,56). Ali takvu radost i ovdje na zemlji poznajemo jer duh Majke Marije klikće u Bogu, Spasitelju (ἀγαλλιάω Lk 1,47), a njezin će Sin Isus uskliknuti u Duhu Svetome i slaviti Oca, Gospodara neba i zemlje, koji svoju tajnu objavljuje malenima (ἀγαλλιάω Lk 10,21).
Je li to ona Isusova radost za koju u posvećenu času zajedničkoga blagovanja u kući otvoreno priopćava učenicima “da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna” (grč. χαρά Iv 15,11)? Dok u ove dane s čežnjom iščekujemo Euharistiju uživo, duboko osjećamo o čemu je riječ. Mudri, cijenjeni europski učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski, traži da u razmatranju Isusova uskrsnuća svjesno sami sebe u duhovnom vježbanju svom snagom potičemo i od Boga molimo dar unutarnje radosti, kao što smo kod muke svim silama tražili i pobuđivali žalost s Kristom patnikom. Sada imamo sve uvjete za to.
Je li nam ovo “doba korone” – dok nam se pandemija zloguko ruga i pakosno pleše svoj smrtonosni ples, a u isti čas svijetle junaci nesebične ljubavi – prava prigoda da pogledamo što to stoji u početcima i u žarištu naše vjere? Pravi čovjek je umro i onda trećega dana ustaje od mrtvih, živ hodi zemljom! Vjerujemo li mi u to? Pamet staje – doslovce! Ovaj Uskrs u svesvjetskoj medicinskoj izolaciji zove da svom snagom razuma promotrimo kako je, mimo časne tradicije i dragih običaja koji nam nedostaju, pa i sakramenata uživo, nešto drugo u središtu. Ponad duboko privatnih osjećaja koji prožimlju i nose, kao i odsudnih osobnih vjerovanja, Duh je onaj koji oživljuje. Ključnu ulogu imaju Božji Duh i stvoreni ljudski duh koji redovito zovemo dušom, a klasično ga prepoznajemo u našem razumijevanju i htijenju. Isusova grobna pećina omogućuje nam da bar na neko vrijeme pođemo u zaklon od bombardiranja vijestima i zabavom, da se sklonimo od prevelike doze sadržaja i događaja, od gomile riječi koje više ploda ne donose. Uskrs 2020. poziva: Kušajte iznutra onu pravu izolaciju, za kojom duša žudi, u kojoj Duh progovara!
Evanđelje o grobu Isusovu
Učenici Kristovi na početku 20. poglavlja Ivanova evanđelja: i Marija Magdalena i prvak-apostol Petar, i onaj drugi učenik koga je Isus ljubio, pa tako i svi ostali – s pravom mogu očekivati smirenje i dovršetak. Na uskrsno jutro, kada počinje novi tjedan i novo brojanje dana, nakon sveopćega potresa u zbilji i u srcu, nakon izdaje i bijega, mučenja i razapinjaja, krvi i koplja, strašne smrti, po naravi iščekujemo predah, počinak i mir, nekakav povratak u normalu. Na našem Fakultetu filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, kao i svi mi, to danas uz ovaj produženi život na daljinu, pogotovo nakon teškoga potresa, intenzivno osjećamo. Ali uskrsno evanđelje donosi drugačiju sliku. Trči Marija (grč. τρέχω Iv 20,2), trči Petar, trči onaj drugi, trče jedan brže drugoga (grč. 2x τρέχω 20,4). Umjesto spokoja sveto trčanje. Niti mir groblja oni ne pronalaze. Došao je Uskrs, a mi čitamo nedjeljno evanđelje u kojem Isusa jednostavno nema!
Čim su subotnje stroge restrikcije dopuštale, nije još ni svanulo, Magdalena dolazi na grob svom preminulom Učitelju (Iv 20,1) – to je njen “Rabbuni” (Iv 20,16). Tako i mi obilazimo svoje pokojne da sa svetim osjećajem iskažemo poštovanje i ljubav, da se pomolimo za duše preminulih. Petar i drugi učenik također žurno polaze na groblje da vide što je s mrtvim tijelom pokojnoga Učitelja. Pa javila im je strahotu, logično je zaključila: uzeli su ga (20,2). Nakon mučnoga montiranoga proces, nakon krvava pogubljenja i usamljenog pokopa, oni ne znaju gdje je sada položen, kamo je tijelo odneseno. Nov nemir, nova bol.
U čas kad dolaze na grob oni traže mrtvoga. Učenik koji je prvi stigao, nagnuo se u grob i vidio mrtvačke povoje (ὀθόνιον mn. Iv 20,5). Petar prvi ulazi u grobnu jamu da provjeri, da vidi što je s pokojnikom i pronalazi isto ono grobno platno (ὀθόνιον mn. 20,6), ali uočava i rubac, onakav kakvim je glava pokojnoga Isusova prijatelja Lazara bila sve do četvrtoga dana u grobu prekrivena (σουδάριον Iv 11,44; 20,7). Mrtvo tijelo Gospodinovo nije tu.
Po zlu je pošlo, nove nevolje, ni u smrti mira – Petar može razumno misliti. Nije im još poznato što Pismo govori o uskrsnuću od mrtvih (Iv 20,9). Jedino onaj drugi, kojega je Isus ljubio, kad vidi, grob, povoje, rubac za lice dolazi do vjere (20,8). Što to za njega znači dok mu sjaji tajanstveno, nevjerojatno novo svjetlo koje tako teško u ljudsku dušu ulazi? Vjera je dar – kažemo sve do danas.
Poremećeno oplakivanje i nastavak Kristove škole
Ne, uskrsno jutro nije kraj. Nema zaustavljanja. Sada tek počinje! Magdalena će tek sada obilne suze lijevati pred grobom (20,11). Zacijelo je došao čas da po uzoru na Majku Isusovu počne u srcu prebirati silne preokrete koje je u sebi pohranila (usp. Lk 2,19) i koji su se za subotnjega počinka prvi put slegli. Nakon što ju je, nekoć u početku, Gospodin bio oslobodio od potpune opsjednutosti jer joj je sedam zloduha držalo dušu u grču (Mk 16,9; Lk 8,2), sva se predala služenju Isusu i Kraljevstvu Božjem. Pronašla je svjetlo svojega svijeta i u njemu se smirila! A onda se odjednom sve srušilo. Bilo je valjda još i gore nego prije pod vlašću demona kad pod križem motri smrtni hropac izbičevana, trnjem okrunjena, popljuvana i izudarana, razapeta i kopljem probodena božanskog Učitelja koji je bio tako očito dokazao da je jači od oluje i od gladi, od zlih duhova i od bolesti, od grijeha, pa čak i od smrti, a sada sam kao žrtva bespomoćno pada (Mt 27,56; Mk 15,40; Iv 19,25). Vjernoj u ljubavi prema pravedniku-mučeniku, kojega i nakon što je preminuo naziva “Gospodin” (Iv 20,2), “moj Gospodin” (20,13), nov bodež u srce zabija oskvrnjen grob. Nova praznina – nema pokojnika! Uskrs će tek poslije donijeti nezaustavljivu radost u čudesnom trenu kad ga prepozna, kad on nju prepozna (Iv 20,16). Uskrs će tek donijeti onaj prijelomni nalog: “Nemoj stajati tu uza me, nego idi!” (Iv 20,17) Budi anđeo, budi evanđelistica! Nastavlja se sveto trčanje.
Petar će tek doživjeti onaj prvi susret kad mu se, prema svjedočenju apostola u Jeruzalemu (“Ukaza se Šimunu” Lk 24,34) i sv. Pavla Korinćanima Gospodin prvome od apostolskoga zbora ukazao (“Ukaza se Kefi” 1 Kor 15,5). Nakon što su bili zatvoreni u strahu, sada tek dolaze oni najvažniji dani u kojima će se Gospodin objaviti njima, koji su “s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih” (Dj 10,41). O tome će Petar moći izvijestiti italskoga centuriona Kornelija i njegovu obitelj kad bude u njihovoj kući u Cezareji (Dj 10,1.24).
Zaista, Isus će još istoga dana razlomiti kruh s dvojicom u Emausu (Lk 24.30). Kad pred sve njih iste večeri na natprirodan način dođe, baš će ih tražiti nešto za jelo (Lk 24,41), da im dokaže kako je tu u tijelu, nije samo duh koji mesa ni kostiju nema (24,39). Pružit će mu komad pečene ribe (24,42) da se nahrani, tu dok je s njima (43). A onda će im treći put doći, ujutro, nakon što su proveli radnu noć u nažalost bezuspješnu ribolovu. Opet će od njih tražiti imaju li kakav zalogaj (Iv 21,5), ali sam će im pripraviti ribu i kruh na žaru (21,9) pa će ih još pozvati da donesu od čudesna ulova (21,10) do kojega su naknadno došli na njegovu riječ (21,6). U središte uskrsne vjere doći će euharistijsko blagovanje, lomit će kruh po kućama (Dj 2,46). S pravom čuvamo uskrsni običaj blagoslova hrane.
Nije Uskrs nikakav željeni smiraj ni dovršetak. Djela apostolska pišu kako će Gospodin sada punih četrdeset dana dolaziti među njih i brojnim čvrstim, jasnim dokazima pokazivati im da je živ (Dj1,3). Škola kraljevstva Božjega nastavit će se. Uskrs pokreće veliku obnovu koja i u omiljenoj bazilici, hrvatskom narodom svetištu Srca Isusova posred glavnoga grada koje bijaše ispovjedaonica mnogim dušama u Zagrebu i okolici, zahvaljujući dobrim ljudima već počinje. Na web-stranici www.isusovci.hr isusovački poglavar, pater Provincijal dr. sc. Dalibor Renić, objavio je molbu za pomoć. Svima koji su se kao dobročinitelji već uključili od srca zahvaljujemo. Ponizna molba stoji: pomozite koliko god samo možete – molitvom i darom, znanjem i radom!
Tek nakon Uskrsa Kristovi učenici u Novom zavjetu započinju onu pravu spasonosnu izolaciju. Bit će na okupu, jednodušni, postojani u molitvi (Dj 1,14). Ostaju unutra, po nalogu Učiteljevu, sve dok ne dođe Sila odozgor da ih svojim duhovnim odijelom nanovo odjene (Lk 24,49). U toj izolaciji Petar utvrđuje ono što će jednom, kasnije, pred Kornelijem iznijeti (Dj 10,34-43): Isus je čisti povijesni lik, nije neka veleumna ideja ili napisana priča iz ljudske mašte.
Petrove duhovne vježbe
Petar može potanko rekapitulirati i rekonstruirati događaje, posložiti ih i pregledati što se to zbivalo nakon krštenja Ivanova. Počelo je u njihovoj Galileji, a raširilo se do Jeruzalema i na cijelu Judeju (Dj 10,37.39). Došao je Mesija, Isus Nazarećanin! Bog ga je pomazao i bio s njime (10,38). Pred Mesijom postaje jasno koliko je nama ljudima ovladao đavao. On, Pomazanik Božji, donosi sveto zdravlje, duhovnu slobodu, a mi ga zauzvrat razapinjemo na križ (10,39) – bit će izravan Petar. Tek u ovoj produženoj izolaciji Petar će se toliko duhovno istrenirati da postaje sposoban na dan Duhova nastupiti kao pravi lider koji zna što i kako kad mu pristupe pitajući: “Što nam je činiti?” (Dj 2,37). Uskrs nije spokoj ni kraj povučenosti. Sada će tek sazrijeti onaj odgovoran, odlučan Petrov poziv koji nudi rješenje onima koji su duboko potreseni i spremni na nov početak: “Obratite se!” (Dj 2,38) veli on. Pronađite oproštenje grijeha!
S Isusovim uskrsnućem dolazi čas za Petrov terapeutski studij Svetoga pisma koji će ga dovesti ne samo do toga da svjedoči kako je Isus uskrsnuo – Bog ga je uskrisio trećega dana (Dj 10,40), to na grobu još nije mogao pojmiti. Petar će, međutim, dospjeti i do središnjega zaključka koji je iz njegova osobnoga iskustva toliko razumljiv i toliko utješan. Reći će da “svi proroci svjedoče” o oproštenju grijeha koje Isus vjernima daje (Dj 10,43). O kako to Petar dobro zna! Nakon što ga je zatajio i to gorko oplakao (Mt 26,75), nošen unutarnjom potrebom trčao je do groba (20,4). U skrovitu uru Isus će mu se prvi put ukazati (Lk 24,34; 1 Kor 15,5).
A kad im treći put svima dođe, čim bude čuo da je to Gospodin, Petar će u tili čas skočiti u vodu (Iv 21,7) da prvi dođe do njega jer ga savjest vuče. On će na Učiteljevu riječ smjesta dovući mreže da donese od ulova (Iv 21,11). Tek potom doći će blaženi čas oproštenja i pomirenja (21,15-17). Jednako kao one noći, kad se ostalima grijao, i na obali Tiberijadskoga jezera bit će vrući žar (ἀνθρακιά Iv 18,18; 21,9). Opet će čuti pitanje, tri puta, ali sada ništa više ne niječe, nego potvrđuje da Isus razumije i dobro zna što je u čovjeku (usp. Iv 2,25).
Hrvatski Uskrs
Uskrs 2020. nije razrješenje ni kraj, nego donosi početak. Hrvatska je prešla sredinu roka na čelu velike zajednice europskih naroda u vrijeme koje je tako silno istaknulo duhovnu dimenziju. Uskrs nam pruža priliku da u izolaciji u jeku smrtonosne bolesti možemo otvoreno i realno, sa živim zanimanjem, pogledati koga je to “Bog postavio za suca živih i mrtvih” (Dj 34,42). Možemo otkriti tko je naš Gospodin koji je “gore”, “zdesna Bogu”, s kojim smo suuskrsnuli (Kol 3,1) pa je tako nepotrebno i pogrešno napadati ga, odbacivati i ignorirati jer on je kamen-temeljac autentičnoga zajedništva.
Doktorica-junakinja, voditeljica našega medicinskog boja za izlječenje od zaraze pripomenula je kako nam je pandemija prilika da ozbiljno pregledamo svoje životne vrednote. Pred cijelom nacijom podsjetila nas je da se zbog vjere ne možemo busati u prsa. “Ne valja hvastanje”, piše Apostol (1 Kor 5,6). Vjera nam daje snagu da s najvećom stručnošću i znanjem, sa svim marom, njegujemo živu ljubav prema bližnjemu, brinemo se za život drugih i svoj vlastiti. “Mama najbolje zna”, reče Doktorica dragim riječima, pa se odmah možemo sjetiti kod nas tako štovane Majke Kristove, koja je, naravno, bila ondje, u “gornjoj sobi” (Dj 1,13), u kojoj su se u uskrsnoj izolaciji učenici okupili sve do Duhova. Ne daje li ovaj Uskrs zapravo divnu priliku da mala Hrvatska i europskim i svjetskim narodima, a i samoj sebi, pokaže kako zajedničkim snagama, s Isusom uskrslim, pobijediti novi koronavirus, kako svladati COVID-19 i sve što pošast sa sobom nosi.
Može li nam Veliki tjedan u izolaciji, socijalna distanca i
ovaj život “na daljinu” pomoći da dođemo bliže jedni drugima? Jedan
pokušaj jest i ovo razmatranje Muke Gospodinove. Dok Hrvatska po rasporedu
predsjeda Vijećem Europske unije, neobičan Uskrs 2020. pruža nam priliku da
iznutra kušamo kakvi su nam kršćanski korijeni i da se osvjedočimo kako je
Kristova Pasha istinski temelj zajedništva ljudi i naroda.
I naš je Fakultet filozofije i religijskih znanosti sa
Sveučilišta u Zagrebu dobrano osjetio zajedno sa cijelim Gradom i okolicom kad
nas je snažan potres iz temelja prodrmao. Stoga na Cvjetnicu 2020. izvrsno
možemo razumjeti što to Muka po Mateju opisuje kad bilježi da se u čas Kristove
smrti “zemlja potresla, pećine se raspukle”, “grobovi otvorili”
(Mt 27,51.52). Ali to je tek priprava, jer će trećega dana doći i drugi
“žestok potres” koji evanđelje zapisuje kad anđeo Gospodnji silazi s
neba da otkotrlja kamen s Kristova groba (Mt 28,2).
Izvještaj o muci Gospodinovoj koji na Cvjetnicu slušamo
prikazuje sveopći potres i poremećaj koji je nastao. Sve se izokrenulo. U
tijeku medicinske izolacije koja nas po naravi vuče u pustinju i vraća nas u
vlastite duhovne dubine, to još više razumijemo. Tri sata mraka koji je nastao ured
dana, u podne neposredno prije Isusove smrti (Mt 28,45) vanjski su znak mraka
koji je zavladao među ljudima, uvukao se u duše. Isus u svojoj muci zahvaća sve
ljude, prodire i u najfinije slojeve našega života. Poziva nas na temeljit
popravak i obraćenje.
Nakon svečane Pashalne večere koju su učenici pripravili (usp.
Mt 26,19), nakon što su potom svi zajedno došli u Getsemani, Isus je osjetio
kako ga napušta ljudska snaga (grč. ἀδημονέω Mt 26,37).
Približio se nama u trenutku kad smo rano ujutro, u nedjelju, 22. ožujka 2020.
iščekivali drugi potres. Približio se Gospodin tolikim ljudima koji od nove
bolesti ne mogu više sami disati, guše se i mora im stroj doći u pomoć. S
poštovanjem se klanjamo i razumijemo dobro Isusov osjećaj slabosti, njegovu
stisku i unutarnju nevolju. U tom bolnom čuvstvu posred Kristova Srca unutarnji
je znak sveopće zbrke i izopačenja koji nastaju kod njegove muke i smrti. Već
kao čovjek sluti on kakvi predugački, mučni sati slijede.
Njegovi izabrani pozaspat
će i svi će pobjeći. Svjetina, poput horde divljaka s toljagama, doći će po
njega kao na razbojnika (Mt 26,55). Uz vanjsku pompu i odglumljenu čast izvest
će mnoštvo lažnih svjedoka. Izrugivat će ga, pljuvati i udarati najprije
vijećnici naroda Božjega (Mt 26,57.68), a zatim Pilatovi vojnici (27,27-30).
Izmučen slušat će kako njegov narod urla i bez obrazloženja jednom, pa još
jednom zahtijeva njegovu smrt (“Neka se razapne!” Mt 27,22.23).
Pribit će ga na drvo križa i, dok je u smrtnoj agoniji, sunarodnjaci (Mt 27,39),
vjerski i građanski glavari (27,41), kao i razbojnici pokraj njega (27,44),
vrijeđat će ono najsvetije, njegovo pouzdanje u Oca (27,40.43).
Gospodin Isus dodiruje
iskonsku nevolju čovjeka, ono prvo što u Svetom pismu nije dobro. Ostao
je sam (usp. Post 2,18). A već sama tjelesna muka koja traje i traje, sve tamo
od Maslinskoga vrta, preko Vijećnice, Pilatova suda pred izmanipuliranom masom
koja razuzdano buči, pa bičevanje i križni put, do čavala koji krvožedno
prodiru u tijelo da bi se sve to još jednom pretočilo u beskrajno dugačke ure
na križu – dovoljne su da čovjek već unaprijed ostane bez daha, u panici, bez
volje i snage.
“Da nisam ja” (Mt 25,22) pitali su učenici redom
Gospodina u uzvišenim, posvećenima trenucima Posljednje večere. “Da nisam
ja” (Mt 26,25) himbeno pita i Juda, nakon što mu je Gospodin već pokazao
da je veći od njegova srca i da znade sve. Ali Juda se ne obraća Gospodinu,
nego ga zove “Učitelju” i čeka priliku da ga preda (usp. 26,16), kad
će ga isto tako osloviti (“Učitelju!” 26,49). Svoj je odnos prema
Isusu posve izopačio.
Dok razmatramo Muku, mi ne moramo pitati, nego možemo
iskreno priznati: Da, ja sam to, Gospodine, jer sumnjam i pitam jesi li ti
Gospodar povijesti ili to netko drugi organizira pandemiju da hara našim
životima. Da, ja sam to, Gospodine, jer ne mogu razumjeti zašto dopuštaš potres,
i to baš sada?
Da, ja sam, Gospodine, među učenicima kojima je stalo do
redovitoga radosnoga slavlja za bogatim stolom (“Gdje da pripravimo?”
Mt 26,17). Spremaju se svečano obilježiti Pashu, spomen na moćnu Božju ruku
koja nas je otkupila iz “Kuće ropstva”. A Gospodin umjesto pashalnoga
janjeta daje svoje tijelo (26,26) i svoju krv – to je sada krv Saveza, ne više
ona na Sinaju (26,28 usp. “krv Saveza” Izl 24,8). Izručuje sama sebe.
A ja zajedno se Prvakom-apostolom gorljivo obećavam: “Sigurno te neću
zatajiti” (Mt 26,35), ali odmah zatim od muke i od križa bježim.
Da, ja sam, Gospodine, poput Jude s kojim bratski dijeliš
zalogaj i poznaješ ga (Mt 26,23.25). A on ide po svome. I kad ti daje
izdajnički poljubac, ti mu još nudiš prijateljstvo, primaš ga kao sebi ravna
(grč. ἑταῖρος “kolega” 26,50). Tražiš ga kao
što je Stvoritelj očinski tražio Adama: “Gdje si?” (Post 3,9), kao što
je najrevnijega proroka tražio: “Što ćeš ti ovdje?” (1 Kr 19,9.13). A
Juda, i kad se kaje (Mt 27,3), ne dolazi k tebi, nego ide u smrt. Tako i
ja, kad god odbijam i niječem sakrament pomirenja.
Da, ja sam, Gospodine, kao Petar kad god sam se ponosio svojom
vjerom, silnim osjećajem i velikim riječima. Zanosno sam isticao časni križ
i slobodu zlatnu, ljubav sam ti obećao, a onda sam prvi pobjegao da bih iz
prikrajka, na daljinu, poput uhode promatrao kraj (Mt 26,58). Pred pogledom i
glasom žene (26,69.71), zbog svoga narječja i podrijetla (26,73), u strahu za
sebe, tebe sam se odrekao, opet i opet. A na vrijeme si me s ljubavlju
obuzdavao i sve mi najavio (26,34). Da, ja sam to. Sad je čas da se sjetim
tvojih riječi (usp. 26,75). Neka provru gorke suze iz mojih očiju. S
kajanjem i velikom žudnjom čekam kad će doći spasonosni susret na jezeru, da me
pitaš, da ti kažem. Sve (usp. Iv 21,15-17).
Da, ja sam to, Gospodine, među starješinama, kad ga
sam imao vlast nad drugima, a nisam tebe na prvo mjesto stavio. Ja sam među pismoznancima
kad god sam se stručno dao na znanost i oslanjao na njezinu snagu, a nisam
gledao da si ti Istina i Svjetlo svijeta. Da ja sam to, Gospodine, kad god sam
imao neku službu u Crkvi: Jesam li te priznao i poklonio se tebi, a prvi sam
trebao znati da si ti Mesija koji dolazi? Odlučili su već da te usmrte (grč. θανατόω Mt
26,59; 27,1), sada je samo pitanje spretne i ekspeditivne politike, kako to
izvesti. Brat brata predaje na smrt (usp. Mt 10,21)
Da, Gospodine, ja sam to, kada sam svojim osjećajem
ignorirao i u sebi izbrisao svoga bližnjega, kad god sam mu riječju ili
pogledom oduzeo identitet, isključio ga, kad god sam mu, dok je još pod srcem
majke svojim mudrovanjem govorio: “Ti nisi čovjek. Ti nemaš pravo na
život.”
Da, ja sam, Gospodine, kao vijećnik u cijelom sazvanom
saboru (usp. Mt 26,59), i kao Pilat, sudac (usp 27,24). O da poslušam životno
upozorenje i hitan poziv te pogledam što to danas zovem pravom, na koje se
institucije mi ljudi danas možemo osloniti! Kolika je doista bila silna
teološka pogođenost kad je Gospodin skromno posvjedočio da je Sin Božji i Sin
Čovječji? Priznao je riječ velikoga svećenika (Mt 26,64). Nakon teatralno
razderanih haljina u Vijeću (26,65), pred Pilatom se optužba odjednom iz
temelja mijenja. Na sudu je sada optuženik kralj židovski (27,11), što
će biti i dokumentirano u osudi (27,37). Važno je pogoditi pravu formulaciju! Upravitelj,
nositelj slavnoga rimskoga prava, vrlo brzo vidi da je u pitanju čista zavist (27,18)
i ništa drugo. Ali on ide protiv savjesti
i protiv prava. Razara povjerenje svoje supruge (usp. 27,19), pere ruke
od krvi koju mi – narod Božji, u prvi mah zacijelo nesvjesni što govorimo,
zazivamo na sebe (27,25). Vlast dopušta mučenje i pogubljenje (27,26). Da, ja
sam to, Gospodine, ako sam, kao sudac, odvjetnik i nositelj vlasti, zanemario
pravednost, pregazio ljubav. Iz političke računice i novčanog koristoljublja
uništio sam brata čovjeka.
Da, ja sam to, Gospodine, kad sam, ne vojnički, nego
zvjerski popljuvao bližnjega u okovima, mučio ga, izvrijeđao i izranio
(27,27-30) u srcu ili djelom, a onda sve htio lijepim odijelom prikriti, kao da
nije bilo (31). Pamtimo ljuti nasilnički totalitarizam koji se ne želi
pokajati.
Da, ja sam to, Gospodine, kad sam licemjerno sebe držao
čuvarom Božje svetinje, a dao sam novac, ne za život, nego da oduzmem život
čovjeku (usp. Mt 26,15), da ga smaknem i onda sam gradio groblje (usp. 27,7) umjesto
doma za obitelj i za narod.
Da, ja sam to, Gospodine kada sam u silnom strahu da se ne
razotkrije moja laž kojom oduzimam dostojanstvo i život bližnjemu, pokušao sve
zapečatiti silnim pečatima (usp. Mt 27,64). Mnoge sam stražare naručio i podmitio
da u grobu čuvaju tajnu o plodovima mojih optužbi i osuda kojima sam brata
ranjavao, ubijao. Lažljivac istinu iz svega glasa proglašava prijevarom.
Da, ja sam to Gospodine, kad god sam se uvukao i sakrio u
masu da ondje razuzdano prikrijem i pamet i odgovornost, pa da ponavljam što mi
drugi kažu. Pogazio sam vlastito ja, prepustio se struji i razvukao transparent
na kojem stoji: “Zlo je dobro. Laž je istina.” Navijački sam tražio
za zločinca slobodu (usp. Mt 27,21), za pravednika smaknuće (27,22). Što mi
vrijedi da sam nekoliko dana ranije pun jednako vrućeg osjećaja klicao:
“Hosana!” (Mt 21,9)?
Gospodin Isus nije se prepustio izgubljenoj masi i
sveukupnoj pomutnji. Jasno govori i Judi (26,25.50) i apostolskom prvaku Petru
(26,34.40). Izravno, izbliza daje odgovor i velikom svećeniku Kajfi i
upravitelju Ponciju Pilatu, odajući poštovanje njihovim riječima, jednako kao i
svome učeniku-izdajniku (“Ti kažeš” Mt 26,25.64; 27,11). Prisebno i suvislo
u Getsemanskom vrtu obraća se i učenicima (26,36.45) i napadačima s mačevima i
toljagama (26,55).
Najvažnije nam je ipak kad Isus progovara Ocu. Obraća se
Ocu, moli, i na početku (“Oče moj!” grč. πάτερ μου Mt 26,39.42
usp. “treći put iste riječi” 26,44), kad je ostao sam jer su i
najbliži teških očiju od ukusna obroka i dobroga vina utonuli u sladak san. Ocu
govori i na kraju (Mt 27,46), kad ga je ruka egzekutora razapela, nakon što su
se učenici davno razbježali, glavari i narod su ga odbacili, jednako kao i
rimska velevlast i suosuđenici, a i vjerne žene morale su ostati po strani.
Opet je sam. Duhovna je patnja najgora i prelijeva se na sve osjećaje i cijeli
organizam.
U Getesmanskom vrtu, gledajući zdravim razumom na kalež muke
već unaprijed, Isus usrdno, vruće preklinjući Oca, triput ponavlja ono što je i
nas naučio: “Budi volja tvoja!” (Mt 26,42; usp. 6,10). A onda, na
križu, kad je već je toliko krvi izgubio, obješen guši se, nakon što mu je od
bičeva, od trnove krune, od pljuski i udaranja, od nesnosnih rana na nogama i
rukama bol izjela organizam. Izdaja i bijeg najbližih, toljagaško uhićenje
usred noći, teror institucija, pljuvanje, izrugivanje, do kraja mu je
izmrcvarilo dušu. Nema tu Boga, samo kruta sila stvorene prirode i pregolema
ljudska zloća! Sva ta muka slila se u povijesni gorak ljudski vapaj:
“Ostavio si me!” i u drevno pitanje biblijske mudrosti: “Zašto?
Čemu?” (Mt 27,46 usp. Ps 22,2). Taj je vapaj iz istoga psalma u kojem
zapisano stoji toplo, utješno, toliko istinito iskustvo: “od utrobe
majčine ti si Bog moj” (Ps 22,11). A sada Božji izabrani narod napada i
vrijeđa njegovo povjerenje u Boga. Izruguju se onoj ljubavi Očevoj koju je s
neba posvjedočio i kod Krštenja i kod Preobraženja: “u njemu mi sva
milina” (Mt 3,17; 17,5).
Krik u Bibliji označava dubinsku ljudsku krizu. Već ovaj prvi
krik Isusov (grč. φωνῇ μεγάλῃ 27,46) pokazuje da je
Sin Božji do kraja ušao u nju, približio nam se i sjedinio se s nama i u
najvećoj našoj krizi. Potom je došao i drugi Isusov krik uz koji je Isus
izdahnuo (φωνῇ μεγάλῃ 27,50). Drugi krik daje nam
prepoznati da Isusova smrt nije bila smirena, bezbolna, lijepa, nego je na sebe
Gospodin uzeo, otkupio, posvetio i sve one koji u muci, uz težak, glasan jauk
na usnama umiru.
Nakon potresa i snebivanja koji čak i centuriona i njegovu vojsku prestrašile i dovele do vjere u Sina Božjega (Mt 27,54), nastala je tišina puna groze. Neka traje i u ovoj zamorno izolaciji tako da dobro vidimo što smo to učinili i što činimo na ovome svijetu! Neka traje sve do trećeg dana!
Danas, 3. travnja 2020., stigao nam je prvi put dan velikih obećanja Srca Isusova, Prvi petak, nakon što je Bazilika teško uzdrmana u potresu. Dobro došli svi i danas u 19:00 sati na misu iz kapelice uz Baziliku na internetskom kanalu hrvatskih isusovaca kojemu se može pristupiti preko https://www.isusovci.hr/ili izravno na https://www.youtube.com/c/IsusovciHR
Pogled na glavni oltar, 3. 4. 2020.
Evanđelje po Ivanu izvješćuje kako je Gospodin nakon
otvorenog sukoba s napadačima opet ondje s onu stranu Jordana, gdje je sve
počelo, gdje je Ivan prije krstio (Iv 10,40). Je li to bilo zatišje pred buru,
smiren predah, blagoslovljen povratak na početke? Ivanovim učenicima sada je
jasno: Krstitelj doduše nije bio čudotvorac, ali je kao pravi prorok točno
nagovijestio Isusov put (10,41). Prvi petak i iz razorene Bazilike pokazuje nam
istinu o Srcu Isusovu.
Rijetko gdje u Evanđeljima nalazimo da je dijalog do te
mjere gotovo uspio kao u prethodnom sukobu (3x grč. ἀποκρίνομαι
“odgovoriti” Iv 10,32.33.34). Kao da su poslušali Kristovo pitanje i nastoje dati obrazložen
odgovor (“odgovoriše mu” Iv 10,33). Ali kad im potom Isus nudi
nastavak, želi ih povesti dalje i dublje (10,34-38), guše razgovor i opet ga žele
uhvatiti (10,39). Koliko je slučaj hule, blasfemije, zlokoban ne samo u nekom
dalekom, davnom svijetu, pokazuje nam čuveni slučaj kršćanske majke Asije Bibi
koja se, nakon deset godina progona i nakon što su dvojica njezinih branitelja
ubijeni, tek prošle godine uspjela skloniti na sigurno. Dokaz je kako su do
danas Kristovi vjerni, a bez ikakva smisla i bez potrebe, najprogonjenija svjetska
religija.
U današnjem evanđelju Galilejac, izložen, bez zaštite stoji
pred Judejcima koji su ponovno pograbili kamenje i žele ga kamenovati (Iv 10,31).
Maloprije su već htjeli to učiniti (8,59) kad je spasio optuženu ženu u Hramu. Koje
li sve silnice kipte u tom bijednom, promašenom sukobu sa sunarodnjakom koji
dolazi iz prezrenoga kraja? No čas šutnje još nije došao i Isus ih otvoreno
suočava s njihovim vlastitim namjerama (Iv 10,32). Vraća svoje slušatelje i
pogled im usmjerava na njihovo srce, na osnovicu njihova optuživanja. Sami neka
vide koje je to dobro djelo koje od Oca nebeskog dolazi, a da zaslužuje kaznu.
U vremenu zamorne izoliranosti zbog pandemije, u vremenu
nakon opakog potresa koji je srce Hrvatske prodrmao, prvi put nam stiže Prvi
petak uz razorenu baziliku presvetoga Srca Isusova. Žalosni petak! Kamenje je
bilo poletjelo i palo, nismo ga mogli zaustaviti.
Vrijeme bez sakramenata
U ovoj pravoj, teškoj duhovnoj korizmi do u dubinu otkrivamo
odricanje. Punim sjajem sada blista pred nama izvorna vrijednost sakramenata
koji su nam na neko vrijeme uskraćeni, udaljeni. Uz napuknutu katedralu, crkvu
sv. Franje i našu baziliku – te ispovjedaonice grada i sve okolice – kao da zli
Protivnik na tren pleše svoj dijabolični ples. Sakrament Pomirenja, sveta
Ispovijed, koji je u Hrvatskoj još tako živ, prisilno je na čas, baš za Veliki
tjedan 2020. prekinut. Ali, znamo, pobožnost Prvih petaka se ne prekida.
Poslušno ćemo se odazvati Svetom Ocu. Već sada Bogu svome priznajemo svoje grijehe,
kajemo se savršenim kajanjem – iz ljubavi prema Bogu, s odlukom da ćemo, čim
bude moguće, pristupiti sakramentu ispovijedi. I već danas primimo duhovnu
svetu pričest! Sakramenti su dobra djela Očeva koja nam je Sin pokazao
(usp. Iv 10,32). Sad je čas: ako se zbog mnogih slaboća nas crkvenih službenika
možemo i pokolebati, samim djelima vjerujemo (usp. Iv 10,38)!
Argumentacija Isusa Učitelja još je jednom precizna, jasna i
očita. Sveto Pismo na koje se pozivaju, na kojemu grade svoj nauk i autoritet, ne
usteže se u svima njima prepoznati božansko dostojanstvo: “bogovi
ste!” (Iv 10,34 usp. 82,6). Čovječe, na sliku si Božju stvoren! U tebi je
slika i prilika dobroga Stvoritelja od samoga začeća! Čovjek je “malo
manji od Boga” – kaže drugi Psalam (Ps 8,6).
A Isusa optužuju samo zato što skromno veli da je Sin. Ne
kaže “Ja sam Bog.” Skromnost Isusova govora, kad sebe naziva Sinom,
još je jasnija sjetimo li se biblijskoga načina izražavanja: “sin
proroka” naziv je za prorokova učenika, vratar se u duhu starozavjetnoga
jezika naziva “sin vratiju”. Ipak u Isusovoj argumentaciji, naglasak
smijemo primijetiti u prvom dijelu toga šestog retka iz Psalma 82. Važno je i
istaknuto, i u izvorniku i u prijevodu, tko govori, čije su to riječi! Božansko
“ja” u kratkoj rečenici: “ja rekoh” pokazuju da je i
to jedno djelo Očevo (Iv 10,34). Vječni Otac tako proglašava, dobri Otac
nebeski koji je svojim vlastitim “ja” posvetio i poslao Sina
(Iv 10,36).
U središtu današnje radosne poruke nježna je, skrovita a
neraskidiva veza između Gospodina Isusa i tajanstvenoga, svevišnjeg Očeva
“ja”. Potpuno su povezani. Zacijelo vi, dragi muževi i žene, možete odlično
pojmiti o čemu je riječ kad mislite na bračni vez, sakramentom posvećen, tako
da trajno i cjelovito pripadate jedno drugome. Još i više, vi dragi roditelji, možete
najbolje shvatiti o čemu se radi kad gledate na svoju djecu i sve nevidljive
niti koje vas nezatomljivom ljubavlju vežu uz njih.
Otac je u Isusu, Isus je u Ocu. Da to možemo spoznati i to
znanje čuvati, u tom razumijevanju živjeti – djelo je Očevo. Zato služe sveti
sakramenti koji su nam baš u skladu s Kristovim pashalnim misterijem, nakratko
nedostupni. “Još malo i opet ćete me vidjeti”, govori Gospodin (Iv
16,16.19). “Neću vas ostaviti, doći ću k vama”, obećava učenicima kod
svoje Pashe (Iv 14,18). Koliko god bolno bilo što se – na neko vrijeme – iz
medicinskoga opreza ne okupljamo u crkvi, ovaj Veliki tjedan donosi pravu zgodu
da svim srcem otkrijemo koliko je Crkva – kućna crkva, živa zajednica u
obitelji. Crkva je doma!
Dragovoljna muka
Još je jedna ključna poruka današnjega evanđelja. Smiješno
je i pitati! Razumije se da bismo svi voljeli da do zarazne bolesti nije ni
došlo, da potresa nije ni bilo. Isto tako, po naravi, rado bismo od svega
pobjegli nekamo na sigurno. Na toj pozadini još bolje razumijemo što znači ono
“dragovoljno” što i danas u središtu svete mise o Isusu slušamo.
Kad su u Hramu pograbili kamenje da bace na njega, sakrio se
i izišao (Iv 8,59). Kad ga, evo, ponovno kane kamenovati (10,31), riječju ih
zaustavlja; a kad ga potom iznova žele uhvatiti, izmaknuo im se iz ruku (10,39).
Lako ćemo zaključiti da bi se već i svojom ljudskom spretnošću i dovitljivošću,
a pogotovu božanskom moću, i u Getsemaniju Isus mogao neokrznut izvući.
Dvanaest bi ga legija bez teškoća obranilo (usp. Mt 26,53). Ali on dragovoljno
prima na sebe bolnu agoniju, muku, križ i smrt. Dragovoljno – ne mora i
uvijek može umaći – ulazi u naše potrese i boli, naše krivice, pa i za širenje
ove bolesti, našu pandemiju grijeha. Njegova je žrtva cijena
spasenja.
Njegova žrtva posvećuje žrtvu svih nas koji za Vazmeno
trodnevlje i Uskrs, središte crkvene godine, moramo prihvatiti izolaciju. Posvećuje
posebice žrtvu svih naših doktora, medicinskih sestara i zdravstvenih
djelatnika, zaštitara, redarstvenika, dragovoljaca, profesora na daljinu, proizvođača, dostavljača, trgovaca, svih onih
koji već sada iskreno i plemenito planiraju i rade na velikoj obnovi koja
dolazi. Dok njima kažemo “Hvala!” za njih Bogu zahvaljujemo, za njih
se na ovaj Prvi petak molimo: Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno, smiluj nam
se!
Angelika Kaufmann (1796.), Christus und die Samariterin am Brunnen
Korizma 2020., baš kao i ženi Samarijanki iz Evanđelja (Iv
4,5-42), čudesa nam donosi. Vrstan, iskusan Europski kontinent, koji se ponosi
znanjem i sredstvima, vrhunskim sustavom, postade žarište pandemije. Dirnuti,
otkrivamo svetu Koronu, mučenicu Kristovu iz drugoga stoljeća, koja je među
inim zaštitnica od pošasti. Nacionalni je dan molitve u SAD. U Rimu crkve su
opet otvorene da vjerne duše mogu izbliza uputiti molitvu prisutnom Kristu.
Naša najveća stranka koja treba voditi i zemlju i Uniju ima svoje izbore.
Posljednji je dan prijava za radosni Susret hrvatske katoličke mladeži, a ne
znamo hoće li se uopće moći održati.
Evanđelje nam na 3. korizmenu nedjelju pred oči stavlja jednu ženu, odraslu u tijelu i duši, zacijelo graciozna, posve razvijena izgleda, umilna lica, jasnih crta. Žena je redovit i uobičajen biblijski simbol za Božji narod, zaručnicu i suprugu koju je Gospodin sebi izabrao, uz nju se vječnim vezom vezao. Žena Samarijanka dolazi na mjesto koje je posvećeno starinom i svetom uspomenom na početke, na mjesto koje je životno važno jer tu je voda. U 21. stoljeću još smo više svjesni što znači voda.
Ova revna domaćica nosi vrč da opskrbi svoj dom. Korak joj
ugodan; privlačnu, vedru toplinu šire njezine ruke i drag osmjeh na licu. U toplim,
milim zjenicama vidi joj se duša koja voli život, koja je bogata iskustvom. Ženskom
spretnošću, hitrinom i marom brine se za svaki dan. Važna joj je povijest i
praotac Jakov, iz doba kad se deset plemena još nije odvojilo da grade svoja napredna
svetišta namjesto Judeje od koje dolazi spasenje, pa su svi napokon otišli u
propast razorene kulture, vjere i narodnosti pod osvajačkom rukom s kojom su
šurovali. Ženi Samarijanki važan je Bog kome se klanja, čuva ona vatrenu nadu
da će doći Mesija.
Iz onoga je kraja odakle dolazi milosrdni Samarijanac u
Isusovoj pouci, i ona zna da je Samarijanka (Iv 4,9). Svjesna je nesloge s
Judejcima koji čuvaju Davidovu lozu i vjernost jeruzalemskom hramu, Božjem domu
na gori Sionu. Ovoj je ženi na Jakovljevu zdencu dana osobita milost da susretne
Sina Božjega koji je na sebe uzeo pravi ljudski umor, izmorio se od hoda
(Iv 4,6). Osjeća pravu ljudsku žeđ (Iv 4,7) koja će u istom Ivanovu
evanđelju obilježiti i njegove posljednje trenutke na križu (Iv 19,28).
Približio nam se posve u našoj ranjivosti, patnji i boli.
Na svijet se spustila prava korizma. Pandemija – kao kušnja
i kazna – hitno nas zove na obraćenje. Propisana izolacija nuka nas da dođemo k
Isusu u pustinju. Pandemija nas goni da do srži otkrijemo kako nam je život u
Božjoj ruci, njegov dragocjen dar koji treba s ljubavlju njegovati – kod sebe i
kod bližnjega. Zbog bolesti koja prijeti, iznova postajemo bolno svjesni onih
koji iz dana u dan u velikom broju umiru od gladi zbog naše nepravde i
obijesti. Zbog siline sićušnog, nevidljivog virusa, spoznajemo iznova kako smo
u ljubavi zaduženi za ono djetešce, pripadnika najranjivije skupine, koje, kao
mali živi organizam s vječnom dušom pod srcem majke, još nije ni rođen.
Razumijemo zašto je ova korizma diljem Hrvatske ujedno i “40 dana za život”.
Gospodin Isus posvećuje se osobi s kojom je u kontaktu,
sluša je, razumije, prepoznaje, razgovara s njom. Najprije traži pomoć. Kao što
je Petra na početku bio zamolio da ga primi u svoju lađu (usp. Lk 5,3), tako
sada traži: “Daj mi piti!” (Iv 4,7). Samarijanka izbliza doživljava
kako utjelovljeni Sin Božji traži našu ljudsku suradnju.
Isus započinje razgovor koji vodi u korizmenu dubinu, dopire
sve do vječne žeđi. Počeli su od vode, prešli na živu vodu Duha Svetoga koja je
dar Božji (Iv 4,10) i postaje nepresušan izvor u onome tko to moli od Isusa (Iv
4,14). Dolaze potom do središnjega pitanja koje je sam Gospodin u svojoj
korizmenoj pustinji do u najdublje dubine bića iskusio: “Čovječe, kome se klanjaš?”
Klanjanje, štovanje Boga – najvažnija je ljudska moć koja određuje sav naš
život, naš pogled na bližnje, našu karijeru. Ključno je kome iskazujem štovanje
i priznajem ga svojim Bogom. Samarijanka čuje neposredno od samoga Sina, koji
jedini ima do kraju ispravnu i izgrađenu sliku o Bogu: Bog je Otac i pravo je
klanjanje duhovne naravi, ne tek izvanjsko, u tijelu, a odvija se u istini, ne
u staroj ili novoj laži.
Žena Samarijanka i Rabbi dolaze napokon do, najbliže,
odlučujuće teme, do blažene nade (Iv 4,25). Gorljivo tražimo Mesiju,
Spasitelja – i danas! Kome je Isus s tolikom otvorenošću otkrio tko je (usp. Iv
4,26)? Samarijanka doživljava nešto slično kao prvak-apostol, kome to nisu
objavili tijelo i krv, nego Otac koji je na nebesima. Gospodin Samarijanku
uvodi u tajnu svojega životnog poslanja, prima ju u svoje srce. Njegove riječi:
“Ja sam” takvim su nebeskim tonom zazvonile u njezinim ušima da je
brižna domaćica ostavila svoj vrč s vodom i bez njega pohrlila u grad. U živom
susretu s Kristom ona postaje evanđelistica koja donosi radosnu vijest. Postaje
apostolska duša koja dovodi ljude k Isusu (“Dođite!” Iv 4,29 usp. 4,40),
dovodi ih do vjere (Iv 4,39). Postaje svjedokinjom (grč. μαρτυρέω Iv 4,39), zabilježena za vječnost u Evanđelje
onom istom riječi koja označava mučenike, onom istom zadaćom koju
Gospodin povjerava svojim odabranima nakon slavnog uskrsnuća: da mu budu svjedoci
(Dj 1,8).
Od tako potrebne vode za žeđ, za čistoću, razgovor ih je
brzo doveo na naše bliske međuljudske odnose, na obiteljski život. I tu se
odmah pokazuje Isusovo prodorno proročko znanje (“Vidim da si prorok”
Iv 4,19). Ispod zanosne koprene istkane od snage i ljupkosti, koja ženstvenim
sjajem i dirljivom ljepotom obavija cio lik Samarijanke, otkriva on bolno
ranjeno srce. Ne jednom, ne dvaput, nego pet puta (Iv 1,18) dala se
ponijeti vrućom zaljubljenošću, htjela utonuti u trajan zagrljaj; tražila je
onoga pravoga i jedinoga, koga joj Bog šalje, koji zna biti muž. Prigrlila bi
ga srcem, nježno privinula na grudi, pod kožu bi ga zauvijek radosno pohranila,
sretna, vezala se odano uz njega da zajedno grade život, marljivo bi iz dana u
dan po vodu išla i za sve potrebno revno se brinula, cijelo svoje biće bi mu
predala, da bude jedno s njime. Ali ne! Opet i opet promašaj, grijeh, kajanje,
krvava rana na srcu. Duša plače. Ožiljak do ožiljka skuplja se i zloguko
prijeti, zavodi. No ona nije odustala, nije dala da je gorčina zaguši. Vječna
žeđ živi u njoj. Iskusna, sad već gotovo do kraja realna i mudra, opet je pokušala
naći muža s kojim će biti (Iv 4,18).
“Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv
3,20). To je njoj ključno. Rekao joj je sve što je počinila (usp. Iv 4,29).
To je radosna vijest koju ona darežljivo razglašuje. Današnji čovjek žudi za
tim da bude prepoznat i razjašnjen. U tome je silno oslobođenje; bukti energija
za novi život. Razotkrio je Isus i milosrdno priznao, blagoslovio njezinu vječnu
žeđ.
Pred Isusom smijemo ponizno i iskreno pitati: zašto je nov,
strašan virus tu? Zar ne zato da nas dovede Mesiji, milosrdnom Spasitelju,
Otkupitelju čovjeka? Zato da i nama podari barem ona dva sudbonosna dana
(Iv 4,40) koja je Gospodin proveo sa Samarijancima jer su ga oni, koji nisu
njegovi, primili. Bilo je dosta, oni sada čuju i znaju tko je Spasitelj svega
svijeta – σωτὴρ τοῦ κόσμου (Iv 4,42) – Spasitelj
cijeloga stvorenoga svemira.
Zlokobni je virus zato tu da opet osjetimo vječnu žeđ u
sebi, da otkrijemo kako nam je drag život koji od prvog pa do posljednjeg
trenutka na zemlji traži toliko ljubavi, brige i odgovornosti, tako je ovisan i
toliko mu je toga potrebno. Virus je tu zato da nas baci na koljena, ne u panici
i depresiji, nego u usrdnoj, poniznoj, žarkoj molitvi – a u korizmi jest pravi
čas. Molimo za svoj život, za svoje najmilije, molimo za one koji trpe u
bolesti i strahu, molimo posebice, s poštovanjem i zahvalnošću za sve nositelje
medicine koji svojom stručnošću i marom vode k pobjedi.
Što je korizma? Živi pogled zajedno sa ženom Samarijankom, svom pameću i svim srcem, na Isusa koji se u svojoj pokori i muci do kraja približio našem životnom umoru i izmučenosti, našim razočaranjima i bolnim ranama na duši, našim bolestima i smrtnom strahu, našoj vječnoj žeđi. U korizmi u punom svjetlu blista sakrament ispovijedi u kojemu Gospodin pokazuje da poznaje sve što smo počinili. Kao Jaganjac Božji, kao janje koje vode na klanje, milosrdno oduzima od nas vječni virus grijeha. U Euharistiji, tom drevnom, časnom zdencu, na kojem su se stoljećima napajali naši oci, daje nam Gospodin da i danas radosno crpimo iz vrela spasenja na njegovu probodenom boku na križu iz kojega je potekla krv i voda. Euharistijom on taži našu vječnu žeđ za Mesijom, jedinim pravim i živim.
