Presveto Trojstvo 2021.
(Pnz 4,32-34.39-40; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20)
Poslušajte:
Pozvani smo danas pridružiti se svi zajedno odabranoj jedanaestorici na svetoj gori u Isusovoj Galileji (usp. Mt 28,16). Je li to ona gora na kojoj je blaženstva proglasio (Mt 5,1), ili ona visoka gora na kojoj je pred trojicom najbližih bio preobražen (Mt 17,1)? Evo ih pred njim, nakon svih uspona i padova koje su sa svojim Učiteljem prošli otkako ih je bio pozvao da ga slijede. Život im je u tome da spremno izvršavaju Kristovu zapovijed. Isus im je naredio da ovamo dođu (Mt 28,16).
Kristova vlast – spas za sve narode
Svetkovina Presvetoga Trojstva pravi je čas da se u dan Gospodnji, s apostolima, u miru, duboko i smjerno poklonimo Kristu, Spasitelju i Pobjedniku. Ne zaustavlja njega naša dvojba. Baš kad ima i onih koji sumnjaju, Isus im prilazi (Mt 28,17). Njegova je to inicijativa. I proglašava najvažniju istinu koja je, smijemo reći, dovršetak i svrha svega evanđelja. Razlog je najdubljega ljudskoga spokoja, najživljega povjerenja, najsmjelije nade. Gospodin otvoreno svjedoči da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). U Godini sv. Ignacija koju smo sa cijelom Družbom Isusovom započeli o 500. obljetnici obraćenja našega Utemeljitelja i Zaštitnika duhovnih vježbi, s osobitom pozornošću slušamo ove Gospodinove riječi jer želimo “vidjeti sve novo u Kristu”. Isusu, Božjemu Sinu, Otkupitelju našemu, dana je sva vlast! Koje je to olakšanje pred svim našim gomilanjem riječi, grozničavim vlastohlepljem, grabežom i oholim egoizmom! Koja je to utjeha pred svim strahovima od nekoga novoga svjetskog poretka i svesvjetske ljudske vlasti!
Presveto Trojstvo donosi nam izvorni Kristov globalizam. Isus, svevladar, šalje svoje da krenu (Mt 28,19), što naš Papa Franjo ustrajno ponavlja. Gospodin traži izlazak i hod, pohod svakom narodu jer svi su narodi pozvani postati učenicima Kristovim (Mt 28,19). U Starome zavjetu bijaše to jedan izabrani Božji narod, a sada je ovdje Crkva – novi izabrani narod koji sve narode po svem svijetu Božjemu obuhvaća. Svatko ima temeljno ljudsko pravo da pripravna srca i pameti primi krštenje, da bude zauvijek opečaćen – ne znakom zvijeri, nego svetim imenom Oca nebeskoga i Sina Isusa, Mesije i Otkupitelja, i imenom Svetoga božanskoga Duha koji nije duh robovanja (Rim 8,15), nego zajedno s našim ljudskim duhom svjedoči što to znači biti Božji sin, Božja kći (Rim 8,16). I naš hrvatski narod pozvan je naučiti sve što nas je Krist, naš Gospodin, učio i čuvati to najdragocjenije blago.
Posljednja svrha i sveti početak
S ovom nedjeljom, nakon Duhova, došla nam je, pod teološkim vidikom, najuzvišenija svetkovina. Kao Crkva, slavljenička zajednica, slavimo Presveto Trojstvo, najdublju i najsvetiju tajnu vjere. Presveto Trojstvo vodi nas da gledamo dubinski, sveto, svom snagom našega ljudskoga duha (usp. Rim 8,16) na ukupni završetak prema kojemu idemo, koji nas čeka – na puninu božanskoga zajedništva, na preobilje ljubavi i života bez granica. Presveto Trojstvo daje nam ono najdublje, tako potrebno i tako utješno smirenje. Bog vječni – Otac, Sin i Duh Sveti – jedina je istinski u sebi čvrsta točka i uporište koje se neće poljuljati i uzdrmati. Pri kraju pandemije, u kojoj su se zaredali sprovodi dragih nam ljudi, nakon teških potresa, u političkim nadmetanjima i previranjima, snažno osjećamo kakvu vrijednost ima trajno božansko utočište, sveti pratemelj. Mojsije u Psalmu moli: “Ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena” (Ps 90,1).
Svetkovina Presvetoga Trojstva također je živi pogled unatrag. “Ispitaj sva prijašnja vremena što su protekla prije tebe!” poziva Mojsije (Pnz 4,32). Otkrivamo kako nam je kao početak darovan sakrament krštenja. Isus, naš Gospodin i Učitelj, jasno je bio govorio o Ocu koji je na nebesima, s kojim je jedno (Iv 10,30), premda je Otac veći od njega (Iv 14,28). I u posljednjim riječima koje je u najstrašnijim mukama na križu izgovarao objavio nam je Oca – Oca, od kojega traži oproštenje za svoje mučitelje i ubojice (Lk 23,34), Oca, kojemu časnim riječima drevnoga Psalma 31. povjerava svoj duh (Lk 23,46). Govorio nam je o Duhu, koji je drugi Branitelj nakon njega (Iv 14,16), koji je Duh istine i vodit će nas u svu istinu (Iv 16,13), dozivati nam u pamet sve Isusove riječi (Iv 14,26). Najavio je da će nam od Oca poslati Duha (Iv 16,7). Pred Presvetim Trojstvom shvaćamo da smo kršteni ne samo dragocjenim stvorom vode, nego kršteni smo u ime Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Tako smo primljeni u sveti pradjedovski zavjet vjere, u velik krsni savez, koji nas je kroz brojne nedaće sve do danas vodio.
Ispitivanje prošlosti
Iz Ponovljenoga Zakona, posljednje knjige Petoknjižja s početka Biblije, slušamo kako Mojsije drži svoj oproštajni govor. U tome je nalik Isusu koji na kraju Matejeva evanđelja također upućuje svoje posljednje riječi učenicima i daje im blaženo obećanje. Već Mojsije govori o jedinoj svetoj božanskoj vlasti na nebu i na zemlji (Pnz 4,39) i upozorava na spasonosne zapovijedi (Pnz 4,40). Ako ih držiš, imat ćeš dobar život. Važna je to slika i najava jer upravo tako Isus čini. Govori nam o svemu što nam je on zapovjedio (Mt 28,20).
Prvi je Mojsijev poziv narodu: Ispitaj prijašnja vremena! (Pnz 4,32), drugi je: Zasadi u srce! (Pnz 4,39 – u središte svoje osobe, u sjedište svojih misli i svoje spoznaje. Biblijska vjera nije lakovjernost pred demagogijskim obmanama, propagandnom himbom i bučnim marketingom, nije osjećajna okupacija i nametnuta laž, nego smireno prepoznavanje i priznavanje istine na temelju iskustva. Život i djela neke osobe, ne tek njezine riječi, pokazuju kakva je ona, koliko joj možemo vjerovati.
Mojsije ispituje koji je to narod doživio da mu Bog izravno s gore Sinaja prejakim, veličanstvenim božanskim glasom uz oganj i munje objavljuje Deset zapovijedi tako da svi čuju taj naravni zakon (Pnz 4,33). Koji je to narod – već prije – stvoren tako da ga je njegov Bog istrgnuo iz ralja zlobnoga porobljivača (Pnz 4,34)? Gledamo li na naš narod, danas smijemo ispitati iznova kako nas je Bog na čudesan način izveo iz tamnice narodâ i spasio iz kandža nadmoćnog, zloćudnog napadača. Kakvu li nam je milost iskazao da smo već od kneza Branimira u čvrstom savezu s Kristovim namjesnikom na zemlji?! U naše vrijeme naš sveti zaštitnik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac živi nam je svjedok života s Ocem, Sinom i Duhom Svetim po krštenju. Svjedok je jedinstva s Petrovim nasljednikom u zajedništvu s cijelom Crkvom, i onda kad je za života mučen u smrtonosnu režimu, i sada kad ga ne prestajemo podlo pljuvati i sumnjati u njega, kao što su neki učenici na gori u Galileji u svom ljudskom jadu još uvijek sumnjali (Mt 28,17).
Duh Sveti – Duh obraćenja i slobode
Odmah shvaćamo kako naša glavna nevolja nije negdje drugdje i nisu neki drugi, nego mi ovdje u narodu Božjem hrvatskom koji se diči pregolemom kršćanskom većinom i sada je još jednom ima priliku pokazati. Naša glavna nevolja – znamo iz prve kršćanske mudrosti – jest grijeh. Svatko, tko dijabolički razjedinjuje sveto Tijelo Kristovo i diže se na brata s kojim pristupa istom Kristovom stolu, čini smrtni grijeh i sada je čas, krajnji čas za žurno obraćenje. Rasipni sine, vrati se ocu svome, dođi u očinsku kuću dok nije kasno!
Duh Božji kojega smo primili – tumači Pavao, apostol, Rimljanima (Rim 8,14s), Duh ljubavi Boga Oca i Boga Sina, Branitelj kojega nam je Isus poslao, oslobađa od svih lažnih religija s nekakvim despotskim iznakaženim bogom, koji drži u strahu, porobljava i uništava. Duh Božji oslobađa nas od neurotičnog, uznemirenog, u isti mah i bijesno napadačkoga i plačljivoga ateizma koji se bori protiv Boga kao da će s Bogom nešto izgubiti. Isus nam je svojim trpljenjem i svojom proslavom (Rim 8,17) jednom zauvijek objavio Oca našega koji nas – s Isusom i po Isusu – prima kao svoju vlastitu ljubljenu djecu (Rim 8,16). U Duhu kojega nam je poslao govorimo: “Oče” (Rim 8,15)! Svoj prečesto bolestan, nagrižen i izopačen ljudski odnos prema vlastitom ocu, roditelju svojemu, ne moram projicirati na Boga, nego radije, gdje treba, prihvatiti trpljenje s Kristom koji je trpio, i sada, gdje treba, popraviti, što se god popraviti da, pred ocem koji mi je dao život u obitelji iz koje potječem, hranio me i dao mi da rastem.
Utjelovljena vjera
Izbori u našoj državi upravo na blagdan Presvetoga Trojstva izvrsno nam daju da oćutimo kako nismo primili duha robovanja da se opet bojimo (Rim 8,15) kao u starom staljinizmu i komunizmu. Novi nam ne treba jer je u Europi već pokazao kako se brzo ispuše i za sobom ostavlja ruševinu veliku, goru nego prije.
Prava je prilika. U subotu bio je Hod za život u Imotskom i u našoj metropoli. U nedjelju Presvetoga Trojstva, Dan je hrvatske državnosti i drugi krug izbora u domovini. Svaki su izbori dokaz slobode u kojoj možemo osjetiti koliko nas to po riječima Apostola Božji Duh vodi, koliko smo sinovi Božji (Rim 8,14). Zagrebe, glavni grade Hrvatske, evo zgode da daruješ dragi poklon svojoj Zaštitnici i Kraljici tako da svojim glasom odabereš onakvu vlast kakvu zaista hoćeš za sebe! Evo nam prilike da pođemo i donesemo Radosnu vijest, dajući svoj glas onako kako nas Duh Sveti vodi. Biračkom olovkom na glasačkom listiću možemo u našu politiku donijeti krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, glasajući prema vlastitoj savjesti, kako od malena u Crkvi učimo.
Dovršetak Matejeva evanđelja donosi ugodan, posvećen oslonac na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Davno je Mojsije u oproštajnom govoru obznanio i na prvo mjesto stavio Božju veličinu. Sada Isus do kraja bjelodano pokazuje Božju blizinu. Na kraju Matejeva evanđelja nikamo on ne odlazi. Kao da nema Uzašašća. Isus je s nama u svakom našem danu na ovome svijetu, kaže (Mt 28,20). Na početku evanđelja, kad je došao kao Dijete od Djevice začeto i rođeno, ime mu je Emanuel – Bog s nama (Mt 1,23). Sada on sam, odrastao, u punoj ljudskoj zrelosti i sa svim iskustvom, dovršivši križem i uskrsnućem veliki projekt Kraljevstva Božjega, otvoreno proglašava: “Ja sam s vama” (Mt 28,20).
29. 5. 2021.
Niko Bilić, SJ
