Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Marija Magdalena i njezin uskrsli Učitelj (Iv 20,11-18)

uz #današnjeEvanđelje (utorak u uskrsnoj osmini)

Antonio da Corregio, Noli me tangere (1523.)

Koja je tajna Magdalenina srca? Ona plače (κλαίω Iv 20,11), plače od ljubavi bolna, razočaranjem probodena, shrvana. Plačući, saginje se (παρακύπτω 20,11) u grob Isusov, kako se ono bio sagnuo ljubljeni učenik kad je prvi došao na grob, ali nije ušao (παρακύπτω 20,5). Za njen plač pitaju glasnici Božji (κλαίω Iv 20,13), jedan kod grobnoga uzglavlja, drugi kod nogu. Za Magdalenin plač pita sam Gospodin dok ona još ni ne zna s kim razgovara (κλαίω Iv 20,15). Nije li zbog toga plača Crkva od davnina gledala u Magdaleni veliku pokornicu, obraćenicu? Magdalena na grobu plače, kao što je Isus vrućom ljudskom suzom zaplakao nad grobom prijatelja Lazara (δακρύω Iv 11,35). U Magdaleninu plaču naš je plač zbog nevolje i križa koje nas ni na Kristov Uskrs ne napuštaju.

I anđeli, i Isus u Magdaleni vide ženu (γυνή, vokativ Iv 20,13.15) – onu koju je sa svim njezinim dostojanstvom Bog od početka stvorio i blagoslovio, tako da Božja slika bude potpuna (Post 1,27; 5,2). Milo žensko lice prirodne ljepote, pod koprenom od suza, usnice natopljene plačem, iznose spremno što joj je na srcu. Magdalena govori anđelima u bjelini (Iv 20,13), govori Isusu (20,15.16). Poslije će s novim licem govoriti apostolima (20,18) preuzimljući na sebe istu ulogu koju imaju Božji glasnici (ἀγγέλλω Iv 20,12.18). Riječima proroka Izaije iz svetoga Hrama navijestit će im tako teško pojmljivo čudo: da je vidjela Gospodina (usp. Iz 6,1). A sada već, za mrtvo tijelo koje je bilo ležalo u grobu, ona drhtajem ženske duše, u čežnji utopljene, veli: “To je moj Gospodin!” (Iv 20,13). Uzeli su ga, uklonili (αἴρω Iv 20,2.13), baš kao što su složno u bijesu divljački bili urlali: “Ukloni!” (αἴρω Iv 19,15), kao što je kamen uklonjen i grob oskvrnut (αἴρω 20,1). Uzeli su ga, kao što ga je ona u svojoj žarkoj ljubavi, sama vlastitim snagama spremna uzeti: “Samo reci gdje je, ja ću ga uzeti” (αἴρω Iv 20,15).

Magdalena je žena koja promatra, u kontemplaciji je najprije pred anđelima (θεωρέω Iv 20,12), pa zatim pred Isusom (θεωρέω 20,14). Ali to nije dosta. Ona se muči sa svojim neznanjem. Prvo ne zna gdje je Isusovo tijelo (οὐκ οἶδα Iv 20,13), poslije ne zna da je živi Isus pred njom (οὐκ οἶδα Iv 20,14). Nije dosta da je Krist uskrsnuo, nije dosta da se dogodio taj tektonski preokret u stvorenom svemiru, taj kvantni skok u povijesti spasenja, koji znači definitivnu pobjedu nad grijehom i smrću. Nije dosta prazan grob, nije dosta ni da Isus živ stoji pred tobom, ako ti pogrešno tumačiš tko je to.

Gospodin joj pristupa poštujući sa zanimanjem svu dubinu njezina ljudskog, životnoga traženja. Ne pita samo o suzama kao anđeli, nego, evo, i pred kraj evanđelja, kao uskrsli Učitelj pita: “Koga tražiš?” (Iv 20,15) baš kao što je od početka dvojicu učenika pitao: “Što tražite?” (Iv 1,38). Tamo se “traženje” pojavilo prvi put u Ivanovu evanđelju, a ovdje trideset i četvrti, posljednji put.

Tek kad Magdalena shvati da je ona prepoznata, da on nju dobro zna i da nije vrtlar, kad potvrdi njezino vlastito “ja”, izgovarajući njezino ime: “Marijo!” (Iv 20,16), dolazi silna novost. Isus priznaje i prihvaća nju kao osobu – njezinu dušu – slično kako je to u početku učinio kad ju je od sedmerostrukih đavolskih okova oslobodio (Mk 16,9; Lk 8,2). U tom času za Mariju Magdalenu počinje Uskrs. Gromovit, prebogat, nezaustavljiv slap radosti prelijeva se u odan zaziv na svetom jeziku Pisma: To si ti! Učitelj si života! Moj si! (usp. Iv 20,16).

Ali ni tada joj Gospodin još ne dopušta da utone u sladak zagrljaj i ugodan predah za kojim duša čezne, nego joj daje novu misiju (Iv 20,17). Treba krenuti, treba ići. Gospodin je šalje k svojim učenicima koje, jednako kako to bilježi i Matejevo evanđelje, u svojoj divovskoj, božanskoj sućuti i privrženosti promatra kao svoju braću (ἀδελφοί μου Iv 20,17; Mt 28,10), premda su ga napustili, razbježavši se u strahu za vlastiti život. Unatoč obećanju, iznevjerili su ga (usp. “svi su tako govorili” Mk 14,31; “tako rekoše i svi učenici” Mt 26,35). Isus upotrebljava rječnik obitelji kad govori o braći i triput o Ocu (3x πατήρ Iv 20,17). “To su moja braća”, ustvrđuje Gospodin, kako je davno Josip Egipatski u slici najavio (“Ja sam vaš brat” Post 45,4).

U razgovoru s Magdalenom Isus pokazuje kako ona nije samo prva osoba kojoj se objavljuje poslije svojega uskrsnuća (Mk 16,9). Nakon što je učenicima tri puta ustrajno bio najavljivao i muku i križ i uskrsnuće (usp. Mt 16,21; 17,22s; 20,17-19), sada Mariji jasno govori o slavnom dovršetku i smirenju svega svojega ljudskog života. Uzići će k Ocu (ἀναβαίνω Iv 20,17). Govori joj o svom uzašašću i traži da o tome izvijesti učenike. Što je u biblijskim prapočecima Bog najavio kad je Henoka uzeo (Post 5,24), što je slavni prizor s prorokom Ilijom navijestio, kad su ga ognjena kola i ognjeni konji ponijeli u nebo (2 Kr 2,11), evo sada će se ispuniti. Uzašašće je u Ivanovu evanđelju Isus nagovijestio Nikodemu (“Nitko nije uzašao na nebo, doli onaj koji siđe s neba” Iv 3,13) i mnoštvu koje je čudesno nahranio (“Sin Čovječji uzlazi onamo gdje je prije bio” Iv 6,62).

Pri tome Učitelj Isus rabi isti opis koji vrijedi za časni običaj hodočašća u sveti grad (ἀναβαίνω Iv 11,55; 12,20). “Uzlazim k Ocu”, veli, kao što je uzlazio u Jeruzalem (ἀναβαίνω Iv 2,13; 5,1; 7,10). Još je važnije što time pogađa drevni, ustaljeni biblijski opis za prinošenje žrtve paljenice (hebr. עלה). Tumači Isus tako da njegova žrtva na križu uključuje ne samo uskrsnuće, u kojemu je on po riječima Pavla apostola prvina usnulih – prvi prinos od svih pokojnih (1 Kor 15,20.23), nego žrtva ima svoju krunu i sveti dovršetak u uzašašću k Ocu.

Riječi, koje Isus Mariji Magdaleni priopćuje, svojevrstan su vrhunac i uopće glavna poruka svega Evanđelja. Bog, Isusov Otac, naš je Otac, jer nas Isus prima kao braću (Iv 20,17). Zbog Isusa znamo da je Bog Otac. Nije nepoznati tuđinac ni ljuti neprijatelj, progonitelj koji jedva čeka da nas osudi; nije lik iz djetinje mašte, ni plod mudrovanja, ni protivnik kojeg uporno treba svladavati i uklanjati. Sam proslavljeni Gospodin vjerni je svjedok koji nepokolebljivo proglašava: “Otac moj i Otac vaš, Bog moj i Bog vaš” (Iv 20,17).

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Što to Biblija kaže o Uskrsu 2021.

Spomen na najljepše jutro u svemiru izvrsno pokazuje znanu zakonitost: što ćemo doživjeti ovisi o tome koliko se, kako i koliko duboko, s kakvim marom i ljubavlju pripravimo.

Uskrsno evanđelje Iv 20,1-9 najprije se zaustavlja na trenutcima praskozorja. Još se noćna tmina drži. Jedna žena, koja je bila ostala pod križem, kad su i najbliži pobjegli od straha, koja je bila promatrala kamo pokojnika polažu, sada, još uvijek po mraku, ide do groba. Marija Magdalena ide, kao što i mi idemo na groblje do naših pokojnih, milih, koji su preminuli. Prema Ivanovu evanđelju ona je sama, baš kako u Bibliji bijaše čovjek od početka stvorenja sam, a nije dobro da je sam. Kad zaprepaštena vidi oskvrnut grob, bolna, uzrujana rijeka misli odmah se javlja. Uklonjen je kamen s groba (αἴρω Iv 20,1). Sjeća se kako su ono bijesno urlali: “Ukloni! Ukloni!” (αἴρω Iv 19,15). Užas u ljubavlju prožetoj duši iznova se budi i dovodi do brzog zaključka: “Uklonili su ga!” (αἴρω Iv 20,2). Ni umrlom tijelu božanskoga pokojnika, mučenika-pravednika, koji je i sada za nju “Gospodin!” (κύριος Iv 20,2), ne može se pokloniti, iskazati mu ljubav.

U središtu uskrsnoga evanđelja jest grob, spomenik za pokojnoga. Biblijskih sedam puta, a sedam znači potpuno, opis spominje grob, spomen na mrtvoga, posljednje počivalište nas smrtnika (Iv 20,1[2x].2-4.6.8). Grobna jama potvrđuje pravu smrt Sina Čovječjega. Došao je u ovaj naš svijet koji je uvelike obilježen upravo umiranjem i odlaskom iz zemlje živih. Na Uskrs 2021. dok pandemija, sa svojim medicinskim i svojim političkim dijelom, još uvijek – predugo – traje, dok u našoj domovini Hrvatskoj još uvijek živo pamtimo strašne potrese i gledamo ruševine koje vape za obnovom, jako dobro razumijemo što je grob.

Gdje je Isus Krist?

Čovjek, pritisnut strahom za vlastiti život, iscrpljen inflacijom obilnih riječi i nadmudrivanja, dok ono bitno i potrebno čeka; čovjek pozemljar, razočaran glavarima svećeničkim, koji bi se morali brinuti za ono Božje, razočaran pismoznancima, koji bi trebali brižno čuvati pravo i pravicu Božju, razočaran starješinama narodnim, koji bi trebali biti pouzdani autoriteti, a svi se zajedno dadoše na osudu, odbacivanje i likvidaciju, čovjek postavlja ključno pitanje: Gdje je Isus Krist? Gdje je trećeg dana, na Uskrs, prije mnogih stoljeća? Gdje je danas? Uskrsno evanđelje sastavljeno je ponajviše u prezentu, kao da se sada pred nama i s nama zbiva: Magdalena ide, Magdalena vidi (Iv 20,1), Magdalena trči i govori (Iv 20,2). Međutim, u ovom evanđelju, premda je sve usmjereno na Isusa, o njemu se govori, njega traže – Isusa nema. Tek će doći radostan susret (usp. Iv 20,16).

Isusov ljubljeni učenik, jednako kao ni Marija Magdalena, kad je došao, ne ulazi u grob, ali, sagnuvši se, vidi mrtvačke povoje gdje leže (ὀθόνια Iv 20,5). Uskrsno, Ivanovo evanđelje, još se jednom, pa još jednom – triput vraća na povoje s pokojnikova tijela: kad ih je Petar, ušavši, promatrao (ὀθόνια Iv 20,6), i kad opisuje rubac za lice, kakav je i Lazar imao (usp. σουδάριον Iv 11,44), kako je složen na drugom mjestu, ne uz povoje (ὀθόνια Iv 20,7). Povoji su to u koje su Josip Arimatejac i farizej Nikodem s miomirisima povili tijelo Kristovo prema judejskom pogrebnom običaju (Iv 19,40).

Ljubav Kristova prema ljubljenom učeniku čuda čini i on postaje jedini sretnik u uskrsnom evanđelju. Kada je napokon ušao i vidio grob bez tijela pokojnoga Učitelja, povjerovao je (Iv 20,8). Dignut kamen, kako bijaše i na Lazarovu grobu po Kristovoj zapovijedi (Iv 11,3), zatim odloženi povoji, složen ubrus – koje kradljivci tijela zacijelo ne bi tako ostavljali – ljubljenom su učeniku dosta! On vjeruje – zato što je bio pod križem ostao, poslušao zadnju zapovijed: “Evo ti majke!” (Iv 20,6); zato što je motrio muku razapetoga Patnika, komu su odjeću ukrali, bacivši kocku (Ps 22,19; Iv 19,24); zato što je gledao onoga koga su proboli (Zah 12,10; Iv 19,37); zato što ga je Isus ljubio.

Uskrs je početak

Premda bismo voljeli i očekujemo, Uskrs u Svetom pismu nije smirenje, nije spokojni dovršetak. Na Uskrs počinje sveto trčanje. Trči Magdalena, Magdalena neutješna, javiti strahotu (τρέχω Iv 20,2). Potrčat će brže-bolje Petar i ljubljeni učenik, premda su još uvijek zatvoreni, u strahu (usp. Iv 20,19). Trče obojica, trči jedan brže od drugoga (2x τρέχω Iv 20,4).

Uskrs donosi novih sedam dana kao na početku stvaranja. Subota postaje Velika subota, a sveti Dan Gospodnji sada je uskrsni dan – dan novoga stvaranja. Započinje zahtjevan i blažen studij Svetoga pisma. I Petar i ljubljeni učenik moraju tek doći do onoga najvažnijega znanja. Pismo veli da on ima ustati od mrtvih. Pismo veli da je to Božja volja, da Otac tako hoće. Ključ uskrsnoga evanđelja jest ta posljednja rečenica (Iv 20,9).

Uskrs je novi zamah. Nakon 40 korizmenih, pokorničkih dana, započinje 50 dana radosti, pobjedničkoga slavlja. Nasuprot 40 dana pustinje i posta, stoji daleko važnijih 40 dana u kojima Učitelj Isus nastavlja istu svoju misiju. Brojnim dokazima pokazuje svojima da je živ, dalje ih poučava o kraljevstvu (usp. Dj 1,3), kako je to i prije činio. Ali nije to za sve.

Terapeutski studij Pisma očito donosi dobar plod jer, gle, Petar u kući Rimljanina Kornelija, satnika italske čete u Cezareji, – pred domaćinom i pred mnogim okupljenima (Dj 10,27) – bez ikakva pridržaja sada govori da je Isus uskrsnuo od mrtvih (Dj 10,41 usp. Iv 20,9). Petar, koji je drugi dotrčao i koji je prvi ušao u grob (usp. Iv 20,6), postat će živi svjedok, i to i za tuđince koji nisu sklopili sinajski stari Savez, i nemaju iskustvo iz svete prošlosti da ih je Bog izbavio iz Kuće ropstva.

Povijest svijeta i biblijska povijest poznaje mnoge svete ljude koji su junački živjeli, s ljubavlju svjedočili za istinu i umrli kao mučenici. Ali to da će Gospodin, ponovno živ, doći među svoje učenike, to je razlog zašto je napisan Novi zavjet. Zbog toga je Petar došao do snage i načina kako svjedočiti da je Bog trećega dana uskrisio Isusa (Dj 10,40). U davnini, kad su istom došli u Obećanu zemlju, Bog je svom narodu podizao suce da budu njegovi predstavnici i da ih spašavaju iz nevolja u koje su upadali, čineći što je zlo u Božjim očima. Sada Petar svjedoči da je Isus sudac – sveukupni, konačni – ne samo izabranom narodu, nego svima, i to živima i mrtvima (Dj 10,42). Uskrisivši ga, Bog ga je postavio sucem. To je Otac htio! To je ono o čemu Kološani u pismu čitaju da je Krist gore, zdesna Bogu (Kol 3,1). Na njegov nebeski sud gledamo, prema njemu se valja ravnati. Isto što Pavao naređuje Filipljanima (φρονεῖτε Fil 2,5), evo ovdje kao zapovijed Kološanima (φρονεῖτε Kol 3,2): U vama neka bude mišljenje i razumijevanje, razbor i unutarnji zdrav osjećaj koji odgovara nebu, onome što je odozgor, kod Boga! Neka nam na pameti bude ono što je Božje!

Petar svjedoči

Petar sada bez straha i malovjernosti svjedoči o Ivanovu krštenju (Dj 10,37), i o onom središnjem, da je Isus Božji Pomazanik – Mesija, Krist (χρίω Dj 10,38), i o Isusovim dobrim djelima kojima je sam bio očevidac u Jeruzalemu i u Judeji kad je Isus opsjednutima donosio slobodu od zloduha (Dj 10,39). Petar otvoreno svjedoči da je Isus osuđen na sramotnu smrt na križu koja znači prokletstvo (Dj 10,39 usp. Pnz 21,23; Gal 3,13). Obješen je na drvo, razapet na drvena vješala, na križ. Petar ujedno svjedoči da je dio žive zajednice. “Mi smo svjedoci” veli (Dj 10,39). Poput Ivana Krstitelja (κερύσσω Dj 10,37), sada Kristovi učenici moraju propovijedati narodu. Takav su nalog dobili (κερύσσω Dj 10,42).

Osobito nam je drago i osobito razumijemo kada Petar tvrdi da je glavni sadržaj o kojemu biblijski proroci svjedoče oproštenje grijeha koje Isus donosi (Dj 10,43). Zaista, kod Jeremije kao osnovica i uvjet za novi Savez stoji Božje obećanje: “Oprostit ću im” (Jr 31,34). Ali još više prepoznajemo odmah Petra, kojemu sva tri teška zatajenja Isus oprašta i dariva mu pomirenje kad ga triput pita o ljubavi i kad mu triput daje nalog da sada on bude dobar pastir (Iv 21,15-17). Naređuje mu da ide za njim (Iv 21,19), da bude kao on.

Kako to da je Petar, koji na grobu još nije povjerovao, sada sposoban biti Isusov gorljivi apostol? Svjedočili su proroci (10,43), Krstitelj je propovijedao (37). Sada Petar svjedoči o Isusovu javnom djelovanju, svjedoči o Isusu eshatološkom, posljednjem sucu živih i mrtvih. U čemu je tajna? Sam Petar otkriva. Među onima je na koje je Bog unaprijed položio ruku, među onima koji su s Isusom blagovali nakon njegova uskrsnuća (Dj 10,41). Njima se Isus objavio, njima se očitovao, postao očit za istim stolom. Tako Isus Petra čini snažnim svjedokom. Uistinu, i na Tiberijadskom jezeru, nakon čudesnoga ribolova, zajedno su s Isusom jeli i pili (usp. Iv 21,12-14; Dj 10,41). Upravo to sveto, zajedničko blagovanje s Isusom očito je važan dio terapeutskoga studija Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih (usp. Iv 20,9). Odmah prepoznajemo: to je Euharistija, sveta misa, gozba za Kristovim stolom koju Crkva plodonosno čuva i njeguje i u 21. stoljeću.

Ilustracija: Josef Aleksius Kastner, Oltarna slika u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, Zagreb

4. 4. 2021.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Isusu, koji je Istina, Isusu, koji oslobađa (Iv 8,31-42)

uz #današnjeEvanđelje (srijeda 5. korizmenoga tjedna)

Gospodine, ti si ljubljeni Sin Očev, mi ti vjerujemo. Oprosti nam naše nevjernosti tako da puni povjerenja živimo poput Abrahama, praoca naše vjere, i da njegova vjernička djela činimo. Gospodine, smiluj se!

Kriste, Spasitelju naš, svakim grijehom gubimo slobodu, postajemo djeca grijeha i pristajemo na tvoju smrt. Oslobodi nas od naših grijeha, Otkupitelju, svojom svetom žrtvom da ne budemo robovi, nego da živimo duhovno slobodni kao djeca Božja u Očevu domu. Kriste, smiluj se!

Gospodine, tebe je Otac nebeski poslao, od Boga si k nama došao da nam govoriš što vidiš i čuješ kod Oca svojega. Objavi nam istinu koja oslobađa tako da ostanemo u tvojoj riječi i svim srcem tebe, Učitelja svojega, ljubimo. Gospodine, smiluj se!

24. 3. 2021.

Niko Bilić, SJ