Kategorije
Antropologija FER FFRZ Nastava

Petrov put, Petrove suze

El Greco, Suze sv. Petra
El Greco, Suze sv. Petra

Kako je prodorna i uspješna Kristova uskrsna pedagogija izvrsno se vidi na poznatom primjeru apostolskoga prvaka Petra. Poznat opis iz Ivanova evanđelja o njihovu dijalogu budi oprez i strahopoštovanje. Na obali jezera žar (grč. ἀνθρακιά Iv 21,9). Isti takav naći ćemo još samo jednom u cijelom Novom zavjetu i to u noći Isusova uhićenja kad su se ljudi, i Petar s njima, kušali ogrijati jer bijaše studeno (Iv 18,18). Isus, umjetnik ljudske duše, dolazeći k svojima nakon Uskrsa najprije stvara ugođaj. Izmučenoj sedmorici, koji su s Petrom na čelu žrtvovali noć – i ništa!, – Učitelj je pripravio doručak.

Svagdanje iskustvo potvrđuje: nakon okrjepe i ugodna zalogaja stvari bolje izgledaju, teškoće su laganije. Baš za jelom bit će prostora za govor i razgovor o ključnim događajima i poslovima, za pregovore i dogovore. Na Kristovu inicijativu započinje dijalog. Poput dobra oca koji, premda stariji – možda i poznije dobi – i nositelj autoriteta, trčeći ide ususret rasipnu sinu, uskrsli Učitelj Isus kreće u odsudni razgovor s Petrom (Iv 21,15–17). Postupa bez požurivanja. Ovo je već treći put da se ukazuje. Strpljivo čeka pravi čas, ali nipošto ne zanemaruje ni ne umanjuje bolnu nevolju koja guši Petra. Petru očito nije bio dosta opći, dvaput ponovljeni proglas “Mir vama!” (Iv 20,19.21) na uskrsni dan uvečer kojim Isus onima koji su ga ostavili, pogazivši vlastitu riječ, donosi pomirenje. Svi su s Petrom govorili da će biti vjerni do kraja (Mk 14,31), a onda su utekli. Na uskrsnu večer mir se daje u savjest bjegunaca, slomljenih u svojoj ljudskoj grješnosti, zatvorenima u strahu. Petru je međutim potrebno još više. S Petrom Učitelj ima osobit naum.

Metoda koja ide u dubinu

Put je postupan, metoda ponavljanje. Pita Isus pred svima o Petrovoj ljubavi, tražeći pritom da ona bude veća: “Ljubiš li me više nego ovi?” (Iv 21,15). Odmah Isus cilja u središte u kojem smo svi osjetljivi. Razorno je kad čovjek posumnja u svoju ljubav, kad osjeti da je njegova ljubav stavljena u pitanje. Tko ne njeguje i ne razvija vlastitu sposobnost za ljubav uništen je čovjek. Propada, ostaje samo sjena i obris, mjehur zrakom napuhan. Isus pita: “Ljubiš li me?” – jednom (Iv 21,15), pa drugi (r. 16), i potom treći put (r. 17). Ne optužuje Petra za grijeh ni ne predbacuje mu što ga je triput zatajio, iznevjerivši se vlastitoj odluci i obećanju: “Ako te svi zaniječu, ja neću!” (Mk 14,31). Ne grdi ga ni ne izruguje, a mogao bi jer je najavio Petru: “Zatajit ćeš me. Tri put” (Mk 14,30). Učitelj ne ispituje i ne istražuje uzroke, ne opravdava Petrovu unutarnju, ljudsku slomljenost, nego postavlja ključno pitanje. Samo na to traži odgovor, samo o tome pita: ljubav! I onda sluša, s pažnjom, ne prekidajući, opetovano. Tri puta poslušat će Petrovu potresnu ispovijed: “Da, Gospodine!” O, kako dobro Petar zna da se plodna ljubav ne sastoji u sklonosti i pukoj ugodi, u zabavi i površnoj nježnosti.

Vraćajući se opet i opet na praktički jedno te isto, Isus, u skladu s drevnim iskustvom ljudskoga umovanja, ide u dubinu, raščišćuje pojmove. Slika postaje jasnija, osjećaj se oslobađa. Cio je čovjek prisutan, zahvaćen. Krist pažljivo sluša i onda opet preuzima inicijativu. Petru daje i ponavlja odlučujući nalog: “Pasi ovce moje! Čuvaj moje stado! Budi pastir!” Dobro Petar zna da ljubav traži skrb za bližnjega. “Ljubite jedni druge!” (Iv 13,34; 15,12.17) triput je zapovjedio Isus u delikatnim časovima Posljednje večere i o tome traži od Petra račun. U kršćanskoj je vjeri ljubav zapovijed, a ne osjećajna privlačnost niti pravno nadmudrivanje. Ljubav traži liječenje dubokih rana koje je čovjek na duši prikupio jer se nakon tri godine opet vratio ribarenju na svom jezeru, kao da je tek na početku, jer je cijelu noć lovio i ostao praznih ruku, jer je opterećen svojom nevjernošću, slabošću i pogaženom riječju, a mora biti voditelj kojega drugi slijede.

Gospodin spasava

Nitko ne pita, svi znaju. Nitko ne kaže, a svima je jasno. Kao i one noći kada je na drugi pjev pijetla gorko zaplakao i sada Petra kod trećega pitanja preplavljuje žalost (Iv 21,17). Jesu li mu u dušu navrla sjećanja kako je trčao do groba, trčao da vidi što je, trčao je jer ga je duša na to nukala (Iv 20,4)? Prvi je doplivao čim je čuo da je to Gospodin na obali (Iv 21,7). Odmah je skočio jer mu duša tjeskobno žudi da dođe do Učitelja, da raščiste račune. Na njegovu riječ isti čas dovlači mrežu punu velikih riba (r. 11). I evo ga sada pred Isusom bez barikada i maski, bez krilatica i uzbuđene mase, bez ljudske veličine i svjetske časti!

Ne bijaše li slično one noći na istom ovom jezeru kad im je Učitelj u gluho doba dolazio ususret, hodeći po vodi (Mt 14,25)? Prizor toliko zapanjujući da iskusni morski vuci koji se oluje ne boje, svi kriknuše od straha (r. 26). Petar, uvijek na svojem vlastitom putu i uvijek brz, kao da želi provjeriti i sam steći iskustvo. Isus veli: “Ja sam!”, a Petar ispituje i uvjetuje “Ako si ti…!” (r. 28) Njegova neobična i brzopleta – ljudska! – želja da po vodi dođe k Isusu, dio je njegova nasljedovanja Krista. Kako Isus, tako želi i on! One je noći izvršio nalog Kristov: “Dođi!” (Mt 14,29), ispunila mu se želja da dođe do Isusa. Na tom se putu gotovo utopio; nije došao do kraja vlastitim silama. Iz njegova straha, od njegova utapanja spasila ga je Kristova ispružena ruka (r. 31).

Ujutro, kod trećega ukazanja poslije Uskrsa, na danjem svjetlu pred Kristom jamačno se Petru bistri prizor, a dušu ispunja olakšanje. Ono bijaše istom slika i najava. Sada ga Isus stvarno spašava da se ne utopi u svojoj slabosti i nevjernosti – u grijehu. Ispružena ruka, mišica snažna, desnica uzdignuta kojom je Bog od početka spasavao narod svoj iz ropstva Petru postaje očita. Možda mu pritom sviće kako je ono točno rekao, zatajujući svoju povezanost s Isusom: “Ne znam toga čovjeka” (Mt 26,72). Sada mu istom postaje jasno pred kime je. Sada zna.

Vjernički put

To je put apostolske vjere! Tri godine Kristove škole uživo bile su priprava, uskrsnuće veliki preokret, a pomirenje na jezeru djelatan je dovršetak. Sada Petar može pravo čuti zov: “Slijedi me!” (Iv 21,19). Poziv na koji smo navikli na početku, evo Petru dolazi na kraju čitava puta, kao zaključak. Ima isto značenje kao i trostruki nalog da preuzme skrb za stado Kristovo. Dobri pastir, koji je sam prošao iskustvo jaganjca, govori apostolu: “Budi pastir!” – Budi kao ja! Mene slijedi! I kod zapovijedi ljubavi postavio je Isus jednako mjerilo: “Ljubite – kao ja!” (Iv 13,34; 15,12).

Učinci susreta na jezeru očiti su i silni. Na dan Duhova Petar više nije zatvoren u strahu od Judejaca, nego ih otvoreno konfrontira s njihovim postupcima: “Razapeli ste ga!” govori izravno (Dj 2,23). Odvažno prelazi granice svetih izabranika i otvara put svojemu kolegi, Apostolu poganskih naroda, obraćajući se rimskom satniku Korneliju. Ista je poruka o Isusu židovima i nežidovima: “Bog ga uskrisi!” (Dj 2,24.32; 10,40).

Na uskrsno jutro, dotrčavši do groba, nije još bio upoznao Pisma da će Isus ustati od mrtvih (Iv 20,9). Sada je očito upoznao Pisma. Još više – kako sam ističe – s Isusom su “nakon što je uskrsnuo zajedno jeli i pili” (Dj 10,41). Sveto druženje, zajedničko blagovanje kao onda kad je, još istoga dana, Isus “pred njima pojeo komad pečene ribe” (Lk 24,42) ili kad ih je, evo, dočekao s kruhom i ribom na žaru (Iv 21,9) čini Petra očevidcem koji je kadar po uzoru na Učitelja otvoreno reći ljudima što se traži: “Obratite se!” (Dj 2,38) nalaže on, baš kao Isus od početka (“Obratite se!” Mk 1,15). Jasno kaže Petar da krštenje koje će primiti ima svrhu o kojoj proroci složno svjedoče: oproštenje grijeha (Dj 2,38; 10,43). Da i pred Judejcima i pred Rimljaninom Kornelijem, koji će se stoga sa cijelom obitelji priključiti Crkvi, govori o oproštenju, štoviše da u tome vidi sukus i sažetak Prorokâ, razumljivo je dok promatramo susret i trostruki dijalog na jezeru. “Ti sve znaš!” rekao je Petar poput Estere u velikoj molitvi, dok mu se u svim predjelima srca razlila topla emocija, a suze ispunile oči (Iv 21,17; Est 4,17u).

Životvorna ljubav

Potpun uspjeh Kristove uskrsne pedagogije s Petrom pokazuje čudesan događaj u Jopi. Petar je do te mjere pridružen Kristovoj sudbini, do te mjere sada ima dijela s njime, da preminuloj Tabiti vraća život (Dj 9,40). Uskrisuje kao što je Isus uskrisivao – to je, eto, Kristov cilj i njegov uspjeh!

Simpatično je i srcu drago opaziti koliko Petar usvaja Učiteljevu metodu. Sve je istjerao, baš kao što je Isus u domu Jaira, nadstojnika sinagoge, izbacio bukače i naricatelje, a samo je roditeljima i trojici odabranih – Petru, Ivanu i Jakovu – dopustio pristup (Dj 9,40; Mk 5,40). Petar izgovara zapovijed kao Isus: “Ustani!” (Dj 9,40; Mk 5,41). Božja snaga u toj riječi prelazi razmeđu i odzvanja onkraj ljudske smrti, plodno dozivljući. Dobro je Petar naučio. Kao što je Isus Jairovu djevojčicu primio za ruku (Mk 5,41), tako sada Petar Tabiti pruža ruku i ona – živi (Dj 9,41).

13. lipnja 2013.

usp. Petrov put * Petrov put do Isusa * Uskrsli Isus i Petar
video: Prvak apostol i njegov uskrsli Učitelj – Put do dubinskoga pomirenja u Iv 21,15-19

doc. dr. sc. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Nastava

Nema mi blaženstva bez tebe (Ps 16,2)

Biblijski pogled na ljudsku sreću

Ovaj ponizan, strjelovit zalet kroz Sveto pismo, koji nas treba podsjetiti na nekoliko poznatih momenata iz biblijske povijesti, nosi naslov iz Ps 16,2: “Nema mi blaženstva bez tebe”. Govor je to čovjeka, upućen izravno Bogu kojega oslovljava svetim, vlastitim imenom יהוה i priznaje ga svojim gospodarom. Sadržajem je odgovor na Božju prisutnost u njegovu životu o kojoj će ovdje biti riječi u prvoj točki. Potom ćemo se prisjetiti kako je sreća povezana s međuljudskim odnosima i istaknut ćemo osobitu ulogu pisane Božje riječi za čovjekovu sreću. U posljednje dvije točke prisjetit ćemo se kako obraćenje i nov početak donose pravu sreću koja se – baš u duhu Svetoga pisma – ne zadržava samo u nutrini nego obuhvaća cjelinu čovjekova bića. Zaključit ćemo podsjećajući na Kristovo potvrđivanje iskonske, blagoslovne zapovijedi s prve stranice Svetoga pisma koja od čovjeka zahtijeva da bude plodan (“Budite plodni!” Post 1,28).

“Ja ću biti s tobom” (Post 28,15; Izl 3,12) – čuveno je Božje obećanje koje čuje već Jakov u čudesnom snu i potom Mojsije u paradigmatskom izvještaju o zvanju. Bog sam u svojoj uzvišenosti i svetosti obvezuje se na prisutnost u čovjekovu životu i na zajedništvo s njime. Iz iskustva i iz suvremenih istraživanja – popularno zvanih neuroteologija – znamo za osobit osjećaj sreće koji se javlja u trenucima molitve, slavljenja Boga i vezan je uz specifičan osjećaj Božje prisutnosti. Potvrda je to i nastavak biblijskoga iskustva da Bog ispunja svoje obećanje: “Ti si sa mnom” središte je omiljena 23. psalma. Sam nosivi pojam Saveza – ističu lingvisti – počiva na vrhunskoj naravnoj radosti čovjeka kad je pronašao osobu s kojom će dijeliti sav svoj život. I u hrvatskoj tradiciji božanska riječ: “Uzimam te” razumljiva je.

U svakoj životnoj dobi prisutnost drugoga ima odlučujući utjecaj na naše stanje. Blizina i zajednički hod – u suvremenoj kulturi poznat osobito u mladenačkom iskustvu “hodanja” – davno je zacrtana u opisu Henoka i njegova čuvena praunuka Noe (“hodio je s Bogom” Post 5,22.24; 6,9). Oni hode s Bogom – u tome je njihova pravednost, a plodovi ne izostaju: Henok neće upoznati smrti nego doživljava – još puno prije sklapanja saveza – da Bog njega osobno “uzima”, a Noi će dugotrajno hodanje s Bogom omogućiti da bez prigovora razumije i izvrši spasonosan plan.

Koliko osjećaj olakšanja, blaženosti i utjehe ovisi o međuljudskim odnosima izvrsno pokazuje dirljiv susret i pomirenje u 33. poglavlju Knjige Postanka. Jakov prilazi bratu (Post 33,3), a onda – neočekivano – Ezav mu potrča ususret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga (33,4). Opis poznajemo jer ga Isus preuzima za dobroga oca u prispodobi o izgubljenu sinu. Opis završava tako da obojica plaču – kako i izvornik i Septuaginta složno kažu. Za dubinu osjećaja Pismo dalje ne nabraja riječi, ali ostavlja čitatelju da osjeti što se zbiva u duši nakon što je više od dvadeset godina nosila u podsvijest guran sukob s najbližim, s rođenim bratom, i to bratom blizancem; nosila je osjećaj krivnje zbog trgovanja i prijevare, strah da će biti usmrćen… Dovoljan sažetak daje sam Jakov kad veli: »Vidio sam tvoje lice kao što čovjek gleda lice Božje« (Post 33,10). A on zna što govori (usp. Post 32,31).

Sjetimo li s prvoga psalma odmah će nam biti jasno da biblijski pravednik nipošto nije neki bezosjećajan, tmuran čudak. On pazi čije savjete slijedi, stanište mu nije s onima koji su se posvetili tračanju i ruganju (usp. Ps 1,1). Što je za takvu osobu Tora – božanska životna pouka? Kako joj pristupa? Uživa u njoj – neuvijeno veli Pismo, ne izbjegavajući izravno spomenuti “užitak” (Ps 1,2). Psalam ističe kako ponavljanje i tiho recitiranje svetih redaka – podloga za ono što zovemo: meditiranje – ispunja i dnevni-javni ritam toga čovjeka i njegov svijet noćnoga mira i povučenosti.

Povratak iz babilonskoga progonstva u Obećanu zemlju vezan je uz zajedničko čitanje Zakona, po odlomcima uz tumačenje, opisano u Neh 8. Suvremeni judaizam vidi u tome svoje konkretne  početke, a sveti tekst ističe emocionalne reakcije koje su ponajprije suze i tuga u cijeloj okupljenoj zajednici (Neh 8,9). Zacijelo imaju značaj katarze i obraćenja jer slušaju božanske zahtjeve koji jasno pokazuju da im se propast zbila zbog toga što su ih prezreli. Slično našem prvom refleksu kad gledamo na grijeh i obraćenje u prvom planu vidimo skrušenost, kajanje i bol u srcu zbog zlih čina. Ali voditelji zajednice upozoravaju na pravo stanje stvari i pobuđuju dubok emocionalni preokret. “Jedite sočno i pijte slatko” (Neh 8,10) plastičan je poziv namjesnika Nehemije koji primjerom pokazuje na biblijsku cjelovitost čovjeka obuhvaćena srećom. “Gospodinova radost – ona je vaša utvrda” čuvene su riječi Nehemijine.

Nenatkriljiva i svjetski poznata Kristova pouka o izgubljenom sinu na sličnom je tragu. U prvom planu po navici doduše u njoj gledamo grijeh i potrebu obraćenja mlađega sina koji je u daljini pogrešno postupao i doveo se do propasti s jedne strane, i starijega koji je u blizini ali u sebi kontinuirano kipi od ljutnje. Međutim, glavna tema pouke, koja se jedina četiri puta ponavlja, jest εὐφραίνω – “veseliti se” (Lk 15,23.24.29.32) i gozba u očinskom domu.

Ako Psalam 1 ostaje na usporedbi iz prirode i upozorava kako pravednik koji uživa u Zakonu nalikuje voćki koja plod donosi, Isus Gospodin i Učitelj – Rabi Ješua, u radosnu slavlju Pashe ide dalje. Potvrđuje i on prvu zapovijed koja čovjeku nalaže plodan život, ali daje i poznatu formulu kako to ostvariti – loza koja ostaje na meni, trsu, donosi mnogo roda (usp. Iv 15,5). I upravo nakon toga ističe da ove upute daje kako bi naša radost bila potpuna (Iv 15,11). O kakvu osjećaju govori najbolje svjedoče učenici na putu u Emaus kad sami ustanovljuju da im je gorjelo srce (Lk 24,32).

Zaključimo kratko: Sveto pismo gleda na sreću koja je vezana uz prepoznavanje Božje prisutnosti u vlastitom životu i ujedno počiva na odnosu prema bližnjima zajednici. Hrani je specifičan odnos prema objavljenoj Božjoj riječi, obuhvaća čovjeka kao cjelinu s njegovom psihofizičkom, socijalnom i duhovnom dimenzijom, a posljedica je obraćenja i pomirenja. Osim toga ide ruku pod ruku uz čovjekovu kreativnost i plodnost – koje po naravi donose osjećaj ispunjenja.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Nastava

Borba za blagoslov (Post 32,25–31)

Biblijski praotac Jakov na vlastitoj je koži iskusio da se put s Bogom ne tiče samo duhovnih stavova, nego seže do žilâ i mišicâ. Njegova borba zorno oslikava kako duhovni život, poput brojnih športskih disciplina, traži vladanje nad samim sobom, ali i sposobnost za suočavanje s protivnikom. Borba je bliska, bez udaljenosti – prsa o prsa. U samom svetom tekstu označena je kao „hrvanje” (Post 32,25) i pokazuje da je Jakov do kraja izložen svom suparniku bez prikrivanja i uzmicanja. Predan mu je u ruke. Naprezanje, zahvati napetim mišićima, napad i obrana, silovito guranje i pokušaj blokiranja, traju vrlo dugo – cijelu noć. Tijelo željno noćnog počinka i opuštanja angažirano je do granice i ispunjeno adrenalinom. Nema predaha sve do pred zoru.

Sukob s Nepoznatim

Jakov je cijelo to vrijeme u sukobu s nepoznatim protivnikom. Sveto pismo veli samo da je to bio „netko” (Post 32,35), a umjetnici će si kasnije, po uzoru na druge biblijske izvještaje, pomoći likom anđela. Među njima dvojicom sve do pred kraj vlada samo neverbalna komunikacija hrvača. Riječi nema. Tek naknadno Jakov će s posvemašnjom sigurnošću shvatiti da to bijaše sam Bog. S olakšanjem što je spasio život idućeg jutra ispovijeda: „Vidio sam Boga licem u lice” (Post 32,31). Njega je doživio kao protivnika i s njime je bio „u klinču”. Jakovljeva borba svjedoči o tome da vjera u Boga nije nešto usputno, nego da je u pitanju ostvarenje ili propast vlastite osobe. Jakov, koji je već primio Božju objavu i dobrohotno obećanje, još uvijek ga doživljava kao neznanca i suparnika. Zato je ovaj bliski susret bitan korak u njegovu sazrijevanju. Na početku Jakovljeve osobne vjere stoji jedan san, vizija poznatih ljestava koje sežu do neba (Post 28,12). Potom će Jakov, hodočasnik, prolaziti kilometre i kilometre na putu u daleku zemlju i natrag. U presudnom trenutku on zna da se mora osloniti na svoje sile. Ostavlja cijelu svoju pratnju i ostaje posve sam (32,25).

Pročišćenje

U kršćanskoj vjeri ljubav prema bližnjemu kotira vrlo visoko. Ipak, Jakovljeva borba upozorava kako je nužno najprije raščistiti račune s Bogom. Dovoljno je primjera da humanizam brzo sklizne u neljudsko rasulo ako nema onih moralnih zasada koje uživaju postojano utemeljenje u Božjem zakonu. Da bi se susreo s bratom s kojim se žarko želi pomiriti, ali se u isti mah boji stupiti pred njega, Jakov mora prvo u „razračunavanje” s Bogom. Mnogi će sveci i duhovni ljudi priznati kako su na svome putu vjere imali žestoke okršaje s Bogom. Bog cijeni čovjekovu slobodu i snagu, i nema ništa protiv da mi u svojim bitkama idemo sve do kraja, do izvora i početka. Samo onaj tko prihvati izazov, doći će blizu i znat će s kime zapravo „ima posla”. Ostali ostaju u publici. Jakov je išao na sve ili ništagonjen žudnjom da pobijedi svoj strah, da razriješi spone prošlosti i preteško breme na savjesti. I bježanje, i novi život u dalekoj zemlji, i mnoge godine – sve to nije moglo donijeti oslobođenje od muke koju u sebi nosi. Poslije susreta s Bogom, piše Biblija doslovce, „sunce će mu ogranuti” (Post 32,32) nakon što mu je, na početku bijega, bilo „zašlo” (28,11).

Potvrda vlastite osobe

Jakov pred kraj borbe traži blagoslov (Post 32,27). Time sam pokazuje da nije vrijedilo ono što je prije spletkarskim trgovanjem i lukavom prijevarom htio postići, tragično raskidajući obiteljske veze. Jakov mora prvo reći svoje ime. Ovaj put izgovara svoje pravo ime, ispravljajući tako bolnu i grubu laž kojom je pred vlastitim roditeljem opetovano nijekao svoj identitet. Upravo „ime” (Post 32,27) pokazuje da je u ovoj borbi riječ o vlastitom identitetu koji je sam uzdrmao, pretvarajući se i pokušavajući biti netko drugi. Susret s pravim i živim Bogom otkriva mi i potvrđuje tko sam ja. Borba s Bogom za Jakova je spasonosna rehabilitacija.

(21.06.07.; 22.04.09.)

dr. sc. Niko Bilić SJ