Kategorije
Duhovnost

Ima biti podignut (Iv 3,13-17)

Antonius van Dyck, Mjedena zmija

Kratak odlomak iz Evanđelja po Ivanu koji se čita na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa 14. rujna (Iv 3,13-17) vodi nas u središte poznatoga, važnoga, osobnog razgovora. Nikodem, prvak judejski, farizej (Iv 3,1), član Vijeća glavarâ svećeničkih i farizejâ (Iv 7,50) došao je k Isusu noću. Noć je vrijedna. Daje nam da dođemo k sebi. Daleko više otkrivamo što i kako govore dubine naše ljudske duše, susrećemo se sa svojim pravim stanjem – na javi ili u snu, prepoznajemo koliko smo maleni i krhki. Noć je mir u kojemu istina može zasjati. I Abraham (Post 15,17) i Jakov (Post 28,11), i Samuel (1 Sam 3,3-15) i Salomon (1 Kr 3,5) u biblijskoj su povijesti prijeloman susret s Bogom doživjeli noću.

Rabbi Isus pred Nikodemom dvaput iznosi središnju nakanu i težnju u kojoj se Božja volja i čovjekova volja stapaju u jedno: da čovjek ima život, i to život koji traje, teče, vječan je (ζωή αἰώνιος Iv 3,15.16). Svrha za kojom žudimo nije prestanak i mrtvilo, nego život. Isus tumači Nikodemu da je put do tamo vjera (2x πιστεύω 3,15.16). Isus će zato biti podignut (3,14), zato će sve privući k sebi (Iv 12,32) da, ako vjerujemo, u njemu imamo život (3,15). Zato je Bog dao svojega Sina, da vjerujemo u njega i imamo život (3,16). Imati život (ζωὴν ἔχω) jedna je od glavnih tema u Ivanovu evanđelju, a Isus je, evo, uvodi govoreći farizeju Nikodemu. Poslije će kao Dobar Pastir objasniti da je došao zato da imamo cijelo obilje života (Iv 10,10). A već ovdje zacrtava ono što će Evanđelist uzeti kao glavni motiv i smisao svega spisa: “zato da vjerujući imamo život” (Iv 20,31).

Isus Nikodemu najprije govori o Sinu Čovječjemu (ὁ υἱὸς τοῦ ἀνθρώπου Iv 3,13.14), a potom o Sinu Božjemu (θεός, υἱὸς Iv 3,16.17). Prikazuje tako središnji pogled kršćanske vjere na pravoga Boga i pravoga čovjeka. Bog Sin htio je postati ljudsko dijete, čovjekov potomak. Pred Nikodemom stoji Sin Božji koji je Sin čovjekov. Nije čudo da Nikodem ima teškoća shvatiti to (usp. “učitelj, a ne razumiješ!” Iv 3,9).

O Sinu Čovječjemu već je Filipu i Natanaelu na početku Isus govorio, prvi put u Evanđelju po Ivanu (Iv 1,51). Tamo je najavljivao Božje glasnike koji će uzlaziti i silaziti. A sada Isus započinje tako da govori o Sinu Čovječjemu koji može uzići (ἀναβαίνω) u nebo, jer je odande sišao (καταβαίνω Iv 3,13). Oslobađa Nikodema od prikrivene uvijek žive želje, opasne gorljivosti, da se mi ljudi sami umišljeno, svojim silama uspinjemo po nebeskim ljestvama i redovito završimo zaglavljeni na vrhuncu oholosti i nedostižne, najviše gluposti.

Silaženje o kojemu Isus govori važna je naznaka njegove metode. Nikodem, farizej, s najvećom revnošću živi za Božji Zakon ­– na Zakon će upozoriti kad Isusa budu osuđivali (νόμος Iv 7,51). Njemu Isus govori o važnom prizoru iz Zakona kad su se od zmija ljutica oslobodili kontemplativnim pogledom na mjedenu zmiju koju je Mojsije po Božjoj zapovijedi podigao (Br 21,9). Bog je darivao izlječenje i život. Sluša li tu Nikodem uvod u temeljni pogled cjelokupnoga Ivanova evanđelja? Isusov križ je uzdignuće, uzvišenje! Božja je volja (δεῖ Iv 3,14) da Sin Čovječji bude podignut. Od Svevišnjega je uzvišenje za njegova Sina (Lk 1,32), trajno življenje (Iv 3,15.16), a ne propast (ἀπόλλυμι 3,16). Razapinjanje, prokletstvo naša je ljudska odluka, plod našega grijeha. Od nas je “Ukloni! Smakni!” (Iv 19,15), od Boga je rođenje odozgor (Iv 3,3.7), od Duha (3,5.6.8).

Nikodem je čovjek živi od iščekivanja Božjega kraljevstva, od iščekivanja da se Bog u punini zakralji kao na početku, da neometano diljem svojega naroda očituje svoju kraljevsku vlast. U tom važnom smislu Isus mu je već govorio o uvjetima po kojima čovjek može vidjeti da je Bog kralj (Iv 3,3) i po kojima može ući u to kraljevstvo (3,4). Zaista, ako prepoznamo i priznamo Božju vrhovnu vlast u kojoj “živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28), naš je život onda uređen, naši su najdublji problemi riješeni. Ali zato nam je potrebno oslobođenje od osnovnih zabluda, temeljito obraćenje koje Isus donosi.

Žrtva, koju mi po ljudsku uvijek shvaćamo kao neko nijekanje i uništavanje, mučenje i oduzimanje života, Isus, slijedeći i opet živu biblijsku povijest gleda kao podizanje. Spušta se s neba toliko u dubinu, toliko nisko da će biti predan u ruke grešnika, divljaka i nasilnika, izrugivača punih mržnje, bit će bačen u ruke nahuškanoj gomili i u konačnici bespomoćnoj ljudskoj vlasti koja podliježe podmuklim smicalicama. I baš tamo gdje mi ljudi bez milosti mučimo, krvnički zabijamo čavle kroz živo meso ruku dobročiniteljicâ, gdje zabadamo koplje u samo srce puno milosrđa, Bog stvara uzvišenje.

U Starom zavjetu naziv za žrtvu paljenicu znači podizanje, uzlazak (hebr.  עלה‘olâ). Čudo je Božje providnosti da mi u hrvatskoj tradiciji središnji dio mise, kada svećenik pred cijelom Crkvom na okupu podiže posvećenu hostiju koja je Tijelo Kristovo i kalež s predragocjenom krvi, zovemo upravo podizanje. Bog ne traži ponižavanje, gaženje i mučenje, prezirno odbacivanje, uklanjanje i smaknuće, nego želi uzvisiti, dovesti do pune mjere, do prave svete visine, prave veličine, želi uzdići do savršenosti, do punoga rasta i rascvata. Žrtva je sveti prinos Bogu, a ne razaranje i ubijanje. Odmah shvaćamo da će Sin Čovječji biti podignut ne samo na križ, nego bit će podignut iz groba, bit će podignut kad slavno uzlazi k Ocu svomu i Ocu našemu.

Čovjek po naravi ljubi svoje dijete. Na tom temelju Isus Nikodemu govori o očinstvu i rađanju, tumači kako Božja kraljevstva moć nije despotski apsolutizam koji drži u pokornosti, nego Bog daje ono svoje najvrjednije, svoje rođeno. Daje (δίδομι Iv Iv 3,16) svoje milo, jedino dijete; šalje (ἀποστέλλω 3,17) svojega sina. Ne pokazuje svoju moć tako da po pravdi osudi i kazni, nego po milosrđu svome dolazi spasiti.

Kada Isusu Nikodemu govori o Očevoj ljubavi, onda ističe ne ljubav prema Sinu, nego ljubav prema svijetu koji je stvorio. U današnje doba posebice iznova razumijemo da Isus dolazi kao Spasitelj svega svijeta, svega stvorenja, cijeloga svemira (4x κόσμος Iv 3,16.17). Gdje smo mi svojim postupanjem temeljito zabludjeli, pa čak i iskorištavanje, tlačenje i uništavanje brata čovjeka i Božje prirode proglašavamo dobrim i služenjem Bogu, Sin od Boga poslan kao Sin Čovječji ispravlja i spašava. Gdje mi, zbog svojih ograničenih sila ne znamo kako i ne možemo nadvladati prirodne sile, Spasitelj spašava.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Isus zna

Velika ljubav grješne duše u Lk 7,36-50

uz današnje Evanđelje: četvrtak 24. tjedna, 11. nedjelja u god. C, proljetne kvatre

J. J. Tissot, Žena Isusu pomazuje noge

Gospodine, ti znaš kakve misli u srcu njegujemo, kakve prosudbe u sebi donosimo. Znaš teret koji u savjesti nosimo i uvrede koje trpimo od ljudi oko nas. 

Kriste, ti si platio presvetu, golemu cijenu spasenja za nas. Do kraja si nas ljubio, do kraja su nam grijesi oprošteni.

Dolaziš među nas, za našim si stolom na zajedničkom blagovanju. Primi naše ponizne suze kajanja. Naša usrdna molba neka bude pomazanje.

Kako biti Kristov vjernik u 21. stoljeću? Što danas znači biti kršćanska duša? Pomaže li u odgovoru na to pitanje čuveno evanđelje o ženi grješnici (Lk 7,37) koja je mnogo ljubila (47), koja je stupila u kuću farizeja Šimuna i Isusu noge pomazala (ἀλείφω Lk 7,38.46)? Čitamo taj odlomak pod naslovom: Isus zna. Otkrivamo da govori o svezi vjere (πίστις Lk 7,50), ljubavi (3x ἀγαπάω 7,42.47) i praštanja (4x ἀφίημι 7,47-49).

U Evanđelju je žena, opterećena u savjesti, iznutra, svojim promašajima, a izvana sudom i osudom od drugih. Ona zna gdje je Isus (ἐπιγινώσκω 7,37). To je znanje vodi. Ide k njemu. Opasno krši protokol. Nepozvana dolazi.

Uzela je pomast. Je li onako dragocjena kao kad će Lazarova Marija slično učiniti prije muke Isusove (Iv 12,3)? Jednako i ova žena zauvijek ulazi u Evanđelje (usp. Mk 14,9). Isus je prihvatio poziv za raskošan farizejski stol. Ali ova žena ostaje otraga, do nogu Isusovih. Farizejsko srce sudi da Isus nije prorok, a ova žena svoju vjeru polaže u Isusa.

Što je gorljivi čuvar predaje starih propustio, ona čini (Lk 7,44-46). Od brige da ga pozove, da bude cijenjen domaćin, da čaše i zdjele izvana budu čiste (usp. Lk 11,39), izostavio je ljubav i ljudsku blizinu, nježnost, njegu. Isus zna njegovu misao. Na ono što je farizeju u srcu, Isus na glas odgovara (7,40). Isus zna što ova žena čini. Pere mu noge kao što će on učenicima prati noge. Ona ga ljubi. Ona Pomazanika pomazuje. Osobno, utjelovljeno, posvetila se ljubavi prema Isusu. A farizej je u svojoj moći vjerojatno samo izdao nalog što sve treba pripraviti.

Farizej govori, u sebi (Lk 7,39) i na glas, jednom, dvaput (7,40.43). A ova žena, otraga, šuti i šuti. On je Šimun (3x Σίμων 7,40.43.44), kao i Isusov prvak-apostol, a njoj ni ime ne znamo. Nije Isus samo Šimunov poziv prihvatio (7,36), nego njemu, farizeju, daje pouku o začaranom krugu ljubavi i oproštenja. Njemu govori o dugovima, o vjerovniku koji čeka podmirenje i o dužnicima koji su dužni vratiti (7,41s). A u središtu pouke kao Isusov živi primjer jest ova žena. Šimunu govori, ali okrenuo se k ženi (7,44). Na nju gleda.

I svojega odabranika Petra, kad mu je potrebno oproštenje, pitat će samo o njegovoj ljubavi (Iv 21,15-17). Tko mnogo ljubi, mnogo mu se oprašta (usp. Lk 7,47). Kome je mnogo oprošteno, mnogo ljubi. “Pet stotina denara” (Lk 7,41) je pet stotina radnih dana, plaća za gotovo dvije godine. Na novac smo osjetljivi i odmah razumijemo. Koje olakšanje za dužnika kad mu je oprošteno (usp. Lk 7,42)!? Koja dobrota u gospodara koji otpušta! Isus zna. Isus jest prorok (usp. Lk 7,39). Zna on da je ova žena grješnica. Ali to očito nije na prvom mjestu.

Zahvaljujući evanđeoskoj ženi i njezinoj velikoj ljubavi, svi koji su s Isusom za zajedničkim stolom otkrivaju njegovu božansku moć da oprašta grijehe (“Tko je ovaj?” Lk 7,49). Pitaju o njemu, žele ga upoznati. To je apostolsko djelovanje ove žene. A njoj Isus proglašava i potvrđuje da je zbog svoje vjere došla do spasenja, da joj vjera ozdravlja dušu (Lk 7,50). Ovoj ženi Gospodin daje poslanje: “Idi!”. Mala evanđeoska riječ označava smjer (εἰς). Isus je šalje da sada ide na poljane mira. Smjer njezina životnoga puta od sada je mir. Živi okrenuta prema Kristovu miru (usp. “svoj mir” Iv 14,27).

2. popravljeno izd.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Silna vjera rimskoga satnika (Lk 7,1-10)

#današnjeEvanđelje: ponedjeljak 24. tjedna

https://seedsoffaith.cph.org/

U Evanđelju po Luki centurion slavne rimske vojske ponajprije čuje o Isusu. Pozoran je na dobre glase koje mu donose. Čovjek je koji sluša. Sam potvrđuje da sluša zapovijedi i zna da njega slušaju: vojnici i sluge, a tako i židovski starješine i njegovi prijatelji kad ih šalje k Isusu.

Premda mu ni imena ne znamo, za razliku od Petrova domaćina Kornelija u djelima apostolskim, ipak on će postati živi nositelj kršćanske vjere tijekom stoljeća sve do danas. Tako se potvrđuje Isusovo divljenje: Ni u Božjem narodu Izraelu Gospodin nije našao tolike vjere. Satnik ne samo da je ušao u Evanđelje, nego njegove riječi postaju stalna molitva žive Crkve u svetom času Euharistije. Njegovim riječima govorimo Jaganjcu Božjemu: “Nisam dostojan! Samo reci riječ!” Isus pokazuje kako ovaj tuđin, zavojevač, poganin ima silnu vjeru, veću od sunarodnjaka Isusovih.

Dovršivši riječi velike pouke Isus se vratio u svoj grad Kafarnaum. Evanđelje po Mateju izravno svjedoči da se je ondje nastanio kad je ostavio Nazaret. Ni danas nećemo se čuditi razmišljanju o Mesiji od kojega bi ljudi očekivali da ih oslobodi strane vlasti, od rimskih zavojevača. Ali ovaj evanđeoski satnik pokazuje važnu drugu stranu. U tako je dobrim odnosima sa židovskim starješinama da ih može poslati k Isusu. U opisu nema ni traga nikakvoj prisili. Ima on prijatelje koje će, strpljiv i ustrajan, naknadno poslati s novom porukom. Razjasnit će Učitelju Isusu da poštuje pravila i običaje židovske vjere i ne traži njihovo kršenje.

Štoviše sami glavari naroda Božjega svjedoče: Centurion ljubi i cijeni njihov narod. Otkrivaju nam važan podatak: njemu mogu zahvaliti da je izgrađena sinagoga u Kafarnaumu. Nije dakle njegove ljubav ostala samo na osjećaju i riječima, samo na diplomatskoj razini. Koliko ga poštuju i koliko im je stalo do njega pokazuju tako što sa svim marom mole, potiču i bodre Isusa da mu pomogne. Revno se zauzimlju za njega. Iako će on sam poručiti da nije dostojan, oni unaprijed obrazlažu: vrijedan je toga.

Što je Isusa zadivilo kod ovoga čovjeka? Je li to ponajprije satnikova brižljiva i ljubazna skrb kojom se brine za jednoga svojega roba? Slugu, kojega opis dvaput spominje redovitom imenicom, satnik naziva onom riječju koja vrijedi i za vlastitoga sina: to njegov dječak, njegov mali. Možemo li u ovom satniku tražiti osnovicu zašto kršćanstvo uspostavlja novi zakon međusobne ljubavi koja uključuje i robove, pa ne mora pokretati nasilnu revoluciju koja bi u krvi i pokolju ukinula robovlasništvo?

U valovima pandemije koji nas uznemiruju i pritišću zdravstveno i politički, odmah razumijemo uvodni biblijski opis. Loše mu je. Na umoru je, na samrti. Organizam je na kraju, smrt samo što ne nastupi. A njegov gospodar traži spas za njega.

Je li još više Isusa zadivilo satnikovo gledanje na njegovo, Kristovo poslanje i na mesijansku vlast? Čuo je satnik o Isusu. Saznao je kako je moćna njegova riječ. Potvrđuje satnik koliko vrijedi Isusova pouka koju je upravo dovršio. On traži samo  Kristovu riječ, Isusovu zapovijed. Njegova logika počiva na iskustvu. Sam je pod višom vlašću i dužan je izvršavati naređenja. Kad sam izdaje zapovijedi: Kreni!, Dođi!, Radi!, njega slušaju.

Na kraju Markova i Matejeva evanđelja onaj centurion pod križem, prepoznaje po načinu umiranja da je Isus Sin Božji. Smijemo li s pravom uočiti kako ovaj zapovjednik kafarnaumske satnije također već prepoznaje da je Isus Bog Sin po snazi njegovih riječi? Satnikova vjera kaže da Isus može svojom riječju zapovjediti da smrt odstupi, da zdravlje dođe; može spasiti život. Evanđelje dokazuje da je bio u pravu. Isus nije zaista ušao pod njegov krov, ali sluga je ozdravio.

13. 9. 21.

Niko Bilić, SJ