Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Prorok pred svojim Gospodinom

1 Kr 19 u kontekstu

Noć u špilji dugačka je, hladna i mračna. Ona dobrohotna i blagotvorna okrjepa koju mu je anđeo bio pripravio davno je već potrošena. Snage su pri kraju. Koliko li je trebalo prijeći tamo od Karmela, visoko gore na sjeveru uz Sredozemno more, do Beer Šebe na južnoj granici Judeje!? A toliko, pa još i više, prorok je prokrčio kroz pustinju da dođe do svete Božje gore. K tome, i visina je zahtjevna. Horeb ima više od dvije i pol tisuće metara nad morem.

Proroka Iliju poznajemo. Bilo kao zaštitnika zemlje i naroda, bilo kao nebesnika koji je posebice »zadužen« za vremenske prilike pa gdjekad uza se nosi atribut Ilija »gromovnik«. Sam naš Gospodin i Učitelj Isus priznaje veličinu vatrenoga proroka koji po svetoj predaji naroda Božjega ima prevažnu ulogu. Neposredni je preteča i glasnik očekivanoga dana Gospodnjega, piše prorok Malahija (Mal 3,23). Ilija je već došao, reći će Isus. Ivan Krstitelj nastupa u duhu i sili Ilijinoj. U duhovnosti Ilija je zacijelo najpoznatiji po susretu s Bogom na brdu Horebu. On je taj kojemu Bog objavljuje tajnu svojega bića. Strahovitost i uzvišenost Božja nije u vihoru, u potresu ni u vatri koja proždire, nego je nježan šapat; skrila se u blagu lahoru. To je prodorna blagost koja traži pravo lice čovječje. Ilija ne dobiva objavu Božje definicije riječima kao npr. Mojsije (»jesam koji jesam«, Izl 3 ili »Jahve, milosrdan i milostiv«, Izl 34), nego osjetilno doživljava blagost Božjega bića.

»Bio je to čovjek u kožuhu i s kožnim pojasom oko bedara« (2 Kr 1,8), opisat će ga jednom sluge svojemu kralju Ahazji. Pećina je kakav takav zaklon za izmorena proroka. Prenoćio je i, zasigurno, novo jutro sviće. Još tamo u Judeji bio je otpustio svojega slugu koji je prvi navijestio kraj mučne trogodišnje suše. Ilija je ostao sam sa svojom sudbinom. Takvu čovjeku slike vlastitoga života mogu postati puno jasnije, Božja blizina može postati i tjeskobno potrebna i gotovo nepodnošljivo zahtjevna. Pokriva oči, ne pred lomljavom i buktinjom, nego pred nježnim povjetarcem. Osjetit će Ilija kakav je Bog uistinu.

Kada promatramo Iliju u pećini na Horebu, susrećemo Iliju nakon što je već popravio razrušen oltar Gospodinov. Učinio je to svečano, pred očima cijeloga naroda. Čovjek je to koji se proslavio na svetoj karmelskoj uzvisini zazivajući presveto ime Boga Abrahamova, Izakova i Izraelova. A sada je daleko, zavučen među stijenama neke nepoznate špilje, otišao nebu pod oblake. Tek što je bio pridobio sav narod za se, stigao tako reći na vrhunac karijere, eto ga u bijegu, skriva se, daleko od svih.

Zna Sveto pismo onu najdublju gorčinu, preveliku potištenost kada je čovjeku naprosto dosta svega. Životni jad može biti toliko gorak da dovede do svojevrsnih samoubilačkih želja. Ilija je u pustinji tražio smrt. »Uzmi dušu od mene« (19,4), molio je.

Davno istrošena hrana, gotovo šest tjedana putovanja zacijelo su pripomogli da u izmučenu tijelu svom snagom bukne onaj prvi razlog koji ga je nagnao na tolik put: uplašio se. Saznao je za prijetnju i smrtnu opasnost (19,3). Uhvatio ga je strah za vlastiti život. On koji je nekoć Božjom snagom vratio život sinu udovice dobročiniteljice sam je podlegao panici pred mogućom smrti. Ondje je vratio život, ovdje se boji smrti. Silovit i ognjen prorok koji je otvoreno žario i palio, našao se pred svojim najosjetljivijim trenutcima. Onomu koji svoj strah sa sobom nosi, zaludu su kilometri i kilometri bježanja.

U skrovitoj, pritajenoj dubini pećine, živa i djelotvorna Riječ pronalazi svoj put. Prorok je možda pomislio da je došao do kraja, da je postigao cilj, da se konačno sklonio od svih i svega. Međutim, u dušu ga dira, poput oštrice mača, pitanje Gospodnje: Što je s tobom? Zašto si ovdje? Što ti imaš ovdje?

Petar će jednom brzopleto obećati da je spreman i u smrt s Gospodinom, a onda pred ženom vrataricom niječe da ga poznaje. Istom naglošću prorok izriče svoj poznati odgovor, poziva se na svoja djela, upozorava na opasnost koja mu prijeti. Ne kaže što će on ovdje. Ne spominje svoj pokajnički uvid da nije bolji od otaca. Gospodin pušta neka vrijedi takav odgovor. Primjerom će pozvati proroka da i on pokaže svoje pravo lice. Kada Bog nekomu pokazuje svoju narav, onda na najbolji način traži od njega istinu.

Je li baš tako, Ilija? Je li samo to istina? Ubili su moje proroke, kažeš. Nisi li i ti mačem pobio mnoge? Ja sam rekao da je došao kraj suše i da se vraća život, a ti si dao pohvatati sve proroke Baalove. Ostao si sam, kažeš. Ako je moj vrijedni sluga Obadija pred ubilačkom ljutnjom kraljice Izebele sačuvao na životu stotinu vjernih proroka (sam Obadija o tome izvješćuje Iliju 18,3), ako će Mihej, Jimlin sin, hrabro pred kraljem proreći istinu usprkos svim lažnim prorocima, zašto kažeš da si ostao samo ti? Nisi ti jedini na svijetu. Uvijek ja mogu sebi naći vjerne sluge koji će pronositi moju poruku.

Ilija kaže da su sinovi Izraelovi ubijali Gospodnje proroke, a to je zapravo učinila kćerka sidonskoga kralja, strankinja Izebela. Oni, veli, traže da ga ubiju, a zapravo se uplašio prijetnje koju mu je Izebela uputila. Moćni, gorljivi Božji prorok, koji kraljevima naređuje, drhti sada, treperi od straha pred ženom tuđinkom.

Gospodin će strpljivo dopustiti svojemu proroku da ponovi odgovor. Ali Ilija i drugi put pripisuje sebi onu ljubomornu revnost koja pripada samo Bogu. U Svetomu pismu, kažu nam poznavatelji, riječ »revnovati« odnosi se na Gospodina. Ovdje je Ilija, u naglašenu obliku, udvostručenu, primjenjuje na sebe. Jedini on se od svih biblijskih ljudi usuđuje za sebe, i to dvaput, reći: »gorljivo sam revnovao« (19,10.14). Nije lako priznati svoj strah, lakše je govoriti o velikim djelima i silnoj zauzetosti. U tomu susretu na Božjoj gori Bog ispočetka uopće ne dolazi do riječi. Ilija puno govori i ponavlja se, a Gospodin samo postavlja pitanje.

Ilijina zbunjenost potpuno izbija na površinu. Bio je krenuo da bi spasio život, a onda je odjednom na pola puta molio za smrt. U pustinji je molio: »uzmi dušu moju« (19,4), a sada na svetoj gori ipak jasno očituje da želi pobjeći od onih koji traže da uzmu dušu njegovu (19,10.14).

Još od prvoga nastupa kada je izišao pred kralja nagovješćujući sušu i glad pokazao je da je čovjek koji voli istrčavati, lako se prenagli. »Trči pred rudo«, rekli bismo u slici. Tada se već poziva na Božje ime, ali nije pričekao da mu doista dođe riječ Gospodnja koja tek poslije njegove akcije stiže i mora ga spašavati od progona (17,2).

Ne, revnomu Gospodinu nipošto nije svejedno ako ga njegovi vjerni napuštaju i štuju ništavne idole. Gospodin osigurava život ostatku od sedam tisuća (19,18). Ali spektakularno nadmetanje koje je Ilija s Ahabom upriličio na Karmelskoj gori Gospodin nije ni jednom riječju tražio. Božja je poruka kazivala samo da Bog želi pustiti kišu na lice zemlje (18,1). Očito je Ilija na svoju ruku dao sazvati sav Izrael i stotine Baalovih proroka da bi svečano zazvao oganj s neba. Bog želi dati kišu, a prorok – usred suše – traži oganj s neba.

Iliju su na potoku ptice opskrbljivale hranom, a voda mu je bila piće. Poslije ga je udovica hranila i udomila u svojoj kući. Ugroženim prorocima Obadija je našao sklonište i donosio im jelo i piće. Bogu, koji se usred suše i nevolje brine za svoje, veoma se protivi oholo nadmetanje između dva tabora i ubijanje.

U prizoru na brdu Karmelu Ilija se žestoko rugao Baalovim pristašama i prezirno omalovažavao onoga koga štuju i u koga vjeruju. Za to nije dobio odobrenje Gospodinovo.

Čak i u molitvi izbila je Ilijina sklonost da istakne sama sebe (18,36). Tražeći Božju proslavu, ujedno želi da i njegovo dostojanstvo bude pred svima potvrđeno. Zahtijevao je od Gospodina da objavi kako je on, Ilija, njegov sluga. Sluga Jahvin je, međutim, drukčiji. Ne traži svoje slave, nego, štoviše, prolazi kroz veliku muku i poniženje.

Ilija je pokazao kako voli poduzimati na svoju inicijativu, stavljati Gospodina pred gotov čin. Ako Bog ne želi da cijela stvar propadne i da prorok posve izgubi autoritet, mora, prisiljen je reagirati. Ali Ilija tako stvara paradoksalnu situaciju u kojoj se više ne zna pravo tko ovdje kome služi. Umjesto da je blagim koracima služio Božjoj volji, Gospodin je morao gledati kako da spasi Ilijin nesmotren korak. Pa i u pustinji, kada je tražio smrt, opet Ilija sam želi Bogu određivati. On želi odrediti da je dosta (19,4). Anđeo ga je upozorio na dalek put, a on je legao spavati.

Bog nije drobio brda pred Ilijom, nije uzdrmao tlo pod njegovim nogama, ali stavlja Ilijinu službu u pitanje. Gospodin od njega traži da iziđe i stane u goru, ali Ilija ostaje na ulazu u pećinu. Zato s pravom po drugi put zvoni pitanje, ne baš isto: što će Ilija ovdje, na ulazu u pećinu? Zašto nije »stao u goru pred Gospodinom«? (19,11). Kako se ovdje dobro vidi da Gospodnji prorok nije onaj koji točno pogađa buduće događaje, nego onaj pažljivi koji strpljivo sluša Božju riječ da bi je mogao točno izvršiti i navijestiti.

Čovjek s plaštem preko lica, na otvoru pećine visoko u gori, čuje da njegov čas još nije došao. Gospodin od svojega izabranika izravno traži obraćenje. »Vrati se« i »obrati se« (19,15) u svetopisamskomu izvornom jeziku znače jedno te isto. Ne znam gdje još u Sv. pismu Bog tako otvoreno izriče svoje otklanjanje, upravo odbijanje: »Idi, vrati se odakle si došao!« Ilija je naprosto smijenjen. Na mjesto sebe treba postaviti Elizeja (19,17).

Ali nije Bog kradljivac budućnosti. Koliko god prorok od početka svojega zvanja srljao po stranputicama, sada nailazi na izvrsnu pouku. Kriva motivacija nije konačna zapreka da otkrije pravu vjernost Bogu. Ne samo da Bog svojemu revnitelju daje da i dalje djeluje, nego će Ilija nadživjeti barem dva kralja. Tako će ispuniti više od dvadeset godina proročke službe. Bog će mu podariti obilan život, osigurati mu prostor za sazrijevanje. »Dalek put« (19,7) u Svetomu pismu znači dug život. Ilijino: »Dosta je« (19,4) pokazuje se kao ništetno.

Ilija će se povući u samoću, nastupat će mnogo skromnije i suzdržanije. Ne će više nikada brzopleto preteći, nego će strpljivo čekati riječ Gospodnju pa će tek potom djelovati. Toliko se povlači da postavljanje aramskoga kralja Hazaela i izraelskoga Jehua posvema prepušta svojemu nasljedniku. Svojim drugim, povučenim boravkom na Karmelu Ilija će, štoviše, postati uzor te, u očima sv. Ivana od Križa, svojevrstan utemeljitelj karmelskoga reda. Povrh svega, Gospodin sprema Iliji uznesenje koje je do tada jedino Henok, pravednik, doživio. Uzet će Bog Iliju k sebi i čuvati ga za dan posljednje proslave.

vidi: Molitva s prorokom Ilijom

Pogledajte: Prorok Ilija u susretu s Bogom

Kategorije
Duhovnost

Milosrdni Spasitelj zove (Mt 11,28-30)

uz #današnjeEvanđelje (srijeda 2. tj. Došašća, četvrtak 15. tjedna k. g.)

Čuven je doista i opće poznat Isusov poziv s kojim se zaključuje jedanaesto poglavlje Evanđelja po Mateju. Pojačan je time što ga izriče nakon radosnoga, molitvenog zahvaljivanja Ocu, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25), jer je njemu sve predao (11,27), nagovješćujući zaključak Evanđelja (“dana mi je sva vlast” Mt 28,20), i nakon najave da Očevu tajnu objavljuje kome hoće (11,27). Potvrdu i primjenu spasiteljski poziv dobiva u idućem prizoru gdje učenici, kad idu za Isusom, uživaju njegovu obranu pred napadima i mogu se u miru nahraniti (Mt 12,1-8).

Gospodin poziva k sebi

Gospodin poziva k sebi sve koji se muče, ulažu i trpe napore i sve one koji nose natovarene terete. Prva je riječ aktivna i označava vlastiti trud, a druga u pasivnu obliku baš ističe ono što nam kao opterećenje od drugud dolazi. Njima, jednima i drugima, Isus obećava da će im on dati predah, odmor i spokoj. Svoju osobu izlaže i daje na raspolaganje: poziva ih k sebi. Tri su ukupno imperativa kojima Učitelj očito iskazuje svoje dijaloški stav i izravnu okrenutost prema zajednici koja ga sluša: Dođite (Mt 11,28), uzmite i učite (11,29).

Evanđeoski jaram

Rješenje koje nudi znani je zov da uzmemo njegov jaram. Tako nastupa odmor koji Gospodin nudi. Služi se drevnom biblijskom slikom koju primjerice prorok Jeremija živo uprizoruje naznačujući jaram babilonskoga ropstva (Jr 27,2). Isus nudi da prestanemo robovati naporima i teretima svoje sebičnosti i da, poput Pavla, apostola, prihvatimo biti robovi Kristovi (Rim 1,1; Gal 1,10). Imamo li na pameti da jaram ponajprije služi da bi dvije životinje zajedno dijelile teret i zajedno vukle, udružujući snage, podupirući jednu drugu, valja točnije reći: poziva nas Isus da budemo robovi s njime, sluge Gospodnji zajedno s njime. Jaram blisko veže, dva tijela jedno su uz drugo, međusobno osjećaju napete žile i mišiće, znoj koji teče, muku, grč, uzdah i težak napor. Sjetit ćemo se odmah Šimuna Cirenca koji pomaže Isusu nositi križ i izbliza doživljava svu muku i krajnji napor Gospodinov. Sjetit ćemo se i kako se se Krist za nas krvlju znojio.

Poziv Isusov da uzmemo njegov jaram poziv je na najveću bliskost s njime pod zajedničkim jarmom, a sažimlje postupak prvih učenika s početka koji ostavljaju sve svoje i polaze za Učiteljem (Lk 5,11). Ostavljaju svoje, prihvaćaju njegovo. Napor je to i zahtjevan korak, ali sladak i poželjan. Na kraju, kao zaključak, Gospodin razjašnjava da je njegov jaram sladak (Mt 9,30), rabeći pritom riječ koja u evanđeoskom jeziku označava da valja staro vino (Lk 5,39) i da je svevišnji Otac dobrostiv i prema opakima (Lk 6,35). Isus napokon potvrđuje još jednom svoj poziv da ostavimo svoj životni teret i uzmemo njegov jer riječ kojom oslovljava opterećene (φορτίζω Mt 11,28) tvori se upravo od one koja označava njegovo “breme” (φόρτιον 11,30).

Sveti životni orijentir

Sama sebe zatim Gospodin nudi kao Učitelja. On nudi da bude “life couch”, životni voditelj i trener. Daje na raspolaganje svoje vlastito ja, svoju osobu. Istim načinom kojim su sročena blaženstva o siromašnima duhom i čistima srcem predstavlja sada samoga sebe. Rijetko izravno ističe svoje vlastite osobine, ali ovdje to čini: krotak je i ponizan srcem (Mt 11,29). Poniznost ističe, ponavljajući opis kojim njegova majka govori o “neznatnosti” službenice Gospodnje (Lk 1,48).

Drevna je to biblijska riječ koja potječe od opisa poniženja koje Izraelci trpe kao robovi Egipta (Izl 3,7), i one teške životne boli koju trpi Ana (1 Sam 1,11) jer nije majka, jer baš zbog toga trajno doživljava uvrede, ne može jesti, ni govoriti, guši je plač. Sva dubine Kristove poniznosti poznata nam je prije svega u njegovoj muci, u kojoj je – riječima Apostola, prvog novozavjetnoga pisca i prvoga kršćanskoga teologa – sama sebe ponizio, postavši poslušan do smrti na križu (Fil 2,8).

Vrhunac u pozivu

Vrhunac i središte čuvenoga spasiteljskoga poziva zacijelo je u obećanju spokoja (“naći ćete spokoj” Mt 11,29). Služeći se uvriježenim izrazima biblijskoga pogleda na čovjeka Gospodin govori najprije o svojemu srcu (καρδία), koje je središte osobe i sjedište čovjekovih misli, a potom u istoj rečenici govori o ljudskoj duši (ψυχή) koja u jeziku Pisma označava naš život i najčešće se tako prevodi. Najdragocjenije je i najviše privlači što je Isusov interes, upravo ono što mi po naravi želimo: spokoj. Dušama našim obećava ono za čim sami čeznemo, stalo mu je do onoga do čega je i nama stalo. Njegova i naša želja susreću se i poklapaju. On želi da nađemo svoj mir, to želimo i mi.

Metoda koju predlaže i na koju poziva jest da njega prihvatimo kao Učitelja, da od njega učimo. Na isti način na koji nudi da će nas on, aktivno, odmoriti (glagol ἀναπαύσω Mt 11,28), sada traži naše zalaganje i našu aktivnost: mi ćemo naći odmor (imenica ἀνάπαυσις 11,29), veli. Korijen ove riječi razumijemo jer je u suvremene jezike izravno preuzet kao “pauza”. To je sada naša potraga i nalaženje, naša heuristika, izrečena čuvenim Arhimedovim glagolom (εὑρίσκω Mt 11,29) koji ovdje stoji u futuru, otvara perspektivu i naznačuje budućnost.

Vidi: Gospodinu koji zove (Mt 11,28-30)

15. 7. 2021.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Pobjednički mir Kristov (Mt 8,28-34)

Odlomak iz Evanđelja po Mateju, koji zaključuje osmo poglavlje i opisuje kako zbog neukrotiva divljanja dvojice opsjednutih tipova nitko nije mogao putem prolaziti, nije nepoznat, pogotovo zbog drugoga dijela u kojem Isus zloduhe šalje u krdo svinja, što življe i bogatije opisuju i Marko (Mk 5,1-20) i Luka (8,26-39).

U opisu najviše zadivljuje Isusova jedna jedina riječ kao sav njegov potreban i dovoljan odgovor. Isus zrači svojim mirom i, u središtu svega zbivanja, samo jednu riječ izgovara. Gdje je i bučna vika i srdačna molba, zaklinjanje i inzistiranje; gdje je bijeg, razglašavanje i okupljanje cijeloga grada, sve što Gospodin sa svoje strane poduzima jest da kaže: “Idite!” – “Otiđite!” (Mt 9,32). Tako izvrsno pokazuje snagu svoje osobe. Tako svjedoči kolik je i kakav njegov mir.

Na početku evanđeoskoga izvještaja osobitu pozornost privlači već izraz “prijeko” – “na onu, na drugu stranu” (grč. πέραν Mt 9,28). Znana filozofska riječ za transcendenciju ovdje upozorava na svu dubinu teološkoga značenja. Iz svojega grada, u koji će se opet vratiti (Mt 9,1), Isus prelazi u ove naše strane u kojima su krda svinja (3x αγέλη 9,30.31.32), groblje (28) i zlodusi (28.31), smrt (32) i traženje da Isus otiđe (34). Prijelaz, naznačen na početku napomenom o onoj strani (Mt 9,28), nalazi svoju potvrdu na kraju opisa u molbi da Isus opet prijeđe na drugu stranu (grč. μεταβαίνω Mt 8,34).

Pojedinosti o unutarnjemu životu opsjednutih Evanđelje ne donosi. Znamo da su u Matejevu izvještaju dvojica, ne samo jedan, kao žrtva cijele legije zloduha (Mk 5,9; Lk 8,30), pa tako kao kontrast oni podsjećaju kako Isus šalje svoje učenike dva po dva Mk 6,7; Lk 10,1). “Legiju” Matej čuva za anđele koje Otac može poslati ako ga Isus zamoli (Mt 26,53). Ova su dvojica, doslovno, demonizirani – prožeti demonima (grč. δαιμονιζόμενοι Mt 9,28). Život im je uskraćen, oduzet; boravište im je u grobovima (grč. μνημεῖον Mt 9,28). Svojom pojavom priječe ljudima prolaz. Nema pristupa – možda baš do počivališta i grobnih mjesta, pa mještani ne mogu pohoditi svoje najmilije koji su pokojni. Ali kad im put opet slobodan, oni to neće uzeti u obzir.

Ovaj evanđeoski odlomak Mt 9,28-34 nudi pravi mali biblijski nauk o demonima – demonologiju. Osim što opsjedaju i drže ljude u prostoru mrtvih, osim što buče i svojom goropadnošću svima priječe put, oni izravno preokreću stvarnost i Isusa optužuju za mučenje. Tvrde da on njih kani podvrgnuti ispitivanju mučenjem (βασανίζω Mt 9,29).

Kad stupaju pred njega (Mt 9,28), pokazuju zapravo kako to vjerojatno i inače svima priječe prolaz. U prvi mah, kad iznose svoje pitanje i tešku optužbu (Mt 9,29), čini se da ljudi progovaraju. Važno je što pritom izriču središnju, presudnu evanđeosku istinu kad u Isusu vide Sina Božjega. To će poslije prepoznati svi učenici u lađi kad im Isus po drugi put pokaže svoju moć u noćnoj oluji, ovaj put hodeći po moru (Mt 14,33). To će biti osnovna ispovijest i proglas Petrov po kojemu on postaje kamen-temeljac, stijena za Kristovu zgradu (Mt 16,16). Na pitanje, na točno prepoznavanje, na optužbu dvojice opsjednutih, Isus ne odgovara. Šuti. Očituje svoj pobjednički mir. Najavljuje svetu, snažnu šutnju s kojom će u miru stajati na nepravednom, ishitrenom, zlobnom sudu pred Kajfom (Mt 26,63) i Pilatom (27,14).

Kad pak drugi put dvojica opsjednutih progovore, jasno se pokazuje pomutnja identiteta koju demoni izazivaju (Mt 9,31). Sada zlodusi govore. Zaposjeli su, oduzeli ljudima moć priopćivanja, zauzeli njihov vlastiti “ja”. Metoda izvitoperena, zavodnička očita je kad, nakon buke i agresije, prelaze na zaklinjanje, ali uporno žele nametnuti svoju volju. Fizička udaljenost ne stvara im poteškoće. Znaju za krda svinja koja su daleko. Žele onamo (Mt 9,31).

S pravom nas pogađa što na prvi pogled Isus dopušta da vrijedno imanje, blago, strada, i vlasnike ostavlja u neimaštini. Štoviše, u tome prepoznajemo prvi razlog zašto traže da Isus ode od njih. Prvo objašnjenje smijemo zacijelo tražiti u tome da za časnu biblijsku povijest svinje predstavljaju nepoželjnu nečistoću. Daleko važnije, međutim, i točnije jest uočiti kako se uginućem životinja bjelodano pokazuje nakana i usmjerenje zloduha koji opsjedaju. “Grobnice” s početka svoju paralelu imaju u smrti (grč. ἀποθνέσκω Mt 8,32), u pogibiji svinja koje su se podavile u vodama Galilejskoga mora. Vidljiv je dovršetak onoga mučenja (9,29) koje izopačeno Isusu pripisuju, a sami ga čine. Demoni su ih, ušavši u njih, sunovratili niz obronak (9,32). Njihovo djelovanje je mučenje i vodi u smrt.

Jedna jedina Kristova riječ pokreće sada cijeli koloplet zbivanja: Čuvari, koji su pasli svinje, postaju hitri marni glasnici koji, umakavši, po cijelom gradu raznose vijest o čudesnome događaju i o tome što se dogodilo s opsjednutima (Mt 9,33). Rezultat je očit i dolazi odmah. Cijeli grad se digao, svi su na okupu (9,34). Isti opis, međutim, koji na početku govori o opsjednutima kako su izišli pred Isusa (grč. ὑπαντάω 9,28), najavljuje unaprijed s kakvim srcem sada sav grad dolazi k Isusu (od grč. ὑπαντάω 9,34). Ne gledaju oni na to da su dvojica izbavljena iz duhovnoga ropstva, ni da je sada put slobodan. Ne zaustavljaju se na tome da je pred njima sam Sin Božji koji je došao k njima, u njihove strane. Neće mu se s poštovanjem i s ljubavlju pokloniti. Kada izriču svoju molbu, ona u evanđeoskom jeziku odgovara traženju demona: Kao što su zlodusi zaklinjali (παρακαλέω Mt 9,31), tako sada oni, kad ga uživo vide, mole, bodre i sokole Gospodina da ode od njih (παρακαλέω Mt 9,34). Gospodin ih sve najprije dočekuje s istim svojim pobjedničkim mirom, a potom će ih u miru, bez riječi poslušati, kako svjedoči početak idućega poglavlja (“ode na onu stranu” Mt 10,1). U našem vremenu žurnoga, prisilnoga aktivizma Kristov pobjednički mir može pružiti silnu utjehu i izvrsna je pouka.

13. 7. 2021.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

Program Crkve: žetva Kristova (Mt 9,32-38)

utorak 14. tjedna

Odlomak s kojim se završava deveto poglavlje Matejeva evanđelja (Mt 9,32-38), a čitamo ga u utorak 14. tjedna u liturgijskoj godini, dobro je poznat po zapovijedi koju u zaključku Isus upravlja svojim učenicima: “Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!” (Mt 9,38). Ovaj je evanđeoski odlomak presudan za poimanje o čemu Gospodin govori u važnoj slici žetve koju ovdje ukupno triput spominje (θερισμός Mt 9,37.38[2x]). Riječ je o velikoj žetvi (9,37). Tekst je presudan jer u nekoliko redaka nudi osnovni program za rad Crkve.

Vrijedi u ovom odlomku poći od kraja. Ponajprije riječ je o žetvi koja pripada Ocu nebeskom od kojega Isus, Sin, prima sve svoje i jasno veli: To je njegova žetva (Mt 9,38). Stoga valja ovdje ispraviti naslov i po istini reći da je u pitanju žetva Očeva, odnosno uočiti – što je bit svega Kristovoga – kako je prvo svojstvo Kristove žetve upravo pripadnost Ocu. Bog je gospodar žetve.

Rad na toj žetvi izvire iz samilosti i milosrdnoga ražaljenja u Kristovu srcu (σπλαγχνίζωμαι) nad golemim, nepreglednim skupinama naroda Božjega (ὄχλοι Mt 9,36). Dobro može raditi na toj žetvi ona duša koja je plod usrdne molitve upućene nebeskom Ocu, Gospodaru. Životna joj snaga potječe odatle, prima poslanje od Oca. Otac upućuje radnike na ovaj posao. Štoviše, prema evanđeoskom opisu da bi radnik krenuo u žetvu (ἐκβάλλω 9,38) potrebna je sila slična onoj koja oslobađa dušu od zloduha (ἐκβάλλω 9,33).

U Kristovoj žetvi sažeto je iskustvo koje je već drevni Mihej, sin Jimlin, u vrijeme Ilijino (8. st. pr. Kr.) proročki gledao: Izrael kao ovce bez pastira (1 Kr 22,17). Isto bilježi Ezekiel u kobno vrijeme progonstva (6. st. pr. Kr.). Pastiri su se iznevjerili, ne izvršavaju svoje poslanje (“napasaju sami sebe” Ez 34,2) – nema ih, a ovce međusobno zlo postupaju (Ez 34,18.21). Pred tim tužnim prizorom sam Gospodin najavaljuje da će doći kao pastir (Ez 34,11.15). Izmučenom, odbačenom (Mt 9,36) velikom stadu dolazi Isus.

Božanski žetelac prolazi po cijelom polju. Jesu li ljudi u malom selu, povezani s prirodom i živim svijetom, jesu li u velegradu s njegovim ambivalentnim zidinima i mrtvim kulama, Gospodin dolazi do njih (Mt 9,35). Žetva Kristova sastoji se u tome da on iz svojega milosrdnoga srca iznosi pouku (διδάσκω) na svetim mjestima gdje se zajednica okuplja na slušanje Božje riječi i na molitvu (συναγωγή). Žetva je u tome da iz svojega sućutnoga milosrđa proglašava dobre vijesti o tome da Bog kraljuje, te napokon u tome da za bolest i slabost na koje nailazi iskazuje brigu i pruža odgovarajuću terapiju (θεραπεύω Mt 9,35).

Za žetvu Kristovu osobito vrijedi mudar pedagoški postupak. Od onih koji su si zadali da gorljivo čuvaju svete predaje (φαρισαῖοι) Gospodin prima bolnu, bogohulnu uvredu i prijeki sud da je u vrhovnoj demonskoj službi (Mt 9,34). Nije na prvom mjestu što je optužba u sebi nesuvisla, nego je za žetvu Kristovu odlučujuća Isusova nesputana vjernost poslanju. Kao što se u davnini Mojsije nije dao zaustaviti na groznoj lažnoj uvredi i bešćutnoj optužbi pred Crvenim morem da Izraelce kao svoje robove vodi u smrt (Izl 14,11), tako ni Isus. Ne usmjerava pozornost ovakvome beskrupuloznom napadu, ne upušta se u puko, neplodno nadmudrivanje i samopromidžbu, nego nastavlja sa žetvom. Slijedi ono bitno i spasonosno, ono što vrijedi i donosi plod.

Osobito značenje ima uvodni prizor koji otvara cio ovaj pogled na žetvu Kristovu (Mt 9,32s). Važan je ponajprije stoga što odmah pokazuje da nije riječ samo o radu s javnošću, o stvaranju dojma i oblikovanju mnijenja. Žetva je u tome da Gospodin liječi zlosretna čovjeka od njegove nijemosti, od nemoći da progovori (Mt 9,33). Oživljava njegovu sposobnost za komunikaciju s drugima. Omogućuje mu da izrekne ono što hoće. Zaslužni su za to oni koji su ga doveli do Isusa (Mt 9,32) i tako očitovali bitno svojstvo žetve Kristove koja počiva na sudjelovanju.

Ipak, čini se daleko važnijim za poimanje Kristove žetve jasan opis koji ističe da je ona nijemost o kojoj je ovdje riječ u izravnoj vezi s duhovnom razinom. Dolazi od đavla (3x δαιμόνιον Mt 9,33.34[2x]) koji je zaposjeo i sapeo dušu toga čovjeka. Kristova ga moć oslobađa, izbacuje duhovnoga nametnika i zavojevača. Evanđelje baš ističe kako od toga što je Isus izagnao demona čovjek sada može govoriti (λαλέω Mt 9,33).

Iskustvo je to koje u istim onim mnoštvima (ὄχλοι Mt 9,33 usp. 36) izaziva živo čuđenje. Takva je žetva Kristova. Kao što će tijekom stoljeća novozavjetni narod Božji u Kristovu križu i napose u uskrsnuću motriti nešto što se na taj način nikad još nije pokazalo (“Nikada se takvo što ne vidje”), tako je to u onaj čas u Isusovu Izraelu (ἐν τῷ Ἰσραήλ Mt 9,33).

Žetva Kristova sastoji se u oslobađanju od zloduha, u nezakočenoj komunikaciji, pri čemu presudnu ulogu imaju sudionici koji surađuju. Žetvu Kristovu ne zaustavljaju nerazumne uvrede i napadi koji ne uspijevaju privući pozornost na sebe. Žetva Kristova dostupna je svima, ne isključuje, obuhvaća “mase”. Pristupa terapeutski, gleda na bolest i nemoć. Žetva Kristova ostvarenje je proroštava. Izvire iz Isusova milosrđa, a u svemu pripada Ocu nebeskome pa je stoga uronjena u žarku molitvu.

12. 7. 2021.

Niko Bilić, SJ