Kratak odlomak iz Evanđelja po Ivanu koji se čita na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa 14. rujna (Iv 3,13-17) vodi nas u središte poznatoga, važnoga, osobnog razgovora. Nikodem, prvak judejski, farizej (Iv 3,1), član Vijeća glavarâ svećeničkih i farizejâ (Iv 7,50) došao je k Isusu noću. Noć je vrijedna. Daje nam da dođemo k sebi. Daleko više otkrivamo što i kako govore dubine naše ljudske duše, susrećemo se sa svojim pravim stanjem – na javi ili u snu, prepoznajemo koliko smo maleni i krhki. Noć je mir u kojemu istina može zasjati. I Abraham (Post 15,17) i Jakov (Post 28,11), i Samuel (1 Sam 3,3-15) i Salomon (1 Kr 3,5) u biblijskoj su povijesti prijeloman susret s Bogom doživjeli noću.
Rabbi Isus pred Nikodemom dvaput iznosi središnju nakanu i težnju u kojoj se Božja volja i čovjekova volja stapaju u jedno: da čovjek ima život, i to život koji traje, teče, vječan je (ζωή αἰώνιος Iv 3,15.16). Svrha za kojom žudimo nije prestanak i mrtvilo, nego život. Isus tumači Nikodemu da je put do tamo vjera (2x πιστεύω 3,15.16). Isus će zato biti podignut (3,14), zato će sve privući k sebi (Iv 12,32) da, ako vjerujemo, u njemu imamo život (3,15). Zato je Bog dao svojega Sina, da vjerujemo u njega i imamo život (3,16). Imati život (ζωὴν ἔχω) jedna je od glavnih tema u Ivanovu evanđelju, a Isus je, evo, uvodi govoreći farizeju Nikodemu. Poslije će kao Dobar Pastir objasniti da je došao zato da imamo cijelo obilje života (Iv 10,10). A već ovdje zacrtava ono što će Evanđelist uzeti kao glavni motiv i smisao svega spisa: “zato da vjerujući imamo život” (Iv 20,31).
Isus Nikodemu najprije govori o Sinu Čovječjemu (ὁ υἱὸς τοῦ ἀνθρώπου Iv 3,13.14), a potom o Sinu Božjemu (θεός, υἱὸς Iv 3,16.17). Prikazuje tako središnji pogled kršćanske vjere na pravoga Boga i pravoga čovjeka. Bog Sin htio je postati ljudsko dijete, čovjekov potomak. Pred Nikodemom stoji Sin Božji koji je Sin čovjekov. Nije čudo da Nikodem ima teškoća shvatiti to (usp. “učitelj, a ne razumiješ!” Iv 3,9).
O Sinu Čovječjemu već je Filipu i Natanaelu na početku Isus govorio, prvi put u Evanđelju po Ivanu (Iv 1,51). Tamo je najavljivao Božje glasnike koji će uzlaziti i silaziti. A sada Isus započinje tako da govori o Sinu Čovječjemu koji može uzići (ἀναβαίνω) u nebo, jer je odande sišao (καταβαίνω Iv 3,13). Oslobađa Nikodema od prikrivene uvijek žive želje, opasne gorljivosti, da se mi ljudi sami umišljeno, svojim silama uspinjemo po nebeskim ljestvama i redovito završimo zaglavljeni na vrhuncu oholosti i nedostižne, najviše gluposti.
Silaženje o kojemu Isus govori važna je naznaka njegove metode. Nikodem, farizej, s najvećom revnošću živi za Božji Zakon – na Zakon će upozoriti kad Isusa budu osuđivali (νόμος Iv 7,51). Njemu Isus govori o važnom prizoru iz Zakona kad su se od zmija ljutica oslobodili kontemplativnim pogledom na mjedenu zmiju koju je Mojsije po Božjoj zapovijedi podigao (Br 21,9). Bog je darivao izlječenje i život. Sluša li tu Nikodem uvod u temeljni pogled cjelokupnoga Ivanova evanđelja? Isusov križ je uzdignuće, uzvišenje! Božja je volja (δεῖ Iv 3,14) da Sin Čovječji bude podignut. Od Svevišnjega je uzvišenje za njegova Sina (Lk 1,32), trajno življenje (Iv 3,15.16), a ne propast (ἀπόλλυμι 3,16). Razapinjanje, prokletstvo naša je ljudska odluka, plod našega grijeha. Od nas je “Ukloni! Smakni!” (Iv 19,15), od Boga je rođenje odozgor (Iv 3,3.7), od Duha (3,5.6.8).
Nikodem je čovjek živi od iščekivanja Božjega kraljevstva, od iščekivanja da se Bog u punini zakralji kao na početku, da neometano diljem svojega naroda očituje svoju kraljevsku vlast. U tom važnom smislu Isus mu je već govorio o uvjetima po kojima čovjek može vidjeti da je Bog kralj (Iv 3,3) i po kojima može ući u to kraljevstvo (3,4). Zaista, ako prepoznamo i priznamo Božju vrhovnu vlast u kojoj “živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28), naš je život onda uređen, naši su najdublji problemi riješeni. Ali zato nam je potrebno oslobođenje od osnovnih zabluda, temeljito obraćenje koje Isus donosi.
Žrtva, koju mi po ljudsku uvijek shvaćamo kao neko nijekanje i uništavanje, mučenje i oduzimanje života, Isus, slijedeći i opet živu biblijsku povijest gleda kao podizanje. Spušta se s neba toliko u dubinu, toliko nisko da će biti predan u ruke grešnika, divljaka i nasilnika, izrugivača punih mržnje, bit će bačen u ruke nahuškanoj gomili i u konačnici bespomoćnoj ljudskoj vlasti koja podliježe podmuklim smicalicama. I baš tamo gdje mi ljudi bez milosti mučimo, krvnički zabijamo čavle kroz živo meso ruku dobročiniteljicâ, gdje zabadamo koplje u samo srce puno milosrđa, Bog stvara uzvišenje.
U Starom zavjetu naziv za žrtvu paljenicu znači podizanje, uzlazak (hebr. עלה‘olâ). Čudo je Božje providnosti da mi u hrvatskoj tradiciji središnji dio mise, kada svećenik pred cijelom Crkvom na okupu podiže posvećenu hostiju koja je Tijelo Kristovo i kalež s predragocjenom krvi, zovemo upravo podizanje. Bog ne traži ponižavanje, gaženje i mučenje, prezirno odbacivanje, uklanjanje i smaknuće, nego želi uzvisiti, dovesti do pune mjere, do prave svete visine, prave veličine, želi uzdići do savršenosti, do punoga rasta i rascvata. Žrtva je sveti prinos Bogu, a ne razaranje i ubijanje. Odmah shvaćamo da će Sin Čovječji biti podignut ne samo na križ, nego bit će podignut iz groba, bit će podignut kad slavno uzlazi k Ocu svomu i Ocu našemu.
Čovjek po naravi ljubi svoje dijete. Na tom temelju Isus Nikodemu govori o očinstvu i rađanju, tumači kako Božja kraljevstva moć nije despotski apsolutizam koji drži u pokornosti, nego Bog daje ono svoje najvrjednije, svoje rođeno. Daje (δίδομι Iv Iv 3,16) svoje milo, jedino dijete; šalje (ἀποστέλλω 3,17) svojega sina. Ne pokazuje svoju moć tako da po pravdi osudi i kazni, nego po milosrđu svome dolazi spasiti.
Kada Isusu Nikodemu govori o Očevoj ljubavi, onda ističe ne ljubav prema Sinu, nego ljubav prema svijetu koji je stvorio. U današnje doba posebice iznova razumijemo da Isus dolazi kao Spasitelj svega svijeta, svega stvorenja, cijeloga svemira (4x κόσμος Iv 3,16.17). Gdje smo mi svojim postupanjem temeljito zabludjeli, pa čak i iskorištavanje, tlačenje i uništavanje brata čovjeka i Božje prirode proglašavamo dobrim i služenjem Bogu, Sin od Boga poslan kao Sin Čovječji ispravlja i spašava. Gdje mi, zbog svojih ograničenih sila ne znamo kako i ne možemo nadvladati prirodne sile, Spasitelj spašava.
Niko Bilić, SJ
