Ass. Prof. @ http://ffrz.unizg.hr
Rođenje sv. Ivana Krstitelja (Lk 1,57-66.80)
Ivan Krstitelj i Došašće (audio)
Krstitelj mučenik * Krstitelj – mučenik (Mk 6,17-29)
Junak Došašća (audio) * Junak Došašća (tekst i audio)
Kršćanska inicijacija i Kristova vlast
O kako dobro znamo ove Kristove riječi na početku trećeg poglavlja (Mt 7) u Govoru na gori (Mt 5-7)! Sveti Učitelj najprije govori zajednici (Mt 7,1.2), novim ljudima koji nisu oni stari. Poučava nas da ne sudimo i obrazlaže: zato da Otac nebeski nas ne stavi na sud (7,1).
Potom ističe koliko Bog nas cijeni. Onim prosuđivanjem kakvim mi sudimo, on će nas suditi. Mjerom kojom mi ljudi mjerimo u ovom našem svijetu, mjericom kojom jedni druge odmjeravamo, on će nas mjeriti (7,2)
Zatim se Gospodin i Učitelj obraća izravno meni, licemjernome (7,5). Opominje me žestoko da mi je sva pozornost usmjerena na neznatan trunčić koji bratu muti pogled, a pritom nemam na pameti i ne spoznajem, ne uzimam u obzir cijelu gredu koja se kod mene ispriječila (7,3). Nije li to neka nosiva greda u mojoj životnoj zgradi ispala, nakrivila se, napukla, prepriječila se i prijeti da se sve uruši?
Važno je Gospodinu kako se obraćam bratu svomu, što mu predlažem i nudim (7,4). Gospodin ima toliko povjerenje u mene da mogu pravilno i dobro ukloniti brvno što mi se ispriječilo u očima mojim. Spasitelj želi da imam toliko bistro, oštro i precizno oko, toliko smirenu i sigurnu, toliko pažljivu i nježnu ruku, da mogu prići bratu sasvim blizu, pružiti ruku prema njegovu licu, doći sve do oka i s punom pažnjom izvaditi sitan trun koji smeta, bode, pecka i boli (7,5).
11. nedjelja (god B): Ez 17,22-24; Ps 92,2-3.13-16; 2 Kor 5,6-10; Mk 4,26-34
S radošću vas danas pozivam na intenzivnu, smirenu molitvu u kojoj do u dubinu otkrivamo snagu Božjega kraljevstva. Liturgijska čitanja na 11. nedjelju u crkvenoj godini B stavljaju nas pred Isusa, Učitelja i Gospodina, koji usmjerava naše oči na čudesa Božje prirode u kojoj živimo zato da nam, tim poznatim slikama, otkrije kako to nebo kraljuje (“kraljevstvo Božje” Mk 4,26; “kraljevstvo nebesko” 4,30). Slušamo onaj osobit dragulj koji je sačuvan samo u Markovu evanđelju: prispodobu o sjemenu koje samo raste. “Sama od sebe” – govori Isus – “zemlja donosi plod” (Mk 4,28). U evanđelju stoji riječ koja nam je i u izvornom jeziku poznata jer je ušla u sav svijet: αὐτομάτη – samo od sebe.
Najdublja razina Isusove pouke zacijelo je ona ishodišna logika koja donosi intelektualnu utjehu. Sve u svijetu koliko god ga poznajemo jest od drugud, postoji jer je iz nečega nastalo. Stoga čvrstom sigurnošću i zdravom pameću zaključujemo da postoji i Onaj koji je u sebi takav da nije od drugud, nego sam u sebi ima svoj razlog postojanja. Ne treba mu neki drugi uzrok. On je uistinu sam od sebe. To je Bog naš – kako nam ga najviša i precizna filozofska spoznaja predstavlja.
Rabbi Isus na Galilejskom moru, dakako, ne vodi samo u najviše visine umovanja, nego cijelom narodu koji na obali strpljivo sluša njegovu pouku, upućenu im iz Petrove lađice (usp. Mk 4,1), govori o svagdanjem životu. I upozorava najprije kako mnogo toga primamo kao čisti dar jer nije plod naše moći, a potom podsjeća kako i ono posve maleno i neznatno postaje silno, istinski veliko i mnogima na korist. Donosi život.
U petak smo proslavili svetkovinu Srca Isusova koja baš to pred oči stavlja. Sva veličanstvena, stvarateljska dobrota Božja skrila se u osjetljivo, smrtno, ljudsko srce Kristovo. Samoga je sebe ponizio do kraja, postao neznatan pod srcem Majke, neznatne službenice Gospodnje, dopustio da sav njegov životni projekt bude smrvljen pod udarcima bičevam, čekića i koplja na križu, da bi tako svima darovao otkupljenje i vječni život. Uostalom, moje vlastito srce, nevidljivo mi je i skriveno, ne upravljam njime svojim marom i upornošću, svojom pažnjom i snagom, a ipak sav mi život ovisi o njegovu neprestanom kucanju, spavam li ili bdijem, danju i noću (Mk 4,27), u krajnjem naporu, tjelesnom ili duševnom, i u času smirenoga uživanja i spokoja.
Prije tjedan dana cijelim našim glavnim gradom Zagrebom prošao je već treći po redu Antunovski hod mladih. Nije bilo medijskoga fokusa ni pompe, ostadoše po strani od reflektora i kamera, ali izvrsno nas upozoravaju na onu pravu veličinu, na žetvu dušâ koja je spremna, na stablo života pod čijom sjenom svi možemo saviti gnijezdo za sebe i za svoju obitelj. Još više, u tjednima prije toga Hod za život u sve više hrvatskih gradova podsjetio nas je na onaj najskriveniji početak ljudskoga života kojemu je najpotrebnija zaštita, i na naše starce i starice koji su u diktatu karantene i odvajanja najviše propatili.
Upravo se u ovu nedjelju sjećamo sv. Antuna Padovanskoga, omiljenoga sv. Ante, koji živo povezuje sve Hrvate, Kristu vjerne, diljem svega svijeta. Vrsni propovjednik Antun pravi je učenik svojega svetoga Učitelja Isusa.
Je li davno prije Ezekijel, prorok, također izvrsno propovijedao? U slici i najavi bilježi kao živu Božju riječ ono što će Isus, Učitelj, ljubljeni Sin, kao utjelovljena Riječ u punini donijeti. U teškom vremenu progonstva u Babilon Ezekijel govori o sićušnoj, najtanjoj grančici – eno je, visoko gore, na samom vršku dičnoga cedra (Ez 17,22)! Bog je odlama i uzima kako bi je iznova posadio. Samo sveti Ostatak, okljaštren, lišen svake svoje raskoši i snage, pročišćen gorkom kušnjom, započinje novi život Božjega naroda. Plodom će uroditi (Ez 17,23). Bog ga zasađuje, kao što je u davnim početcima rajski vrt zemaljski posadio (Post 2,8). Bog odabire goru po svom izboru, u svojoj svetoj baštini Izraelu, goru najvišu (Ez 17,23). Bog govori i čini (17,24). On dariva ono pravo uzvišenje, on ponizuje oholice koji sami sebe uzvisuju. Od njega je suša, od njega je i obilat rod (Ez 17,24).
U Novom zavjetu nije to više ponešto patetična i nestvarna, bajkovita pjesnička slika. Isus govori o zemlji koju obrađujemo, dobro je poznajemo, i već u djetinjstvu s divljenjem učimo o sjemenu. Isus govori o klijanju, o nicanju, o rastu. Upozorava na stabljiku, ocrtava napokon klas koji je pun zrnja (Mk 4,28). Na drugom poznatom mjestu upozorava kako zrno, ako je palo u zemlju i umrlo, donosi obilat rod (Iv 12,24).
Isus poukom iz života tumači kako to Otac nebeski kraljuje. Sve je tu, sve mi daje na raspolaganje. Od mene se traži samo da bacim sjeme i da, kad dođe čas, krenem u žetvu čim plod dozrije. Ali važna je, prevažna i ona strpljivost između toga!
Psalam 92 izvrstan je prijelaz koji razjašnjuje o čemu je riječ. Slike iz prirode govore o čovjeku pravedniku, onome koji s Bogom hoda (Post 5,22.24; 6,9). U njemu se ostvaruje Božje kraljevstvo. On cvate (2x Ps 92,13.14). Bog mu je čvrsta stijena (Ps 92,16) pa on donosi rod. Ispunja onu pra-zapovijed Božju, odmah na početku danu ljudima, i to kao blagoslov: Budite plodni, donosite rod (Post 1,28). Štoviše, psalam ističe da je i u visokoj dobi pravednik još uvijek pun svježine (Ps 92,15). I tada, ne samo u mladosti i punoj ljudskoj snazi, on donosi rod.
Apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima još više stvar izoštrava i tumači. Svi mi dolazimo pred Kristov sud (2 Kor 5,10). To je glavna misao svih usporedbi s prirodom. Isusovom oku bit će bjelodano što smo kroz tijelo, dok smo u njemu naseljeni (5,6.9), zaradili (5,10), koliko smo se trsili da mu omilimo (5,9).
Upravo na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova započelo je još jedno Europsko prvenstvo koje ispunja medije i srca ljudi. Čitamo slogan: “Daj srce za Hrvatsku!” Ali znamo to je simbol i marketinški zov: puno truda i puno novca za naše drage nogometaše, a gledateljima zabava i zanos, živi osjećaji koji nas svrstavaju i povezuju.
Gospodin nas međutim u svom Evanđelju poziva na realan život koji dobro poznajemo. Daj srce kao što Isus daje Srce za Crkvu Božju, za mene! U prošlim tjednima djeca su pristupila prvi put svetoj pričesti. Naši mladi primili su pečat Duha Svetoga. Kad idemo na ispovijed, kad primamo svetu pričest, onda poput evanđeoske zemlje primamo sjeme. Gotovo nevidljivo, a presudno. A Bog svojom čudesnom rukom daje da nikne, da se razraste, da buja i cvjeta, da donosi plod za nas, za našu obitelj, za sav Božji narod.
Sigurno ste imali prilike susresti osobe koje samom svojom pojavom toliko privlače jer nam daju prostor za život, bude u nama sigurnost i oduševljenje. Iz njih zrači tako potrebno smirenje i snaga. Sami ne znamo kako (Mk 4,27), ali osjećamo i znamo. Takav je bio primjerice naš pater Ante Gabrić, sveti misionar, koji je u svom srcu s istim žarom nosio i domovinu Hrvatsku i cijelu Indiju. Takav je bio sveti papa Ivan Pavao II., naš nebeski zaštitnik, koji je cijeloj Crkvi postojano objavljivao Kristovo lice, ali je u isti mah živo i djelotvorno ljubio nas, svoje drage Hrvate i stvarao našu povijest. Svjedoci govore kako je i blaženi kardinal Alojzije Stepinac, taj Božji svetac i naš nebeski zagovornik, za života isto tako svojom dušom zračio i privlačio i djecu i odrasle, i mlade i starce. I to usprkos đavolskim optužbama, koje nažalost ni danas ne prestaju i to ne tek od drugud, od nekih stranih lažljivih protivnika, nego ovdje u našim redovima, od neprijatelja Kristovih i napadača na Božji narod. Krajnji je čas za prijeko potrebno obraćenje i ponizno, spasonosno kajanje!
Kad Gospodin govori o sićušnu zrnu gorušice, izvrsno oslikava tajnu svete pričesti. Po neznatnom prilikom kruha skrila se sva božanska i ljudska narav Božjega Sina. I ove nedjelje, potpuno ponizan i nadasve moćan, želi doći k nama zato da u našim riječima i djelima naraste i razgrana se, da naše srce učini po Srcu svojemu.
12. 6. 2021.
usp. Svetom Učitelju Božjega kraljevstva
Niko Bilić, SJ