Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Svetost rođenja

Čita: prof. Andja Jakovljević – Hvala!

Pobožno vjerničko srce čuva spomen na Joakima i Anu koji s uzbuđenom radošću dočekuju svoje dijete. Kada se ispuniše dani, rođena je kći Izraelova, začeta bez iskonskoga tereta na duši. Kao Zora najavila je sjajan Dan, kao zvijezda Danica za kojom će bljesnuti Sunce – početak svijeta boljega, pisali su stari. Djetinjim licem podarila je roditeljima svoj prvi pogled. Molitva počinje kada ponizno stanem pred lice Svevišnjega, kao maleno dijete.

Djevica će jednom i sama krenuti putem majčinstva. Ustreptale duše, primit će anđela i znat će da je Bog na djelu. Elizabeta i Zaharija od prije pola godine očekuju dijete kao poseban znamen Božje naklonosti. To je Mariji dosta. Nalik na apostole poslije nje, ostavlja dom i kreće na jug u gorje. Priskočit će u pomoć gdje zna, naučit će nove stvari koje će uskoro i njoj biti potrebne. Što zdraviju ljubav poklanjamo nerođenu djetetu, to je bolja dobrodošlica koju mu spremamo za dane kada će samostalno zakoračiti u svijet. Marija je tu kada mali Ivan skuplja svoja prva iskustva. Kakav li je to čudesan glas imala? Kada ga je zamijetio, zaigrao je od radosti. Ostala je uz rođakinju do kraja devet mjeseci. Nenametljivo nazočnu, kakva je uvijek u životu bila, Evanđelist je i ne spominje na dan Krstiteljeva rođenja.

Kada je u skloništu izvan Betlehema došlo vrijeme poroda, sve je drugo bilo manje važno. Samo neka Dijete sretno dođe na svijet. Davno je psalmist zapisao: »Ti si me izveo iz krila majčina.« Hrabra je majka koja rađa! Hrabar je muž koji je oslonac ženi u porođaju! Rođenjem ulazimo u ovaj, za nas novi svijet. Gospodin će poslije od Nikodema tražiti da se, snagom Duha i vode, u krštenju rodi odozgora. Kod rođenja majka je najdragocjenija pomoć i suradnica. Osobito ona koja bijaše uz Sina i kod njegova konačnoga, pashalnog rođenja.

Oče sveti! Ti poznaješ sve stvorenje koje čeka blaženu nadu i uzdiše u porođajnim bolima. Čovjeku daješ da se nanovo rađa nakon bolesti, nakon gubitka, nakon što ga je slomila i ubila uvreda, nakon ropstva nezdravoj ovisnosti… Kada uporno pokušavam stvarati dojam da sam nešto što nisam, daj da se u duši iznova rodim! Kada najradije ne bih izišao u ovaj svijet, neka mi Majka bude poticaj i snaga da krenem!

(Mala Gospa, 8. rujna)
3. 9. 2000., ur. 14. 6. 2012., 3. izd. 8. 9. 2020.
Glas Koncila 39 (2000) 36, 9.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kršćanska inicijacija i Kristova vlast

Moderan pjevač ili glumac doživjet će svoju potvrdu i uspjeh okupi li velik broj obožavatelja. Oduševljena publika, mnoštvo slušatelja i gledatelja odobravaju njegov nastup, »daju pravo« njegovoj vrijednosti. Športaš i športski klub crpst će snagu i naći svoju potvrdu u odanim navijačima koji ih podupiru. Suvremena demokracija također utemeljuje vlast i autoritet na što većemu okupljenu broju birača. Parlament i vlada počivaju na odluci većine glasača.

S Kristovom je vlasti drukčije. Temelj joj je u Božjemu izabranju, potpora u Bogu i potvrda u tome da je Božji miljenik (usp. Iz 42,1; Mk 1,11). Nasuprot veliku broju pristaša i glasova, na koje smo navikli, biblijski pogled veliča i osvjetljuje osobit izvor autoriteta i vlastite vrijednosti. »Čvrsto sam te uzeo za ruku«, navodi Prorok riječi koje Bog upućuje svojemu izabraniku. Za razliku od izvora vlasti u volji birača Sveto pismo otkriva snagu roditeljskoga vodstva i potpore. Otac ili majka koji primaju za ruku svoje dijete daju mu sigurnost i hrabrost. Vode ga na životni put. Roditeljska ruka, na koju se može osloniti, pružit će novomu čovjeku izoštren pogled da razlikuje dobro i zlo. Dat će mu potporu da ustraje na svojemu životnom zadatku.

Isus se kod svojega krštenja potpuno predaje Ocu. Nad njim se otvara nebo. Vječni Sin ima svoj velik oslonac u nebeskomu Ocu. Fine niti povezanosti s Ocem izvor su njegove vlasti i potvrda njegova autoriteta. Uranja u dubinu Očeve ljubavi i jasno će reći: »Činim djela koja vidim od Oca« (usp. Iv 5,19). »Naviještam riječi koje čujem od Oca« (usp. Iv 8,28).

Krštenje na Jordanu daje unaprijed odgovor na pitanje kojom vlašću Krist čini znamenja (Mk 11,28). Isus se prepušta u ruke Očeve. On je izabranik i Gospodinov miljenik o kojemu Božja riječ govori. Ulazeći u vode Jordana smije se naužiti miline i ljubavi Očeve. Na njegovu podložnost Zakonu i podložno prihvaćanje da on – bezgrješan – stane u red grješnika, na njegovo inzistiranje da sva pravednost bude ispunjena, Otac odgovara prihvaćanjem, odobravanjem i potvrđivanjem Kristova autoriteta.

Isus koji uranja u otajstvo Oca nebeskoga, božanske riječi koje svečano proglašavaju da je on ljubljeni Sin u kojemu sam Bog nalazi svu svoju milinu, nama su poziv na meditaciju i molitvenu dubinu. Isusovo krštenje na Jordanu slika je našega krštenja i potvrde.

Inicijacija svakoga kršćanina ima svoju sliku i uzor u Kristovu krštenju na Jordanu. Isus dobiva univerzalno poslanje. Već prorok Izaija gleda kako Bog svojega slugu šalje da donese pravo narodima i da bude svjetlost pucima. Unutar Staroga zavjeta povijest nije rezervirana samo za izabrani narod. »Otoci« koji žude za naukom miljenika Božjega u obećanoj su zemlji slika dalekoga svijeta. Apostol Petar jasno spoznaje da u »svakomu narodu« Bog s ljubavlju gleda na vjernike i pravednike.

I mi današnji kršćani po sakramentu krštenja primamo istu zadaću. I pred nama je otvorena sveopća perspektiva da promičemo Božji univerzalizam i kršćansku globalnost nasuprot ateističkomu globalizmu. Krist je, kako reče Petar, Kyrios – Gospodar sviju. I Europa i euro-atlanske integracije i cijeli svijet gorljivo žude za blaženom okrjepom u Bogu i pravim svjetlom jer inače će sami sebe odvesti u propast. Pred opasnostima današnjice iznova postaje jasno što Ivan Evanđelist piše da je Isus – soter tou kosmou – Spasitelj svega svijeta (Iv 4,42).

Nasuprot principu prisile, kupovanja i moći, kršćanska incijacija počiva na snazi Duha koja donosi mir i koja je po svojoj naravi blagost. Već kod Izaije nalazimo opis da je Bog svojega Duha izlio na izabranoga slugu. Apostol Petar u svojoj propovijedi potvrđuje da je Isusa iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim (Dj 10,38) i cijelomu evanđelju daje dojmljivo, originalno tumačenje: evanđelje – to je »mir po Isusu Kristu« (Dj 10,36). Kršćanin svoju inicijaciju prepozaje u Kristu. Kod krštenja se na nj spušta Duh u liku goluba. Golub je znak bezazlenosti o kojemu će Učitelj kasnije jasno progovoriti. Golubica je od početaka Svetoga pisma znak smirenja koje je nastalo nakon općega potopa. S grančicom u kljunu postat će u modernoj kulturi općeprihvaćen svjetski znak mira.

29. 3. 12.
drugo izd. 24. 6. 2020.

Niko Bilić

Poslušajte:

Krštenje Isusov, G. Doré (remake)
Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kristov osjećaj (Fil 2,6–11)

El Greco: Raspeće (Museo del Prado)
Kristov osjećaj (.mp3)

Poznati kristološki himan sv. Pavla o trajnomu liku Božjem, koji je sama sebe oplijenio i bio poslušan do smrti na križu, da bi ga potom Bog uzvisio iznad svega (Fil 2,6–11), ušao je u redovitu molitvu Crkve.

Važan uvod

Taj hvalospjev u Poslanici Filipljanima ima važan uvod. Pavao traži od zajednice da u sebi ima onakav unutarnji život kakav je u Isusu (Fil 2,5). Prema latinskomu jeziku uvriježilo se reći sensus Christi. Ispravno bi bilo govoriti o Kristovu osjećaju, raspoloženju ili pak smislu. Još točnije, riječ je o njegovu duhovnomu životu koji treba biti naš duhovni život. Riječ je i o mišljenju i o osjećanju. U pitanju je spremnost koja bi se mogla usporediti za zahtjevom što ga veliki učitelj zapadne duhovnosti, sv. Ignacije, upisuje u načelo i temelj svojih duhovnih vježba kada traži da prihvaćamo sve na svijetu onoliko koliko nas vodi k ostvarenju vlastitoga životnog puta.

Kod onoga što Pavao traži mogli bismo govoriti jednostavno o onomu nama tako blisku i poznatu – o Srcu Kristovu. Pavao se obraća zajednici i traži: neka u vama bude onakvo Srce kakvo je Isusovo.

Ponizni Sin

U svojemu hvalospjevu Pavao naglašava nekoliko važnih stvari. Ponajprije ističe božanstvo Isusovo. Krist je Bogu jednak. On je Bog – kao što po Evanđelju sam kaže: »Otac i ja jedno smo« (Iv 10,30).

Početak Svetoga pisma opisuje kako su Adam i Eva stvoreni na sliku Božju. I u njima je svojevrstan Božji lik. Ali oni su nasjeli zavođenju i htjeli su biti kao Bog, htjeli su biti »bogovi«. Isus ide upravo u suprotnu smjeru i ispravlja velik lom koji je nastao. On se odriče božanskoga prijestolja. Pavao opisuje da Isus ostavlja »lik« Boga i uzima »lik« sluge Božjega (Fil 2,6s). Postaje sluga Gospodnji poput onoga o kome u četiri pjesme piše Izaija prorok.

Sluga u slobodi

Isus je poput prvoga velikoga biblijskog sluge Gospodnjega Mojsija koji također uživa najveću Božju blizinu. S njime Bog, po vlastitomu svjedočenju, razgovara licem u lice (Br 12,8). On je izveo narod iz kuće ropstva. On je prvi bio poslušan do smrti. Gospodin mu zapovijeda: »Uspni se na brdo i umri!« (Pnz 32,50) i Mojsije to čini. Isus će ići bitni korak dalje jer prihvaća sramotnu smrt na križu koja prema starozavjetnomu zakonu znači prokletstvo (Pnz 21,23).

Pavao ističe da Isus svojom voljom prihvaća poslanje. On to čini dragovoljno. To je njegovo htijenje i njegova odluka. On je sama sebe oplijenio, lišio se božanske uzvišenosti i dostojanstva, on je sama sebe ponizio.

Čudesni plodovi

Plodovi do kojih dolazi čudesni su. Za razliku od graditelja babilonske kule koji se dadoše na silan pothvat kako bi sebi pribavili ime (Post 11,4), Isusu Bog dariva ime. Daje mu ime nad svakim imenom (Fil 2,9).

Kao što se on sam do kraja snizio i spustio, učinio se neznatnim, tako ga Bog uzvisuje iznad svega. Proslava Isusova vrijedi i za božanski prostor – on i u nebu zavrjeđuje klanjanje. Njegova proslava vrijedi i za ljudski prostor – za čovjeka zemljanina, a i za podzemni svijet, tj. za prostor pokojnika.

Univerzalna je perspektiva otvorena. Pavao piše: »svaki će jezik priznati« (Fil 2,11). »Svaki jezik« znači svi ljudi. Svi ljudi trebaju doći do čudesna znanja do kojega je Pavao došao u osobnomu susretu s uskrslim Isusom. Ono što je Jahve – vlastito Božje ime – u Staromu zavjetu, to je sada Isus. Isus je Gospodin – Kyrios, Adonaj.