Kategorije
Antropologija Duhovnost FFRZ Nastava

Isus – svjetlo svijeta (Iv 8,1–12)

Ovo je tekst za predah i smirenje. Neka nastupi sveta tišina. Ako inače moram paziti na riječi i misli, na osobe i stvari, sada jednostavno moram biti tu. U svetomu miru. Tražim svjetlo s neba – ono svjetlo koje je u meni zapalila Božja ljubav, raspeta na križu. Stavit ću na sebe znak križa…

Križ je sveti znak spasenja. Uzdigli smo Sina Čovječjega na križ. I od tada smo obasjani svjetlom koje daje osobitu spoznaju. Znamo da je on naš Gospodin, znamo da je Sin Božji. On je svjetlo koje dolazi odozgor. On je svjetlo koje nije od ovoga svijeta.

Sam Isus, Učitelj, otvoreno i odvažno poziva: »Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami« (Iv 8,12). Prije toga sama je sebe definirao da razjasni zašto je tako: »Ja sam svjetlo svijeta.« Dao nam je obećanje da ćemo imati svjetlo života ako budemo išli za njim – ako budemo živjeli kao on, ako budemo kao on. Gospodin Isus hrabro ističe svoju vlastitu osobu. Nudi sama sebe kao rješenje.

Svjetlo je prvi dar Stvoriteljev. U početku je Bog rekao: »Neka bude« i bilo je svjetlo – dobro svjetlo. Sliku s početka Učitelj primjenjuje na sebe. Sunce koje vlada danom, sunce pravde, sunce koje Otac daje da sjaji i dobrima i zlima – to je slika. Isus je još više. Božanska osoba nestvoreno je svjetlo. Isus je Božje svjetlo, Bog sam. Zato Crkva u Vjerovanju ispovijeda: »svjetlo od svjetla«.

Duhovnost od davnina poznaje put rasvjetljenja. To je drugi korak, drugi stupanj na putu duše s Bogom, a dolazi nakon puta čišćenja. Prosvjetljenje je dubinska čežnja čovjeka koji želi proniknuti i dokraja osjetiti tajnu života. Sluti u sebi iskru Duha, dar vječnosti. Zato religije govore o prosvjetljenju, zato postoje putovi askeze i pokore, vježbanja i traženja. Žedni smo svjetla koje se ne gasi. Isus sama sebe nudi kao odgovor i kaže: »Ja sam svjetlo« (Iv 8,12).

Svjetlo je došlo na svijet, i bilo je na svijetu, piše Evanđelist (Iv 1,9). To je svjetlo sv. Pavao na vlastitoj koži iskusio kada ga je srušilo, bacilo ga je na zemlju i udarilo nov pravac njegovu životu (Dj 9,3). Starozavjetni Šaul postaje novozavjetni Pavao. Isus kojega je progonio sada je Isus za kojim čezne. U tomu svjetlu sve prijašnje gubi vrijednost. Pavao se pruža prema naprijed da ga dosegne, da se sam nađe u tomu svjetlu.

Isus je svjetlo svijeta jer zna odakle je došao i kamo ide (Iv 8,14). Može on tako hrabro proglasiti istinu o sebi jer nije sam, nego je uza nj i onaj koji ga posla – Otac. Ovu važnu stvar o sebi Isus izgovara nakon što je djelom pokazao da se vjera ne tiče samo uzvišenih, pobožnih osjećaja nego je pitanje života i smrti. Poznati evanđeoski izvještaj opisuje kako su doveli ženu zatečenu u preljubu da je kamenuju. Ispunjeni silnim osjećajem odgovornosti za zakon, jesu li primijetili da su se od čuvara pretvorili u huškače koji napastuju i žele iskušati? To je đavolska uloga s kojom se Isus susreo već na početku u pustinji. Usuprot zapisanu Zakonu samo su ženu doveli, na nju svaljuju svu odgovornost. Uzeli su je kao puko sredstvo za svoj cilj: samo da Isusa mogu optužiti. Oni, neodgovorni, traže odgovornost. A Gospodin i njima daje odgovor.

Svjetlo je došlo na svijet. Spustilo se na zemlju baš kao što se Isus prignuo k tlu da bude bliže ženi u njezinu poniženju i smrtnomu strahu. S njom je u njezinoj svijesti da se iznevjerila Zakonu, da je bila neodgovorna i da sada mora odgovarati. Samo čeka kada će kamenje poletjeti prema njoj. Srce tuče, cijelo tijelo drhti. Tama pred očima i u srcu. Isus je uz nju jer će i sam do dna upoznati smrtnu tjeskobu u Getsemanskome vrtu, ostavljen, u krvavu znoju.

Tko je bez grijeha, tko je posve u svjetlosti, neka izvrši kaznu – poziva Isus i opet se spušta k zemlji. On ne baca kamen, nego preuzima ne sebe teret grijeha. Obraća joj se onom riječju kojom je svoju majku oslovio kod prvoga čuda u Kani i kako će je zazvati s križa: »Ženo!« (Iv 8,10, usp. 2,4; 19,26). Pali svjetlo dostojanstva u grješnici koja je ostala sama pred njim. Nebesko svjetlo natopilo je dušu koja je još do malo prije osjećala kao joj je do kraja krhko tlo pod nogama, kako je tanka nit njezina života. Mrak koji joj je od smrtnoga straha pao na oči raspršio se. Mračne dubine grijeha i pomrčina njezine nutrine dobile su prosvjetljenje na dar. Oproštenje i pomirenje s Bogom koji ne osuđuje svjetlo je koje ostaje.

Gospodin joj daje poslanje: Idi! Od sada više nemoj griješiti (Iv 8,11). Od sada živi odgovorno! Od sada hodaj u svjetlosti života!

p. Niko Bilić, SJ

vidi: Molitva s optuženom * Oproštenje u Hramu

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Dva sina i vinograd

Mt 21,28-32

Eugène Burnard, Dva sina (www.eugene-burnand.com)

Prizor iz Isusova naučavanja, njegov poučan primjer u Mt 28,-32 s dvojicom sinova koje otac šalje u vinograd poznat je. Prvi sin odlazi na posao u vinograd, drugi ne. Premda nema otvorena sukoba, primjer izvrsno upozorava na ono bitno u svakomu našem međuljudskom konfliktu, a to su naši motivi i njihovo ispunjenje, naše nakane i njihovo izvršenje.

Evanđeoska pedagogija

Otac preuzima inicijativu i kod prvoga i kod drugoga sina. On pristupa i prvomu i drugomu. On oslovljava toplom, bliskom i dragom riječju: »sinko«, »dijete moje«. Ne traži dijalogiziranje i raspravu, ne pita za savjet i analizu, nego daje nalog. On šalje.

Prvi sin očituje slobodu koja vlada i samostalnost do koje je došao. Vidljivo je to i kada je rekao »ne« i kada se predomislio, kada se obratio. Drugi sin izražava svoju pokornost, nazivljući oca gospodarom, i svoju spremnost na posluh. Ali sve ostaje na riječima. Poteškoća je velika. Toliko je sebičan, toliko usmjeren na sebe da u svojemu odgovoru – otkriva nam izvorni biblijski jezik – kaže jednostavno: »Ja, Gospodaru.« Zastrašujuće je kako ističe sama sebe, doslovce svoj ego. I to je sve. Upadno je koliko se u svemu otac dobrohotno povlači u pozadinu, stavlja sinovima budućnost u ruke.

Pouka o Božjem kraljevstvu

Isus i njegovi slušatelji slažu se da je samo jedan izvršio volju očevu. Pouka smjera na prihvaćanje Božjega kraljevstva i upozorava na trajnu opasnost da oni koje držimo poganima i bezbožnima budu bliži Božjoj ljubavi od pobožnih vjernika.

Ali zgoda je na više načina poučna: Upozorava na to da sami snosimo rezultate svojih odluka i svojih djela. Ističe da kod nas ljudi postoje čisto intelektualne odluke i odgovor koji ostaje samo na usnama, prazno obećanje. Vjera bez djela mrtva je – zapisat će sv. Jakov. Pokornost, podložnost i samopodređivanje, izrasli iz unutarnje prisile i automatizma, ako nema srca i djelâ, jako su daleko od očeve volje. Ova Isusova pouka napokon prikazuje predragu i potrebnu mogućnost obraćenja.

Očeva uloga

Najpoučniji za nas može biti takt i mudrost oca. Njegova je volja obrađen i plodan vinograd. Njegova je volja slobodan i iskren odgovor. Njegova je volja obraćenje i aktiviranje raspoloživih sila. »Ovime se proslavlja Otac moj« – reći će otvoreno Isus svojima – »da donosite mnogo roda.«

Niko Bilić, SJ

vidi: Reci da! * U očevu vinogradu
uz drugo čitanje Fil 2,1-11: Kristov osjećaj

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Dajte im vi

Isus za sebe kaže »Ja sam svjetlo« (Iv 8,12). To su svjetlo odabrani i najbliži smjeli vidjeti na Gori preobraženja kada se Isusovo lice izmijenilo, zasjalo je kao sunce, a odjeća mu je zablistala nadzemaljskim sjajem. Haljine mu postadoše bijele kao svjetlost, piše Matej (Mt 17,2). Za Isusa samoga to je važan trenutak. Dobio je Očevu potvrdu, baš kao onda na početku kod krštenja. On zna da je ljubljeni Sin. U toj ljubavi njegove su sigurnost i odgovornost.

Točno je Isus rekao: Tko njega slijedi, sasvim sigurno ne će ići po mraku (usp. Iv 8,12). Učenici su to osjetili i onda kada su nakon dugačka dana na pustome mjestu vidjeli silinu njegova blagoslova. Od pet kruhova i dvije ribice (Mt 14,17) bilo je hrane ne samo za njih, nego i za sve veliko mnoštvo onih koji su pješice došli iz gradova. Pala je večer, piše Evanđelje, ali Kristovo je svjetlo sjalo. Nije teško proračunati. Ako Evanđelje izvješćuje da je bilo 5.000 muškaraca, pridodajmo tome žene i barem po jedno dijete, doći ćemo na 15.000. Koliko je to? Kao gledalište u manjoj košarkaškoj dvorani. Ljudi su na okupu. Tu, u zajednici živih ljudi ponajviše se očituje naša odgovornost.

Svjetlo je Kristovo srce. Ondje počinje božanska odgovornost. Pred realnom potrebom ljudi osjetio je Isus sućut i smilovanje (Mt 14,14). U dubinama Kristove duše plamti živo zanimanje za Božje stvorenje. Osjećaj odgovornosti u čovjeku počinje kada osjeti sućut i sažaljenje, kada je dirnut i ganut. Iz toga slijedi akcija.

Učeničko oko prepoznaje i uočava. Dragocjen je to korak. Učenici iz svoje inicijative pristupaju Isusu i govore mu: »Mjesto je pusto, a dan je minuo. Otpusti ljudi da pođu u sela i nabave si hranu!« (Mt 14,15). Vide potrebu – glad, koju i sami osjećaju. Nude i neko rješenje. Uobičajeno i normalno. Postupaju posve korektno. Brižnim srcem vide kako stvari stoje i odgovorno predlažu što je u njihovoj moći.

Ali tko slijedi Isusa, ne mora po mraku koji se već spustio ići do sela i kupovati hranu. Isus donosi preokret. Isus će svojim autoritetom sve smiriti i zaustaviti. Umjesto da umorni i gladni po tami traže put do okolnih naselja, svi će u miru sjesti po travnatoj ledini i predahnuti.

Obrat koji učenici doživljavaju silan je. Mi, koji ipak najviše volimo prekriženih ruku sjediti u svojemu miru; mi, koji po navici očekujemo da se netko drugi pobrine i vrlo lako kritiziramo tuđe loše poteze; mi, koji volimo dijeliti dobre savjete i bolje ideje ili barem ugodno kavanski analizirati situaciju, odjednom stojimo pred nevjerojatnim zahtjevom. »Dajte im vi jesti«, kaže Isus (Mt 14,16). »Dajte im vi« poziv je i zapovijed koja pokazuje da je odgovornost prije svega u osobnomu poduzimanju. Valja krenuti od sebe i svojega. »Dajte im vi« poziv je koji Crkva stoljećima sluša od svojega Glavara i Spasitelja i dužna je na nj odgovoriti.

Odgovor učenika koji s pravom izgleda više kao izgovor upozorava na njihovu ograničenost i skromnost onoga čime raspolažu. Pravo kažu. Imaju samo pet kruščića i dvije ribice (Mt 14,17). To je i za dvanaestoricu gladnih momaka premalo! Isus pokazuje da odgovornost učenika znači akciju: moraju donijeti što imaju (Mt 14,18). Potom će, još jednom, upravo oni primati iz ruku Isusa koji razlama kruh i oni će donositi ljudima (Mt 14,19). Ipak, Isus preuzima odgovornost na sebe. Početak čudesnih djela i prvi odgovor jest pogled u nebo i zahvala (Mt 14,19).

Za razliku od nas koji tako lako svojim postupcima i riječima bližnjemu slamamo srce, Isus, dok lomi kruh, pokazuje drugu sliku. On sam je kruh živi koji je s neba sišao. Dopustit će da mu na križu srce bude probodeno. Kruh je slika. To je njegovo srce koje biva slomljeno. On je kruh koji se lomi za život svijeta.

Rješenje koji Isus nudi višestruko je plodno. Učenici odjednom svjedoče kako ono malo i siromašno što imaju, što su od srca dali, postaje veliko i vrijedno. Njihov jadni darak postaje dragocjena hrana za mnoge. Svi su jeli i svi su se nasitili (Mt 14,20). Od onih pet kruščića i dvije ribice, koliko su uložili, ostalo je toliko toga kao čista dobit. Punina je prikupljena. Svakomu od dvanaest apostola jedna puna košara. Njih dvanaest (Mt 14,20).

Važna je hrana, važna su izliječenja prije toga. Ipak, čini se da su ponajviše Isusovi učenici u pravoj školi. Kaže Isus da je on svjetlo svijeta. Ali i svojim je učenicima rekao: »Vi ste svjetlo svijeta!« I u tome se solidarizirao s nama ljudima. Kao što je na sebe uzeo ljudsko tijelo i pravu ljudsku sudbinu, tako nama daje da budemo svjetlo kao što je on svjetlo. Učenici su to osjetili kada su dijelili kruh koji je Isus razlomio i njima davao. Učitelj će tražiti: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,14)!« Upravo su to učenici učinili kada su onomu mnoštvu od petnaestak tisuća donosili hranu.

Mt 14,13-21