Kategorija: Nekategorizirano

(Ez 36,22–28)

U poznatom Ezekielovu tekstu o novom srcu od mesa jasno se vidi da Bog zna što hoće. Stalo mu je do svetosti njegova imena. Svetost njegova imena pokreće ga u akciju (Ez 36,22). Sam će posvetiti svoje ime (v23). Jedino on može učiniti ono za što molimo svaki put kad izgovaramo Oče naš i ponavljamo “Sveti se ime tvoje!”.

Božji interes za vlastitio ime i za njegovu svetost, to Božje zalaganje i zauzimanje sažeto je u čuvenom načelu duhovnosti: sve na veću slavu Božju. Nisu to duhovni učitelji izmislili. To je jasno izrečen Božji interes. Njegov ponos, čast i osjećaj vlastite vrijednosti, njegovo samopoštovanje i neotuđivo dostojanstvo to je Božji motiv. Takav duh Bog želi dati nama, kako zapisuje Ezekiel. Udahnut će ga u nas (Ez 36,27).

Prorok Jeremija ustanovio je da nisu bile dovoljne kamene ploče s napisanim Zapovijedima. Tražilo se nešto više, dublje. Bog će pisati u srce čovjekovo (Jr 31,33). Ezekiel se spušta još dublje i otkriva nam da je i tu problem. Sam materijal na kojem se piše valja izmijeniti. Traži se nova “bilježnica”. Srce treba biti obnovljeno. “Kameno srce” (Ez 36,26) jasna je slika tvrdoće, krutosti, bešćutnosti, neosjetljivosti. Kamen ne vidi, ne čuje i ne razumije. Kamen je u Bibliji materijal od kojeg se izrađuju kipovi lažnih bogova, kumiri, a sveti tekst opet i opet ističe: oni nemaju osjetila. Kamen kod Ezekiela označava još jedan kontrast. U idućem poglavlju Ez 37 Prorok opisuje cijelu vojsku mrtvih kostiju koja će na čudesan način biti oživljena. Kamen označava mrtvilo, ukočenost i smrt, nasuprot darovanu životu.

Zapisane riječi u Ez 36,22–28 izravno su upućene zajednici, slušateljima. Riječi su to koje izravno smjeraju na sugovornika. Kao i drugdje u Sv. pismu to je Božji govor u prvom licu. Bog otkriva svoje srce govoreći o svojim nakanama i aktivnostima. On će pokazati svoju svetost, on će okupiti svoj narod. Nije to opisni govor o nekoj trećoj skupini, nego je adresat i sugovornik zajednica označena kao “vi” – mi koji čitamo i slušamo.

Jedna od istaknutih najava ovog kratkoa teksta jest poznavanje Boga. Kod Ezekiela riječ je  ne samo o zajednici izabranoga Božjeg naroda, nego o svjetskim narodima. “Znat će narodi da sam ja Gospodin” (Ez 36,23). Tu se pojavljuje biblijski naziv “goj” koji označava tuđe, nežidovske političke zajednice, uobičajeno u teološkom rječniku nazivane: „pogani”. Davno prije negoli je apostol Pavao krenuo u svoju misiju i postao apostol naroda, Bog sam jasno je izrekao svoju inicijativu, a i metodu kojom će je izvesti: Božji narod postat će nositelj i pokazatelj Božje svetosti tako da svi upoznaju Boga. Govor o srcu u Crkvi poziv je  i zadatak da sami izbliza poznajemo Boga, ali i da ga i drugi po nama mogu upoznati.

U Ezekielovu tekstu može se raspoznati lijepa i važna uloga proroka. Otkriva nam je nalog izravno upućen od Boga Ezekielu: “Reci domu Izraelovu!” (v22). Prorok se toliko predao u službu Bogu da Bog može njegovo vlastito “ja”, njegovu osobu, uzeti kao svoju. Slušatelji gledaju prorokov lik, čuju prorokov glas, ali jasno prepoznaju Riječ Božju.

Srce je središte. To pokazuje opis koji korak po korak seže sve dublje. Na prvoj je razini riječ o škropljenju vodom koje Bog najavljuje (v25a). Čista voda pere. Na drugoj je razini teološko proočišćenje. Bog čisti od nečistoća i od kumira (v25b). Na trećoj, najdubljoj razini jesu srce i duh zajedno (v26). Već Jeremija najavljuje novi savez između Boga i ljudi, a ovdje je riječ o novom srcu i duhu. Bog daje čovjeku novo središte osobnosti. Mijenja osobu na najdubljoj razini.

U izvještaju o stvaranju još nije sasvim formulirano koji to “životni dah” Bog udahnjuje u čovjeka (Post 2,7). Ovdje je stvar posve jasna. “Svoj duh udahnut ću u vas” piše Ezekiel (36,27). Što se zbiva na dan Duhova davno je najavljeno. Božji Duh ispunja ljude. Nije tu riječ o nekom spiritizmu i umišljenom uzdizanju u više sfere. Duh čini da živimo po njegovim propisima i držimo se njegova božanskog prava (v27). Duh Božji ne vodi nas samo u svoje visine, nego daje da živimo s obje noge na zemlji. Naše je obitavalište ovdje, u zemlji otaca (v28). Ovdje se Bog obvezao na pripadnost nama, a pripadanje jest stvar živoga srca.
02.07.07. (red. 21.01.09.; 10.04.13.)

p. Niko Bilić SJ