Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ FTI Nastava

Vjera u Petoknjižju (audio)

Ovako smo u subotu, 7. 12. 2019., razgovarali o tome kako su vjera, pouzdanje i povjerenje opisani u prvih pet knjiga Svetoga pisma: Abraham, prvi vjernik (Post 15,6), vjera Božjega naroda kad je Mosjije stupio pred njih (Izl 4), kad ih je preveo preko Crvenoga mora (Izl 14) i kad je Bog razgovarao s njime na Sinaju (Izl 19) itd.

Poslušajte, preuzmite: Vjera u Petoknjižju (.mp3; 31MB, 33min.)

Urednica i voditeljica: prof. Andja Jakovljević
Redateljica, tehnička urednica i realizatorica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija Hrvatska

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ FTI Nastava

Značenje žrtve u Bibliji (audio)

Joseph Anton Koch (1768.-1839.) Noin oltar za žrtve paljenice

Hvala Bogu na još jednom skromnom, a važnom koraku u programu cjeloživotnoga učenja! Na Dušni dan, u subotu 2. studenoga 2019., razgovarali smo o središnjoj osjetljivoj temi žrtve paljenice (holocaustum) u Svetom pismu. Kako u Božjim očima izgleda pravi žrtveni prinos? Ako želite poslušati, preuzeti, ponoviti, podsjetiti se, produbiti:

Značenje žrtve u Bibliji (.mp3; 31 MB; 33 min.)

Značenje žrtve u Bibliji

Urednica i voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
Redateljica, ton-majstor, tehnička i glazbena urednica: Dalija Mock

Hvala, Radio Marija!

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ FTI Nastava

Petoknjižje – temelj cijele Biblije (audio)

Ovako smo u subotu, 5. listopada 2019., na Radio Mariji razgovarali o tome kako je Božji Zakon, dan preko Mojsija, temelj na kojem je sazidana zgrada biblijskih knjiga. Ako želite poslušati:

Poslušajte, preuzmite: Petoknjižje – temelj Biblije (.mp3; 26,8MB; 29:20 min.)

voditeljica: Andja Jakovljević, prof.
režija, tehnika, ton: Petar Bilobrk

Hvala, Radio Marija Hrvatska!

Kategorije
Cjeloživotno učenje FFRZ FTI

Konstituiranje Božjeg naroda u Petoknjižju

Htio bih promucati skromno, ali precizno i dubinski, s osjećajem poštovanja, o otajstvu velike objave koja nam je darovana za smirenje i nadahnuće, pouku i razjašnjenje. Zahvalno se radujem prilici za važan povratak na izvor koji svi poznajemo, koji stoji u temeljima objavljenih religija. Iz grčkoga prijevoda zovemo ga Petoknjižje, u samom tekstu stoji redovit naziv Zakon, ali znamo da u biblijskom jeziku Tora znači Pouka, Upute. Polazim u istraživanje gledajući na Krista Gospodina koji u Evanđelju po Luki na dan Uskrsnuća okupljenim učenicima govori: “Trebalo se ispuniti što piše u Zakonu….” (Lk 24,44). Polazim sa sviješću da vrijednost religije upoznajemo, promatrajući život njezina osnivača i njezine utemeljiteljske spise. Sveta nam je dužnost znati u što vjerujemo, na što se i na koga pozivamo.

Promotrimo kako je narod u Petoknjižju ponajprije obećanje. Prisjetimo se prve molitve praoca Abrahama uz kojega se prvi put u Svetom pismu pojavljuje taj, smijem reći, čudesni glagol “vjerovati” (Post 15,6). Od Post 12 Abraham sluša Božji zov i kreće u novi život, ali tek u Post 15 sa svoje strane upućuje prve riječi Gospodinu. Usuprot vrijednom duhovnom naučavanju njegova je prva molitva otvoren prigovor: “Nisi mi dao potomstvo” (Post 15,3) tuži se on, optužujući Boga da nije izvršio svoje obećanje. Abrahamova pritužba odmah nas podsjeća na ono bitno. Već kod prvog poziva Bog doista obećava: “učinit ću te velikom nacijom” (12,2). I ne samo to. Za razliku od razumljive ljudske navike da hendikep koji nas muči i tišti ne stavljamo u prvi plan, za Abrahama i Saru već kod prvoga spomena znamo da ne mogu imati djece, što cijelu stvar još naglašava. Pokazuje kako Pismo govori o onome što bračne parove  i danas muči. Još više Pismo kaže kako Božji naum računa baš s onim gdje smo mi sami slabi i zakinuti pa je rezultat dar od Božje snage.

Kad Bog svojom božanskom riječi ustanovljuje Savez s Abrahamom obećava mu zemlju od Nila do Eufrata (Post 15,18). Za teologiju naroda ključan je to podatak jer upozorava kako Božji promisao uključuje i ono teško i mučno razdoblje kad će narod živjeti u Egipatskom ropstvu i kad će biti u Babilonskom izgnanstvu. I to je dio Božjega nauma, i to je život naroda. Bog ih nije ostavio.

Drugi izvještaj, potvrda Saveza s Abrahamom (Post 17), kad se propisuje znak saveza koji će na utjelovljen način čovjek trajno nositi na intimi vlastitoga tijela, jasno zacrtava da se Božji narod ne temelji tek na krvi i srodstvu, nego uključuje svojevrsno ne-etničko definiranje. Obilježje inicijacije i posvećenja Bogu, izrijekom se odnosi ne samo na pripadnike Abrahamova roda, nego i na stranca, koji je druge krvi. Tako je to u nalogu Božjem (Post 17,12), tako je to kod izvršenja (Post 17,27). Na toj pozadini jasno je zašto kod izlaska iz Kuće ropstva nisu samo sinovi Izraelovi, nego i “mnoštvo drugoga svijeta” (Izl 12,38) kako doslovce bilježi Knjiga Izlaska. Razumjet ćemo kad kod prvog čitanja Zakona na cilju, u Obećanoj zemlji, Jošua ima pred sobom zajednicu koja posebice ističe, ne samo žene i djecu kao slušatelje Zakona, nego napose i stranca (Jš 8,35).

Želimo li uočiti ostvarenje Božjega nauma, prvi spomen Božjega naroda u Svetom pismu – kako je znano – naći ćemo kod Mojsijeva poziva. Sam Bog iz gorućega grma govori o svom narodu – ami, moj narod. Izraz je to koji se u taj čas odnosi na skupinu marginaliziranih i potlačenih na rubovima silnoga, tisućljetnoga egipatskoga društva. Oni su robovi pod faraonskom vlašću, a Bog otkriva Mojsiju da je dobro vidio njihovo poniženje (Izl 3,7). Kao što je Stvoritelj na početku sedam puta vidio svoje djelo, da je dobro, sada pak vidi jad i muku, izbliza poznaje (ידע) njihove boli. Čuo je njihov krik, krik koji u jeziku Pisma označava najdublju ljudsku krizu. Isti onaj krik kojim krv ubijenoga brata Abela viče, vrišti k Bogu iz zemlje (Post 4,10).

Za naše je istraživanje važno kako motiv izlaska iz Kuće ropstva nije tek politički projekt oslobođenja nego je bitno religijski. Bog već kod prvoga poziva Mojsiju jasno naznačuje svrhu zašto valja izići: zato da svome Bogu prinesu žrtvu (Izl 3,18). Dobiveni nalog Mojsije prenosi Faraonu (Izl 5,1.3). “Pusti narod moj!” nije ljudski nacrt, nego je Božji zahtjev.

Ako se pri tom u Knjizi Izlaska točno sedam puta ponavlja svrha koju Bog izriče zahtjevom: “da meni služe” (4,23; 7,16.26; 8,16; 9,1.13; 10,3) onda je biblijska sedmica znani podsjetnik na božansku pouzdanu prisegu i dodatno potvrđuje nakanu izlaska. Dok je za Faraona religija odvraćanje od posla (Izl 5,4s), u Božjim očima njegov narod čine oni koji su Božji sluge, služe vječnoj milosrdnoj ljubavi Boga Stvoritelja, a ne krvožednim nacrtima koji porobljuju. Biti sluga Božji vrhunski je naslov u Starom zavjetu koji kod Izaije prima mesijansku dimenziju.

U našem promatranju osobitu vrijednost ima činjenica da se prvi put Božji narod definira kao “zajednica” u noći Pashe, noći izlaska (Izl 12,34). “Zajednica” je naziv izveden od korijena koji označava svjedoke. Božji narod čine svjedoci, očevici Božje poštede pred zatornikom. Štoviše u isti čas kao oznaka za Božji narod prvi put pojavit će se i riječ קחל (Izl 12,6) koja u grčkom prijevodu postaje ekklesia i ima svoje čuveno, dalekosežno značenje. Dobro je znano da će upravo jaganjac koji okuplja zajednicu u pashalnoj noći izlaska biti osnovica na kojoj će Krist Gospodin tumačiti samoga sebe i svoju žrtvu kojom ustanovljuje novozavjetni narod Božji.

Kako nastaje Božji narod? Već kod ponovljenog poziva Mojsiju Bog izriče svoju osnovu: “Uzimam vas”. Ista je to riječ koja, kako u hebrejskom, tako i u hrvatskom jeziku prepoznatljivo označava uspostavu zajednice cijeloga života između muža i žene, bračni savez. Božja je to inicijativa kojom se uspostavlja živi međusobni odnos, sročen u čuvenu formulu saveza: “Uzet ću vas sebi za narod, a ja ću vama biti Bog” (Izl 6,7) – moj narod, vaš Bog!

Nakana se ostvaruje ponajprije dolaskom na goru Saveza, Sinaj, kad opet sam Bog tumači da ih je “k sebi doveo” (Izl 19,4). Oni su – prema Božjoj riječi – “iz svih naroda” (19,5), što potvrđuje sam izbor riječi kad stoji da će biti goj qadoš (19,6) – “sveti pogani”, mogli bismo reći, jer u svetom tekstu stoji izraz goj koji naznačuje ljude koji ne potječu iz svete povijesti. Identitet naroda definira se tako da su Božja predraga svojina (19,5). Svi redom su svećenici u tom Božjem kraljevstvu (19,6).

Ali postoji naravno onaj “ako” koji ističe slobodu ljudi i određuje uvjet kako postati Božjim narodom. Prvi je uvjet: “Budete li slušali, zaista slušali moj glas” (Izl 19,5). Razumljiva je to formula u biblijskom jeziku koja upozorava na poštivanje Božjega autoriteta, a u Novom zavjetu, sve do duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga do naših dana bit će poznata kao razlikovanje duhova. Drugi je znani uvjet: “Budete li čuvali moj Savez” (Izl 19,5). Poziv je to koji, gledajući na prvi spomen kod Noe (Post 6,18), jasno govori o tome da valja brižljivo čuvati onu svetu obvezu kojom se sam Bog obvezao da će zauvijek pripadati svojoj zajednici i da će ona zauvijek biti njegova. Treba je čuvati kao što je čovjeku povjereno čuvati vrt Gospodnji na početku Biblije, kao što će u Novom zavjetu Gospodin od svojih učenika tražiti da čuvaju njegove zapovijedi jer tako ostaju u ljubavi njegovoj (Iv 15,10).

Kod sklapanja Saveza na Sinaju u Izl 24 dvije nas stvari osobito zadivljuju. Ponajprije velika otvorenost, danas bismo rekli: transparentnost. Mojsije najprije prenosi okupljenima sve Božje riječi (Izl 24,3). Potom ih zapisuje u Knjigu Saveza i još jednom ih, čitajući, pred svima proglašava (Izl 24,7). Nije riječ o nekoj okultnoj objavi samo za iniciranu elitu, nego je svima pristup otvoren.

Druga zadivljujuća činjenica jest što se ne radi o nametanju i prisili autoriteta. U jednom svijetu Staroga Istoka u kojem povijest pamti totalitarnu, monokratsku vlast kojom vlastodržac posjeduje svekoliko imanje i sve živote, u Bibliji narodu je dano da sam odluči. Ako s pravom u demokraciji gledamo poželjni vrhunac mogućega sustava vlasti, onda sklapanje saveza na Sinaju može služiti kao uzor. Ono što se ondje zbiva pravi je referendum – narod odlučuje i složno veli: “Vršit ćemo” (Izl 24,3). Štoviše i drugi put iskazuje svoju volju kad, nakon čitanja, opet kažu: “Izvršit ćemo i poslušat ćemo” (Izl 24,7). Bibličar će nas pritom upozoriti da to što je “slušanje” stavljeno na drugo mjesto nije zabuna, nego namjerno želi istaknuti ne samo formalno, vanjsko izvršavanje – kakvo će obilježavati farizeje koje Evanđelje kritizira – nego unutarnje osobno prihvaćanje, razumijevanje i posluh.

I opet da nije riječ o pukom političkom činu pokazuje bogoslužje smješteno u sredinu između dva proglasa Zakona. Prinos Bogu ostvaruje napokon onu žrtvu koja od početka bijaše motiv i svrha izlaska (usp. Izl 3,18; 5,3), a “krv saveza” (Izl 24,8) kojom Mojsije škropi narod u znak potvrde svih Božjih riječi, osnovica je koju će Krist Gospodin citirati i primijeniti kod ustanovljenja Euharistije (1 Kor 11,25).

Koja pravila određuju Božji narod u Petoknjižju? Čuvenu zapovijedi ljubavi prema bližnjemu Evanđelje će uzdići na najveću moguću razinu, kad je i pismoznanac prema Lukinu pisanju stavlja uz ljubav prema Bogu (Lk 10,27 usp. Lev 19,18). Znamo međutim da u istom poglavlju Levitskoga zakonika s istim kriterijem stoji i zapovijed “Ljubi stranca kao samoga sebe” (Lev 19,34). Pri tom se u duhu suvremene pedagogije ne iznosi zahtjev sam za sebe nego daje obrazloženje: “Sami ste bili stranci” (Lev 19,34). Biblija utemeljuje moralni propis na vlastitom iskustvu slušatelja.

U istom smislu vrijedi u Knjizi Brojeva potražiti kako onaj središnji blagdan, koji izgrađuje identitet Božjega naroda – Pasha – izrijekom vrijedi i za stranca (Br 9,14). Ponajviše pak valja istaknuti kako obred pomirenja vrijedi i za stranca (Br 15,29) čime se upozorava na osnovni problem grijeha i dar Božjega oproštenja u žrtvi pomirnici (usp. Lev 4) kojom će Krist tumačiti svoj život. Svojevrsni vrhunac definiranja pripadnosti Božjemu narodu naći ćemo u potvrdi kako Bog “jednu Pouku i jedno Pravo” daje svima na raspolaganje (Br 15,16), domaćima i strancima, što će postati osnovni profil Evanđelja namijenjenoga svim narodima. Na ovim odlomcima Petoknjižja možemo zaključiti da je dvotisućljetna kršćanska kultura u Europi s pravom u Deset zapovijedi prepoznavala izričaj naravnoga zakona koji sve obvezuje.

Na kraju prisjetimo se kako i slika sveopćega potopa na počecima Biblije nije tek dijalog s drugim kulturama, pjesnička slika i promišljanje o prapovijesti, nego je daleko više realno povijesno iskustvo Božjega naroda koji je pod Babilonskom agresijom izgubio i kralja i domovinu, i sveti grad i Božji hram, ali onda mu Bog dariva novi početak.

Zaključimo kratko: promotrili smo da je stvaranje Božjega naroda u Petoknjižju Božje djelo koje odmah na početku ima i religijsku motivaciju. Narod se ne definira isključivo etnički, počiva na savezu koji poštuje slobodnu volju i odluku, te predstavlja izravnu pozadinu za stvaranje novozavjetnoga naroda po Evanđelju.

Kategorije
Antropologija Duhovnost FFRZ Nastava

Osnove biblijske duhovnosti (video-udžbenik)

Online video-udžbenik: Osnove biblijske duhovnosti u koprodukciji našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Laudato TV – obiteljske televizije. Bogu hvala! Hvala svim vrijednim suradnicima na #LTV!

CROSBI   1045657 
Kategorije
Antropologija Duhovnost FFRZ Nastava

Biblija o čovjeku

Može li u ovom vremenu pomoći za rasvjetljenje i smirenje “video-udžbenik” Biblijske antropologije u izdanju Fakulteta filozofije i religijskih znanosti te Laudato TV – obiteljske televizije?! Evo ga, redom po temama posloženo:

Hvala, Laudato TV! Hvala našemu Fakultetu!

CROSBI   1045650
Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost FFRZ Nastava

Opsjednuti dječak pred Isusom

Spasonosni Kristov autoritet pred našim nepoznanicama

Mk 9,14–29 (Mt 17,14–21; Lk 9,37–43)

James_Tissot_The_Possessed_Boy_at_the_Foot_of_Mount_Tabor_400Pođimo do dobro nam znanoga evanđeoskoga izvještaja u kojem susrećemo onu tešku, bolnu situaciju kad stojimo pred neizvjesnošću, pred nepoznatim, pred znakom zloduha. “Vjerujem. Pomozi mojoj nevjeri” (Mk 9,24) govori otac, dajući odgovor u kojemu se skriva i vjera, ali i sva krhkost toga povjerenja. “Pomozi mojoj nevjeri!” kaže otac učitelju Isusu koji ga je vrlo kratko i jasno upozorio: ako imaš povjerenja, možeš sve. Riječ je o mučnoj zgodi kad se zapravo ne zna što je: je li taj dječak mjesečar, ima li padavicu ili je opsjednut? Nije jasno iz dijagnoze, a koliko ta obitelj trpi vidi si i po tome što ta bolest postade predmetom javne rasprave. Tu su pismoznanci, tu je svjetina, mnoštvo koje se okupilo (Mt 9,14). Bol je to velika za obitelj i strah što će biti s njihovim djetetom.

Opis koji daje otac, pristupajući Isusu, vrlo je konkretan i bolan. Evo dječaka koji ne može vladati svojim vlastitim organizmom. Trza se, grči, pjeni, pada na zemlju, zgrabljen iznutra, oboren, škriplje zubima, ostaje kao mrtav, suši se (Mk 9,18.20 i paralele) – sve su to riječi koje Sveto pismo upotrebljava da bi nam predočilo potresan prizor. Osim toga posebno je naglašeno kako taj dječak ne može pravo komunicirati (r. 17). Duh koji je u njemu jest gluh i nijem. Dijete njihovo ne može pravo niti slušati, niti govoriti, sve što se od njega čuje jest vika, krika, buka (r. 26). Nažalost pred nama je situaciju u kojoj je jedna stvar jasna, a to je da čudna nepoznata unutarnja sila – bolest, zloduh – toga dječaka želi “uništiti” (Mk 9,23). Tako evanđelje bez uvijanja bilježi. Lukino evanđelje zapisuje: “smrviti” (Lk 9,39), Marko kaže jednostavno “uništiti, upropastiti”. Sveto pismo ne skriva kolika je muka u toj obitelji, koliki strah mora vladati i pojačavati se, nakupljati se, postaje jedna nesavladiva planina, jer sve to traje od malena, od djetinjstva (Mk 9,21). Nije od jučer, nije tek sad došlo nego to traje. Bolno je i teško, odmah nas podsjeća na iskustva paničnoga napadaja, vrhunskoga teškoga straha, koji može doći posve nepredviđeno. Upravo takav opis nalazimo kod ovoga dječaka.

Kolika je radost, olakšanje i utjeha pronaći onoga koji vlada situacijom, koji zna o čemu se radi i koji može donijeti rješenje. Upravo na tom putu odlučujuću ulogu ima otac, – otac obitelji, otac toga dječaka – koji jasno kaže: “Učitelju ja sam htio doći do tebe” (Mk 9,17). To je od početka bila njegova nakana. Čitamo u evanđelju da je Isus u to vrijeme na gori Preobraženja i u taj čas ne zna što se dolje zbiva. Dječakov otac u svome povjerenju da može nešto učiniti neće stati ni onda kada, kako sam izvješćuje, njegovi učenici nisu uspjeli (r. 17). On se tuži i jasno ustanovljuje: niti sami roditelji, a niti Isusovi učenici nisu imali uspjeha.

Neće oca zaustaviti ni dvostruka Kristova optužba: “Vi ste nevjerni rod!” (Mk 9,19). Gospodin odrješito opominje: “Zašto kažeš: ‘Ako možeš’. Tko ima povjerenja, taj može sve!” (r. 23). U dva navrata Isus izriče tešku riječ, ali taj se čovjek ne da uzdrmati. Posebno nam je privlačno i nadahnjujuće za naše promišljanje uočiti kakva je njegova rečenica, kako on govori Isusu tražeći i vapeći “Pomozi nam!” (r. 22). Ne moli on samo u svoje ime, ne moli samo za sebe, nego stoji kao zagovornik cijele obitelji. Ono što otac svojom želi jest dodirnuti Kristovo srce. U njegovoj je molbi sadržana poznata biblijska riječ koja govori o božanskoj sućuti (grč. splanhnizomai Duda-Fućak: “imati samilosti” r. 22). Dok se na poziv pape Franje spremamo na jubilarnu Godinu Milosrđa s posebnom pozornošću uočavamo kako ovaj otac smjera na Isusovu sućut, na njegovo smilovanje, na samilost i unutarnje sažaljenje, osjećaj njegova srca.

Otac je molitelj ne samo u svoje ime nego za cijelu svoju obitelj. Traži: “Pomozi nam! Imaj samilosti s nama!” Zadržao se on u razgovoru s Isusom – to traje neko vrijeme (u Markovu evanđelju razgovor teče od r. 17 do r. 24) – pa s pravom velimo da je on čovjek u molitvi. Govoriti Isusu o svojim željama, o svojima potrebama jest molitva. Divan rezultat poznajemo. Otac je omogućio da Gospodin djeluje na njegovu djetetu, predao je Isusu vlast, dao je njemu da on učini što može. Tako u evanđelju nastupa Učitelj koji jasno, s autoritetom zapovijeda. Otklanja zloduha. Učitelj uzima dječaka za ruku. Važan je taj dodir: utjelovljeni Sin Božji uzima u ruke, dodiruje tijelo čovjeka koji je gotovo mrtav kako već ovi uokolo kažu (Mk 9,26). On ga podiže, diže ga (r. 27).

Zanimljivo nam je primijetiti na kraju kako se događaj ne dovršava tako da bi, eto, dječak sretno bio oslobođen od svoje bolesti, nego ga Isus predaje ocu, kako bilježi Lukino evanđelje (Lk 9,42). Gospodin ga vraća u krug obitelji! Obitelj može sada živjeti novim životom. Majka i otac doživljavaju jednako tako oslobođenje od silnoga straha kao i sam dječak koji je izliječen. Uočimo također kako muka da bolesno dijete postade predmetom javne rasprave – što nikad nije ugodno – sada dovodi do rezultata koji je teološki bitan: ljudi prepoznaju da ovo nije tek djelo jednoga čovjeka, nego vide Božje djelo (r. 43). Okupljeni svjedoče da je Bog na djelu, ne tek ljudsko umijeće i vlast.

(iz: Strah i povjerenje u biblijskim obiteljima)