O evanđelju na 26. nedjelju u liturgijskoj godini A
Jesen nam lako pred oči doziva sliku sazrela grozda. Nabrekle bobice napile se sunca. Zovu u berbu. Ispod napete, glatke opne sladak je sok. Sočna je tu slast koja osvježava, primamljiv zalogaj! Jesenje boje boje su vinograda. Zrelo grožđe u njemu smiruje nam pogled i podsjeća nas na vino koje se kod svete mise na oltaru prikazuje. Vino na oltaru znači prisutnost Kristova života i njegove smrti, njegova križa i uskrsa. Vino znači krv.
Isusova usporedba o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd može biti vrlo moderna i aktualna. Recimo da je ovih dana neki tata svojemu sinu Stjepanu ponudio važan posao. Stjepan se može zaposliti u proizvodnji ekološkoga goriva koju je pokrenuo njegov otac. Može i preuzeti tvornicu. Stjepan drži da ima bolje ideje pa odbija i pokušava ostvariti neke druge projekte. Međutim, uskoro otkriva koliko je vrijedno ono što je otac već izgradio i prihvaća se posla. Tomislav, drugi sin, poslušno je rekao: »Da.« Prihvatio je titulu voditelja poslova, ali nikada nije preuzeo odgovornost. Srce mu ostade gdje je i bilo. Fantazira o velikomu menadžmentu, o unosnim malverzacijama, a novac mu curi na kladionice, kocku, alkohol…
Ili: roditelji, recimo, Marti, svojoj kćeri, ponudili da se školuje i studira. Marta kaže: »Ne« jer ima mogućnost zaposliti se. Želi što prije zarađivati da se odvoji od roditelja i bude samostalna. Ali u svojemu poslu susreće ljude s njihovim realnim problemima, s njihovim dubljim ljudskim očekivanjima. Marta osjeća tegobe slabe organizacije i nepromišljena poslovanja. Donosi novu odluku i spremno prihvaća ponudu roditelja. Suzana, druga kći, puno je drukčija. Odmah se pokorava autoritetu roditelja i upisuje studij. Ali srce joj je i dalje u izlascima, modi, ljubavnim prepričavanjima, među filmskim i glazbenim zvijezdama. Predavanja zapušta, ispite ne polaže; u društvu je, eto, i na drogu naišla…
Prispodoba iz Evanđelja pred nas stavlja dva oprečna svijeta. Prvi sin koji odgovara »neću«, ali se potom predomisli, nalik je na izgubljenoga sina. On traži svoje i najprije kreće u daleku zemlju, no onda se, znamo, ipak vraća u očev zagrljaj. Prihvaća očev dom. Drugi sin, koji kaže: »Hoću«, ali ne ode, može se usporediti sa starijim bratom. Strah ga je pred autoritetom i ocu govori: »Gospodaru«, premda je sin. Povlađuje ustima, ali nema u njega posluha ni u umu ni u volji.
»Hoću« govori onaj koji se pouzdaje sam u svoje sile i računa da će po svojemu učiniti. Nije spreman osloniti se na drugoga. Onaj koji veli »neću« zna da smije izreći svoju volju, jer nije rob. Smije se za početak i suprotstaviti dobromu ocu koji ga povjerljivo oslovljava: »Sinko!«
Izabrani Božji narod Izrael drugi je sin koji govori: »Hoću. Amen« kod sklapanja Saveza, ali ga vjerolomno krši. Zato će se kraljevstvo nebesko dati narodima. Glavari svećenički i narodni starješine iz Evanđelja nalik su na toga drugog sina. Propovijedaju zakon Božji, ali ga ne vrše. Bludnici i carinici naprotiv prekršili su Zakon, rekli su Bogu: »Ne«. Ali, evo, žudnja za oproštenjem i pomirenjem dovodi ih k Isusu. Tu je sv. Matej koji od carinika postaje evanđelist. Tu je ona raskajana grješnica kojoj Bog mnogo oprašta jer je mnogo ljubila.
Ono što obojicu sinova iz Evanđelja povezuje poznajemo iz iskustva. To je razoran nesklad između riječi i djela. Prvi kaže: »Neću«, ali ipak ide, drugi veli: »Evo me«, i ne ode. Sv. Ivan upozorava da ne treba ljubiti govorom i praznom riječju, jer ljubav se iskazuje djelom i istinom. Potreban je sklad između srca i usana, između riječi i djela. Potreban nam je onaj sklad koji nalazimo u osobi vječnoga Sina Očeva, Isusa, koji govori i izvršava. On kaže: »Oče, kako hoćeš ti.« On dopušta da iz njegova probodena Srca poteče krv. Poput pritiješnjena grozda u tijesku.
Vinograd je kraljevstvo nebesko. Svi su pozvani. U vinogradu su plodovi koje treba ubrati. Za sebe. Plodove koji ostaju.
