Sadržaj i teološka poruka liturgijskih čitanja na 26. nedjelju u god. A: Ez 18, 25-28; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32)
Uzdižemo ruke k nebesima i molimo svevišnjega Oca za dar Duha. Neka se vinu naši vapaji i naše usrdne prošnje k Ocu i Gospodinu koji ih može uslišati. Zajedničkim snagama molimo zato da bismo svi zajedno živjeli. Koliko nam je potreban Duh utjehe i ljubazna bodrenja, Duh one jedne te iste ljubavi o kojoj govori sv. Pavao (usp. Fil 2,1)! Danas je dan molitve da među nama zavlada pravi Isusov Duh.
Drevni Božji narod, nakon četristogodišnje vlastite povijesti, bio je prognan i pritisnut babilonskim sužanjstvom. Došli su dani gotovo teži od onih u Egiptu i od onih za pustinjskoga putovanja kada ih je ipak držala jasna nada. Razasuti u stranu narodu, podvrgnuti tuđinskome Babilonu, Izraelci podliježu velikoj napasti da krivnju pripišu Bogu. Zato Ezekiel, svećenik i prorok, prima tešku zadaću da potlačenim i nevoljnim dušama naviješta riječ Božju. On objavljuje kako je pronicavi Božji Duh prepoznao sumnju i optužbu u srcima ljudi: »Zar put Gospodnji nije pravedan?!« (Ez 18,25). Ali ne! Ne će Bog smrti grješnika, nego da se obrati i živi.
Još dok su bili u Egiptu, Bog je dokazao da zna patnje svojega naroda. Otkupljenjem, oslobođenjem iz kuće ropstva stvoren je Božji narod. Onima koji trpe – i usprkos njihovim optužbama – dolazi riječ Božja koja nudi život. Upravo je Ezekiel svjedok i navjestitelj siline Duha. Kada su ljudi rezignirano rekli: »Gotovo je s nama!« (usp. Ez 37,11), kada su se kosti već osušile, Duh Božji na dramatičan način tvori novi život.
Pravi Gospodnji vjernik i Kristov apostol prepoznat će da je svaki novi dan Očev dar. I vinograd u koji otac šalje sinove i njihov život, pa i sama sloboda da kažu hoću ili ne ću, volja i snaga da odu i rade u vinogradu ako to hoće – sve je to nezaslužen dar.
Na početku nekoga djela, na početku nove pastoralne godine zazivamo Duha Svetoga. To čineći molimo za dar spoznaje vlastitih grijeha i dar obraćenja. Nakon Domovinskoga rata, nakon pandemije i potresa i oluja, ova patnička zemlja još jednom zna što je nevolja nedužnih i smrtna opasnost. Trpljenje i pustinja uvijek su bili povezani sa snagom Božjega Duha. I sam je Krist Gospodin bio u pustinji na kušnji. Ali ne zato da baci krivicu na Oca i stavi u pitanje njegovu pravednost, nego, naprotiv, da proslavi Očevo ime. I mi, patnjom prokušani, postajemo svjedoci – martyres – koji će biti kadri iz iskustva posvjedočiti što je to vjera u Boga, što to znači ustati i iznova započeti. Današnji je kršćanin svjedok za treće tisućljeće naše vjere.
Zasigurno čuvamo uspomene iz djetinjstva i mladosti kada smo osjetili snagu Božjega zova i snagu vjere. Kada je to i nama nebeski Gospodar vinograda prišao i rekao: »Idi u moj vinograd?« Sam Isus davno je već prepoznao da je Očeva volja njegovo poslanje i smisao života: još kao dječak u Jeruzalemu obznanjuje da njegov put pripada Ocu (Lk 2,49). Poslije će učenicima reći da je njegova hrana izvršavati ono što Otac hoće (Iv 4,34).
Isus je onaj Sin, preuzvišena imena, koji u evanđeoskoj pouci nije spomenut, a čini i jedno i drugo: I kaže »Da!« kada ulazi u svijet (usp. Heb 10,5), i spremno se odmah daje na posao, sve do križa i uskrsa. Jedino njegova nazočnost među nama može nam dati odvažnosti i snage da izvršimo volju Očevu. »Nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14,6).
Ostat će nam tajna zašto svećenički glavari i starješine izabranoga naroda nisu povjerovali apokaliptičkome proroku koji je došao u sili Ilijinoj (usp. Mt 21,32). A očekivali su ga. Ta, i oni sami su tražili pobožnost, pravednost i pokoru koju je propovijedao Ivan Krstitelj. Nije dosta uzeti križ, treba biti uzdignut i uskrsnuti na novi život. Kao Isus. Zato oni nisu shvatili kojom vlašću Isus djeluje. Pa i kada su vidjeli kako se grješnici obraćaju, nisu se predomislili. Ostat će nam tajna zašto onaj drugi sin, premda je rekao da hoće, ipak nije u srcu našao dovoljno povjerenja u očevu volju i nije se latio posla (Mt 21,30).
A oni koje ljudi otpisaše, koji nisu imali takoreći nikakve zakonite i ovjerene ulaznice, ipak stižu – i to prvi – u kraljevstvo nebesko (Mt 28,32). Prvi sin, iako isprva uistinu kaže: »Neću!«, duboko u sebi osjetit će sigurnost da se isplati u Božji pothvat investirati sve svoje sile (Mt 28,29).
Ima li i danas onih koji osjećaju poziv da izbliza služe Bogu kao svećenici i časne sestre? Evo nove prilike da, ako smijem tako reći, preduhitrimo Oca nebeskoga: i prije nego što nam dadne nalog i poslanje, spremno ponudimo svoje srce i svoje ruke: »Evo me, mene pošalji« (usp. Iz 6,8)!
2. izd. 26. 9. 2020.
