Sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja na 17. nedjelju kroz godinu C: Post 18,20-32; Kol 2,12-14; Lk 11,1-13
Na već 5. svjetski dan baka, djedova i svih naših starih zahvalno gledamo na to da se oni mole za nas i da su nam učitelji u molitvi.
Učenici u Evanđelju vide Gospodina u molitvi. Iz toga se rađa živa želja da i oni nauče od Isusa kako moliti. U svetoj misi Gospodin nas prima u svoje predanje Ocu, u svoj prinos. To je njegova molitva.
Učenicima Isus otkriva da je molitva čin duše koji se onda može pretočiti u prave riječi. Ne želi on da blebećemo kao oni koji očekuju da će im mnoštvo riječi donijeti uslišanje. Abraham odlično ilustrira kako počinje molitva: On se primaknuo bliže. Stupio je u još veću Božju blizinu.
Lik starozavjetnoga Abrahama lako nas može podsjetiti na nekog dobroga djeda. Slobodan od djetinjih maštarija o veličini, on zna da je prah i pepeo, i poznaje situaciju u svijetu. Na srcu mu je sudbina cijeloga grada, ne misli samo na sebe. Znamo: u gradu mu je nećak Lot sa svojom obitelji. Za Abrahama Bog je Sudac svega svijeta.
Abraham pokazuje primjerom ono što Isus u evanđelju objašnjava. Abrahamova molitva je molba. On pita i traži ono što želi dobiti. Ište. Ustrajno poput onoga koji prijatelju u ponoć dolazi i ne odustaje. Abraham moli mudro i precizno. I onih pet ljudi na početku, koliko bi nedostajalo do 50, važan su molitveni argument. Na kraju će doći do deset osoba, a to će prema starozavjetnoj vjeri tijekom povijesti biti broj koji predstavlja i zastupa cjelinu Božjega naroda.
Danas kad cijela Crkva moli za izmrcvarenu Ukrajinu i za torturom gaženu svetu Zemlju, još bolje razumijemo Abrahamov pogled. Pred Sodomom i Gomorom Abraham kuca na vrata Božjega srca.
Dobri starac traži i traži, sve dok ne pronađe. Molitva je susret s Božjom dobrostivom slobodom, ne s mračnim, skamenjenim i bezličnim prstom sudbine.
Znamo li zamoliti ono što u srcu hoćemo? Nosimo svoja iskustva iz djetinjstva. Isusova druga priča iz života točno oslikava. Dijete pita mamu i tatu. Zamolit će.
Rabbi Isus, realist, bez uvijanje prepoznaje našu ljudsku zloću, a ipak gleda kako roditelj, naravno, za svoje dijete želi i daje najbolje što može. Možda k tome iz djetinjstva pamtimo neku stvar koju čvršći režim mame i tate nije dopuštao. Ali znaš da možeš pitati baku ili djeda!
Na tom tragu Učitelj Isus tumači metodu i moć molitve. Mama i tata, baka i deda, daju mi hranu, daju mi dobre dare; ne zmije i škorpione. Kad zamolimo Oca nebeskoga, on nam široke ruke još više daje darove s neba. Kad molimo ne samo za ovo prolazno, raspadljivo, Bog nam daje svojega Duha. Molitva jest molitva za dar Duha.
U tom Duhu vidimo ono što Poslanica iznosi: da smo zbog grijeha bili mrtvi, a Bog nas je oživio kad je Isus slavno iz groba ustao. U Duhu Svetom prepoznajemo kako je cijelu zadužnicu s popisom svih naših grijeha Isus maknuo. Uzeo ju je na svoj križ. Briše dugove svojom žrtvom koju na euharistijskom oltaru slavimo.
Danas vama, drage bake i djedovi, kažem “Hvala!” na svakoj molitvi za nas, vaše unuke, I hvala na primjeru vaše žive vjere. Danas svima vama, braćo i sestre zahvaljujem što s ljubavlju pratite svoje bake i djedove.
Kad tako činimo, onda prepoznajemo da je Otac nebeski kralj. Njegovu svetost tražimo. Kucamo na njegova vrata da dobijemo pravu hranu za dušu i tijelo. Usrdno molimo da od nas slabih i malenih makne napast i grijeh.
