18. nedjelja u godini C; ponedjeljak 29. tjedna: Lk 12,13-21
Utješna, radosna vijest današnjega Evanđelja jest da Bog upućuje svoju riječ i onom bezumniku koji velike planove vrti u glavi i obilno misli na sebe. Bog ga suočava s realnošću. Otvara mu oči kao Uskrsli Isus učenicima na putu u Emaus koje slično tako naziva “bezumnima”. Kako li je blaženo čuti da mi Bog progovara!? Koja li je to slast, smirenje, perspektiva?!
Najvažniju pouku Gospodin daje – ne u priči kroz prispodobu, nego izravno mnoštvu onih koji ga slušaju. Tako precizno i tako jednostavno. Tvoj život nije ti u nečemu što nisi ti. Život mi nije u obilovanju, ma koliko god bilo svega što posjedujem i koliko god to moglo biti potrebno i od pomoći. Život mi nije u imanju, pa ni u talentima koje mi Bog dade, nikako ne u mojim grijesima niti u bilo čemu što imam. Zato je Gospodin na početku blaženstava proglasio: Blago siromašnima!
Život mi je u Božjim rukama. Život mi je u duši koju mi Bog dariva. I nisam ja vlastan dati joj da uživa, nego Gospodin govori dokle ovom zemljom hodim.
Mudri životni Učitelj Isus “ograđuje se” od zahtijeva da bude sudac i dijeli baštinu. Neće raditi za njihove interese. Nije nadležan – rekli bismo stručno. Zna Gospodin, Sin Božji, svoje poslanje od Duha Svetoga kojega Otac s neba izobilno dariva onima koji ga zamole. Ne da se Rabi iz Nazareta uhvatiti u pohlepne mreže koje između sebe pletu dvojica braće, kao već Kajin i Abel, pa potom Ezav i Jakov. Gospodin je došao baciti mrežu Božjeg kraljevstva u kojoj vrijede Božji interesi, u kojoj brat s bratom treba vidjeti što će s baštinom da bude za život. Koliko je otac pri tom važan pokazat će Isus tri poglavlja kasnije u čuvenoj zgodi s rasipnim sinom i njegovim starijim bratom.
Koji je to grijeh evanđeoskog bogataša? Ne zacijelo u tome što mnogo ima i što mu je zemlja obilno rodila. Ta i sam se morao dobrano znalački, pomno, s marom pobrinuti oko toga. Njegov je problem klasični egoizam: ja ću učiniti, ja ću skupiti, ja ću izgraditi, ja ću dati mir duši svojoj, ja ću uživati… Što jednom, što po dvaput, ponavlja on točno sedam biblijskih puta glagol u prvom licu. To su moji plodovi, moja dobra kaže on.
Ne vidi on da mu je zemlja dala urod. Dar je to koji prima.
Njegov je problem što u svojoj čudovišnoj razornoj, revolucionarnoj logici, planira najprije sve srušiti.
Njegov je problem što sebi zgrće blago, ne misli uopće na svoju obitelj, na zajednicu u kojoj živi, na svoj narod. Tko se pred svojim najbližima zatvara u zidine, i pred Bogom će sama sebe zatvoriti. Ali Bog, eto, probija led staroga čovjeka i nudi mu da se odjene u novoga.
Dobro je i valja revno se potruditi, zasukati rukave i u znoju lica svoga zahvalno primiti urod koji zemlja daje. Valja napuniti žitnice i razborito, marljivo pripraviti što treba za sebe i svoje bližnje, za naš grad, za našu domovinu.
Ali život – život je u duši. Ono pravo bogatstvo duše koje ostaje za vječnost, ono bogaćenje u koje se isplati uložiti sav napor i skrb, investirati sve ljudske dionice to je Bog sam koji nam se daje u Riječi i Kruhu danas, na oltaru. To je ono obilovanje koje u svemu vrijedi i u kojemu je život.
