na dan sv. Stjepana: 26. prosinca
Draga Štefica, dragi Stjepane, Stipo, Štef… sretan imendan!
Ovako smo danas u okrilju Bazilike Srca Isusova razmišljali od mučeništvu sv. Stjepana. Ako želite pročitati, poslušati, ponoviti, produbiti, upotrijebiti, podijeliti.
Otkako smo mi sami, ovdje u našoj Hrvatskoj, blaženoga kardinala Alozija bili proglasili zločincem te zbog pendreka i Udbe dugo to trpjeli, jasno nam je da se sve može prevratiti, potpuno izokrenuti naopako! Mučenik nije onaj tko se daje na neki bijesni, luđački ushit mučenja i nerazborite boli. Mučenik je osoba koja gleda na Isusa – Isusa koji je zdesna Ocu – sluša Isusovu riječ i strpljivo svjedoči o Isusu svojim životom i radom, i svojom smrću, tom čudnom i čudesnom vezom zemlje s nebom, koja je duboko, neizbrisivo, u našim kostima ubilježena.
Čuli smo za potresnu, zapravo junačku smrt, smrt za oltarom u službi Isusu i Crkvi, vlč. Antuna Sentea iz novoga svetišta sv. Ante u Sesvetskim selima. Kad je dijelio svetu pričest na Božićnoj misi, iznenada je umro. Čuli smo za stravično brzu bolest i smrt omiljenoga pjevača. Znamo za divljački napad na mladića u Slavonskom Brodu. Znamo za rat koji traje i traje u Ukrajini. Evo, to je svijet u kojemu se rađa Isus, Spasitelj! To je naš svijet u kojemu Prvomučenik Stjepan daje svoj život zato što je poput svoga Učitelja i Gospodina došao ne da bude služen nego da služi i zato što je svjedočio za istinu.
Prema biblijskom izvještaju Stjepan nije umro, nego je usnuo (Dj 7,60). Njegova je smrt milo utonuće u blaženi san. To je zato što nasljeduje svoga Učitelja Isusa. Znamo iz Djela apostolskih kako je sve počelo. Bili su potrebni ljudi za dnevnu skrb u zajednici u Jeruzalemu kod vjernika grčkoga jezika i za posluživanje kod bratskoga stola. Bili su potrebni đakoni. Naša vjera, – kršćanska, biblijska vjera Isusova – ne gleda samo na duh, misao i unutarnji osjećaj, nego se brine za tijelo – taj važan Božji dar. Već kad je Noi davao upute za korablju, Gospodin poput dobre majke i domaćice govori: »Uzmi svega za jelo, da bude hrane tebi i njima!« (Post 6,21)
Traže se ljudi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti (Dj 6,3). Živa Crkva prihvaća prijedlog (Dj 6,5). Među sedmoricom izabranih prvi je Stjepan. On je muž, muškarac, pun vjere. Apostoli su molili i položili ruke na njih. Uloga đakona toliko je plodna da se uvelike se množi broj učenika u Jeruzalemu, čak i među hramskim djelatnicima – starozavjetnim svećenicima (Dj 6,7).
Sveto pismo osobito ističe, čak četiri puta, da je Stjepan ispunjen čovjek (4x πλήρης Dj 6,3.5.8; 7,55). Život mu je ispunjen. U današnje vrijeme, i sada u doba božićne depresije, kad se ljudi muče s unutarnjom prazninom, Stjepan nam je važna utjeha i putokaz. Stjepan je jedan od onih koji su puni Duha i mudrosti (Dj 6,3), Stjepan je pun vjere i Duha Svetoga, još jednom se ponavlja (Dj 6,5). Slično kao za Majku Gospodinovu, Pismo ističe da je Stjepan pun milosti, a i da je pun one snage kakva je iz Isusa izlazila kad je činio čudesa (δύναμις Dj 6,8 usp. Lk 8,46). Napokon, kad ga već razulareno mnoštvo onih koji se opiru Duhu Svetom bezdušno napada, Stjepan je i dalje pun Duha Svetoga i pozornost mu je usmjerena na slavu Božju i Isusa koji je zdesna Bogu (Dj 7,55).
Stjepan čini čudesa i znamenja (Dj 6,8) – baš kako će u svojoj obrani podsjetiti da je činio Mojsije kad je po Božjoj zapovijedi predvodio Izlazak i činio čudesa i znamenja u Egiptu, na Crvenome moru i u pustinji tijekom četrdeset godina (Dj 7,36).
Od početka Stjepan govori mudro u Duhu (Dj 6,10). Neki liberali, ljudi iz Cirene, Aleksandrije, iz Pavlove pokrajine Cilicije u kojoj je Tarz, iz Male Azije, u Jeruzalemu neuspješno pobijaju Stjepanovo naučavanje. Pa zato postavljaju lažne svjedoke koji tvrde da Stjepan govori protiv Mojsija i protiv Boga (Dj 6,11), protiv Hrama i Zakona (6,13). Digli su bunu u narodu i pridobili stare Isusove neprijatelje: starješine i pismoznance. Izveli su Stjepana pred isto Vijeće (Dj 6,12) s Velikim svećenikom na čelu, koje je i Isusu sudilo. Lažni svjedoci tvrde isto što su i Isusu predbacivali: da Isus kani razvaliti Hrama i dokinuti Mojsijev Zakon. A Isus nije rekao da će on razvaliti, nego najavljuje: vi razvalite i ja ću podići, a govorio je o svojemu tijelu kako su učenici nakon uskrsnuća shvatili. Isus nije rekao da je došao dokinuti, nego ispuniti Zakon i Proroke.
Dok su Stjepana lažno optuživali lice mu bilo je kao u anđela. Svi u Vijeću to vide (Dj 6,15) i potom čuju izdašnu Stjepanovu obranu (Dj 7,2-53) u kojoj im se, očito kao mlad čovjek, obraća kao braći i kao ocima (Dj 7,2). On ne traži nikakav raskol. Zajedno s njima pregledava cijelu narodnu povijest.
Započinje podsjećajući kako je Bog Abrahama izveo iz kaldejske zemlje (Dj 7,4) i doveo ovamo i kako je unaprijed najavio dugačko Egipatsko ropstvo ali i Izlazak (Dj 7,7). Stjepan napominje kako je Bog s Abrahamom sklopio Savez (Dj 7,8). Sjeća se Josipove povijesti, koga su braća prodala, a posebno se zaustavlja na ulozi Mojsija (Dj 7,20-44). Podrobno opisuje što se s Mojsijem zbivalo i kako mu se nakon četrdeset egipatskih godina i bijega Bog ukazao u gorućem grmu (7,30-34). Stjepan prepoznaje u Mojsiju otkupitelja kojega se narod odrekao (7,35) i klanjao se zlatnom teletu (7,41).
U svom govoru dolazi do Jošue, Davida, i Salomona koji je sagradio Hram Božji u Jeruzalemu. A onda neuvijeno predbacuje svojim tužiteljima da su protiv Duha Svetoga (Dj 7,51), da su izdali i ubili pravednoga Mesiju koga su proroci navijestili (7,52), da su doduše dobili Božji Zakon, ali ga ne drže (7,53).
Tu nažalost prestaje razgovor i svaki razuman ljudski sud. Počinje divljaštvo i linč, pobješnjela strast, bratoubilačka uskipjelost kojom od Kajina naovamo može biti opsjednuto ljudsko srce. Ne slušaju, viču, po zakonu mase navaljuju na Stjepana, kamenuju ga (Dj 7,57).
Kao što je Isus na križu na kraju kao posljednji svoj čin prije smrti Ocu predao duh (Lk 23,46), tako Stjepan Isusu svoj duh predaje (Dj 7,59). Kao što je raspeti Isus molio Oca da oprosti grijeh njegovih krvnika (Lk 23,34), tako Stjepan, klečeći, moli Isusa da njegovim mučiteljima oprosti (Dj 7,60).
Dok gledamo milo novorođeno dijete u jaslicama, upravo tu njegovu žrtvu, naše otkupljenje, slavimo na oltaru. Kod te žrtve vlč. Antun Sente otišao je Isusu na rođendan.
