uz današnja liturgijska čitanja – Božić: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18
Poslušajte, preuzmite na Audio.com
Puče kršćanski, svima nam sretan Božić – blagoslovljen, radostan! Ovako smo danas promatrali poruku misnih čitanja iz Svetoga pisma. Za smirenje i prikupljanje snaga, za čitanje i slušanje:
U okrilju Bazilike Srca u srcu grada, Zagreb jako dobro razumije kad Prorok govori Jeruzalemu o njegovim razvalinama. Poziva: »Radujte se, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske!« E, to je Božić.
Nekoć je Bog po prorocima govorio. Snažna je prorokova riječ. Grad se još nije oporavio od općega potopa u Nabukodonozorovu osvajanju, – sedamdeset godina trajalo je opustošenje – ali stražari Jeruzalema već radosno gledaju oči u oči kako se Gospodin vraća na Sion. Štoviše, svi narodi svijeta na svoje oči gledaju kako je Gospodin ogolio svoju svetu mišicu, onako kako je nekoć moćni Ašur razgolitio zarobljenike Egipta i prognanike Kuša i gole ih protjerao. Na početku čovjek je bolno otkrio da je gol – izložen, nezaštićen, – a sad u malom djetetu koje je posve ovisno o ljudskoj skrbi, egzistencijalno je predano roditeljima, ruka je Gospodnja gola, razodjevena, bez ikakva svečanog odijela, božanske zaštite i nebeskog svetoga znaka. Dijete se rađa u duhovnim razvalinama Betlehema koji je pod pritiskom carskoga propisa zatvorio srce svojima.
Poruka starozavjetnoga glasnika radosti jednostavna je i izravna. Spasenje je u tome da Bog kraljuje, naš Bog je kralj, moj Bog kralj je nad svim svojim – Božjim – kraljevstvom. Novorođeno božićno Dijete u razvalinama našega grada donosi nevjerojatan poziv: Kličite Gospodinu kralju! Na početku drugoga dijela Izaijine knjige je zapovijed, božanski vapaj, molba: »Tješite, tješite narod moj!«, a sada prorok ustanovljuje: »sam Gospodin utješio je narod svoj«, smililo mu se u dubini srca, ražalio se nad nama, iskazuje na svu sućut i privrženost. Dijete koje nam je rođeno božanska je utjeha u našim razvalinama.
U razvaline našega svijeta, u razvaline ljudskoga duha i savjesti, u razvaline izmrcvarene duše, razvaline pregaženih, izmučenih, iznevjerenih srdaca, došao nam je univerzalni, jedinstveni baštinik Boga Oca. U njemu je karakter Očev. Bog mu govori: »Evo, danas si rođen. Ja sam ti Otac, ti si moj sin«. U Svetom pismu anđeli su važni, silni. I u njima je Božje ime. Ali samo mali Bog – Božić – prima i posjeduje to ime kao svoju vlastitu baštinu, na daleko uzvišeniji način. Pa mu se zato svi anđeli Božji klanjaju. Klanja mu se ona silna vojska koja gromko, tako svečano i lijepo pjeva da spaja nebo i zemlju: »Slava Bogu, mir ljudima!« Evo, kad se rađa u neimaštini, u štali, on već kao novorođeno dijete prihvaća križ, već započinje izvršavati, stvarati, veliko očišćenje od grijeha, tu veličanstvenu katarzu i tako nam pruža dokaz da možemo vjerovati u njegovo ime.
U razvalinama našega grada klanjamo se ovom dragom novorođenom Djetetu jer – kaže Evanđelje – to Dijete je Riječ Božja koja svojom snagom sve nosi. Štoviše, po tom Djetetu koje sada leži u životinjskim jaslama sve je stvoreno, sav svemir koji poznajemo i koji još ne poznamo – onaj veliki oko nas, i onaj još veći, koji stalno raste, u nama, u našoj psihi, u našemu duhu. U tom Djetetu na grudima presvete Majke jest život. Njegov život nam je svjetlo. Novorođeni Isus u naručju Majke Marije i svetoga Josipa svjetlo je koje svijetli u našim ljudskim razvalinama, u razvalinama betlehemske hladne noći u kojoj nije bilo mjesta za njih.
Mali Isus, Božić, novorođeno Dijete okuplja nas jer on sam na ovom svetom žrtveniku dolazi u razvaline našega grada. Dolazi k svojima. Hoćemo li ga primiti danas? Ostaje ta vjekovna, trajna, bolna razlika: svijet ga ne prepoznaje. A mi, a ja? Isplati se primiti ga jer tako otkrivamo da nismo samo – poput njega – rođeni od krvi i tijela, nego smo – poput njega – također rođeni od Boga. Djeca smo Kralja Božjega kraljevstva, djeca smo Božja. Isplati se primiti ga svim srcem jer u njemu možemo vidjeti svu dražest, svu milost, ljupkost i čar, privlačnost i gracioznost Božjega bića. Mali Isus toliko je mio jer u njemu je sva milina Očeva. U našim razvalinama šator je zauvijek podigla sva Božja slava tako da znamo kome ćemo se klanjati.
