uz današnje Evanđelje: 28. prosinca
Na blagdan Nevine Dječice s pravom se možemo prisjetiti svih boli i rana, svih nepravdi i nevolja, koje smo već kao mala djeca pretrpjeli, i kad ni na koji način sami nismo doveli do toga i nismo bili krivi. Svoje najdublje muke iz najranijeg djetinjstva danas smijemo prikazati Bogu kao svoj prinos. Znamo iz psihologije i u vlastitom iskustvu to nosimo – takve nam rane dušu obilježavaju kroz cijeli život. Danas molimo da Bog podari svoje milosrđe kao lijek.
Razmišljanje o pokolju koji se dogodio po kraljevskoj zapovijedi u Betlehemu i svoj okolici najbolje je započeti ključnim riječima koje će sam Gospodin i Učitelj izreći kad bude u slici govorio o posljednjem sudu. On sam kao vječni Kralj i vječni Sudac, doći će i pred sobom kao pastir okupiti sve narode. On proglašava: „Što ste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili. Što ste učinili jednome od ove najmanje braće, meni ste učinili.“ To je mračna, paklena silina bezdušnog, krvoločnog zločina koji se zbio nakon Kristova rođenja kad je Herod dao poubijati sve dječake od dvije godine naniže.
Grozotu naše zloće poznaje Sveto pismo još od davnina kada je faraonski luđački zakon propisivao da svako muško dijete među Hebrejima bude ubijeno. Svaki novorođeni dječak morao je biti bačen u rijeku Nil. Biblija pamti kako je još u doba proroka Ilije jedan otac, podižući iznova drevni Jerihon, i svojega prvorođenca, najstarijega, i svojega najmlađega sina žrtvovao, misleći da tako Bogu služi. Herod u svojoj čudnoj, jadnoj, kvazi-vlasti pod šakom velikoga Rima u malom novorođenčetu doživljava opasnost, hvata ga nemir i strah. U njemu se rađa ono što je problem od Kajina naovamo: dubinska, besmislena, razorna uskipjelost, bratoubilačka srditost. Njome se daje voditi. Nevine nemilice daje smaknuti.
Pa i mi danas, kad govorimo o nekim naopako tumačenim pravima, susrećemo se s istom opakom nevoljom: malenima pod srcem majke uskraćujemo, oduzimamo život.
Navikli smo i s pravom đakona Stjepana nazivamo prvomučenikom, prvim među mučenicima – Isusovim svjedocima, koji kao odrasla osoba, s vlastitom slobodnom voljom, razumom i sviješću svjedoči za Isusa i ustraje do kraja. I svojom smrću daje svjedočanstvo za Kristovu ljubav. Gledamo li međutim kronološki, naravno da su Nevina Dječica već daleko prije svoj život dala za Krista Otkupitelja, umjesto njega poubijana su, pa u svetoj misi molitva na početku prepoznaje kako nisu riječima, nego krvlju Isusovi svjedoci.
U takvom svijetu rađa se Isus, Sin Božji, Spasitelj. Sveta Obitelj u takvom svijetu pred Herodom štiti sveto Dijete. I kad moraju pobjeći u strani svijet, ondje, u izbjeglištvu, brinu se za nj. Blagdan Nevine Dječica pohvala je roditeljima. Ovaj blagdan Božja je zahvala svim očevima i majkama koji – u današnjem svijetu sa svim neobičnim i naopakim brojnim opasnostima – čuvaju, brane, pružaju zaštitu i ljubavlju ispunjenu skrb svojoj djeci tako da mogu rasti.
Kolika je opasnost bila već onda kad je sv. Josip u muci snovao svoje planove kako da Mariju potajice otpusti svjedoči Božja intervencija. Bog svoga anđela šalje. I sada, pred smrtnom pogibelji opet anđeo Gospodnji dolazi, i opet će, još jednom pa još jednom doći da pouči i spasi, da povede.
A nama na svetom oltaru Gospodin ne šalje tek svojega anđela, glasnika svoga, nego nam sâm dolazi da bude naš Spasitelj. On, Nevino Dijete, dolazi k nama pod prilikama kruha i vina u svojoj otkupiteljskoj žrtvi.
