Sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 2. nedjelju korizme u godini C: Post 15,5-12.17-18; Fil 3,17 – 4,1; Lk 9,28b-36
Treba izići i uzići na goru. Ondje čovjek može predahnuti i ima bolji pogled. Želiš li doživjeti snagu korizme, moraš dopustiti Bogu da te povede u svoje visine. Moraš izići iz svoje skučene, trošne barake, građene od sebičnih ugodnosti i sitnih mržnja. Bog je poveo Abrahama da upravi svoj pogled u Božje visine. Tako Isus vodi svoju odabranu trojicu u goru. Prema nebesima treba upraviti oči i srce. Onamo, gdje Abraham gleda nebrojene zvijezde. Večernje nebo oduvijek bijaše poziv na razmatranje i osjećanje. Prema nebesima treba u korizmi gledati jer ondje je, kako Pavao kratko veli, naša domovina. Prema nebesima koračamo četrdeset dana jer od tamo se čuje utješan glas božanske potvrde: »Ovo je moj sin, moj odabranik!« Korizma je vrijeme za slušanje Božjega glasa.
Tema Božje riječi na drugu korizmenu nedjelju jest izlazak. Abrahamu Bog objavljuje svoje ime: Gospodin ga je izveo iz Ura Kaldejskoga (Post 15,7). Pa i sada Gospodin je izveo Abrahama da promotri zvjezdano nebo (Post 15,1). Slično će nakon stoljeća izvesti potlačene strane robove u Egiptu i tako stvoriti svoj narod (usp. Post 15,14). Sjenice koje Petar želi napraviti podsjećaju u liturgiji upravo na to božansko otkupljenje iz kuće ropstva. U Lukinu Evanđelju smijemo na čas osluhnuti svete razgovore Isusove s Mojsijem i Ilijom. Govore o novomu izlasku – o Isusovu izlasku koji se uskoro ima zbiti u Jeruzalemu (Lk 9,31). Božja snaga izvest će Isusa iz carstva mrtvih. To će biti velik izlazak iz groba. Bit će to izlazak iz ropstva našim grijesima koje je Gospodin dobrovoljno prihvatio kada je dopustio da na njega nasrnemo našim optužbama i osudama, pljuvanjem i ćuškama, kada je dopustio da ga ljudska ruka razapne. Pred istinom o izručenju Kristovu i nas može obuzeti strah i tama onako kako je na Abrahama kod njegova prinosa Bogu spustio gust mrak pun jeze (Post 15,12). Novi izlazak bit će slava križa Kristova.
U razgovoru s Isusom na gori preobraženja Mojsije označava prošlost. Mojsije označava Savez koji je Bog sklopio već s Abrahamom. Ondje je goruća baklja označila Božji prolaz, ovdje je lice Kristovo i njegove haljine u novome sjaju znak da Bog ostaje u sve dane. Ilija je znak budućnosti. Abrahamu Bog obećava »potomstvo« i »zemlju«. To su budući darovi. Pavao upozorava da iščekujemo Spasitelja. S čežnjom gledamo prema budućnosti. U svakoj misi svećenik u molitvi spominje tu blaženu nadu.
I danas se u Crkvi odgajaju nova duhovna zvanja. Na te mlade ljude koji se spremaju biti svećenici i časne sestre smijemo gledati. Na njih se mogu primijeniti riječi sv. Pavla: »promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama« (Fil 3,17) – promatrajte ove oko nas koji odlučno hode za stopama Kristovim! Pogled na njih može ohrabriti dušu koja će možda baš u korizmi osjetiti Božji, duhovni poziv.
U duhovnomu zvanju nije riječ o životinjama koje je Abraham za žrtvu prinio, ni o hrani za trbuh, ni o onome što je zemaljsko. Ovdje se sam Gospodin prinosi. Pod prilikom kruha i vina sam Isus moli za sve nas.
(izvornik: 29. 3. 2012.)
Vidi:
S trojicom odabranih na Gori Preobraženja (Lk 9,28b-36)
otpjevni psalam: Gospodin mi je svjetlost (Ps 27)
