Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 2. korizmenu nedjelju u godini C
U našem svijetu, koji poznajemo, sjaji čudesna Božja slava, koja izvire iz Isusove molitve. Srce ljubljenoga Sina Isusa u svetim je trenucima posve povezano sa srcem vječnoga Oca koji je na nebesima. Duhovna bjelina prelijeva se na tijelo – na lice, na odjeću.
U Makedoniji šezdesetak mladih usmrćeno, do triput toliko ranjeno, a sve u žestokom noćnom veselju do ranojutarnjih sati. U susjednoj Republici Srbiji tisuće i tisuće na ulicama. Ljuti ruski napadač i izmrcvarena Ukrajina trebaju konačno započeti pregovore o miru, ali oružje nemilice trešti na obje strane.
U takvom našem svijetu današnje Božja riječ vodi nas u visoku meditaciju i ono smireno dubinsko motrenje za kakvim duša čezne. Abraham gleda noćno nebo koje ispunja bezbroj zvijezda i u njemu se budi blaženo, utješno povjerenje u Boga. Zna na koga se može osloniti. Dolazi do vjere koja je osnovica da Bog s Abrahamom može sklopiti Savez.
Trojica odabranih u evanđelju čuju vječni Očev glas. Sada imaju onu temeljnu sigurnost koga u životu slušati. Gospodin Isus poveo ih je da im podari neposrednu blizinu i dioništvo u svojoj molitvi.
U takvim snažnim iskustvima ima prostora za najdublje unutarnje doživljaje kao kad je Abrahama obuzela jeza ili kad Pavao plačući govori. Petar je toliko pogođen da jednostavno nije znao što govori, a kad su ušli u oblak prestrašili su se.
Možda je najbolje kao polazište i okosnicu našega promatranja uzeti onaj ključan trenutak kad pred prvakom Petrom, pred ljubljenim Ivanom i njegovim bratom Jakovom, tek što su čuli tajanstven glas Očev, ostaje Isus sam. E, to je naše redovito, normalno iskustvo! Samo Isus nam ostaje kao tražimo ono posljednje svijetlo uporište za našu nadu.
Pavao izričito tvrdi da Isus Krist ima moć sve sebi podložiti. Ima moć preobraziti nas da budemo s njime da budemo kao on kad mu se lice izmijenilo, kad mu je odjeća blistala dok je razgovarao s Ocem svojim koji je na nebesima.
Glavna tema dana jest Izlazak. Bog Abraham izvodi van. To je izlazak iz njegovih skučenih promatranja tako da može usmjeriti svoj pogled koji je u Bibliji dalekosežan. To je onaj pogled od kojega je Mojsije uzdrhtao jer se bojao u Boga gledati. To je spasonosan pogleda na mjedenu zmiju kad su ih ljutice napale i ujedale. Tko je uzdigao pogled prema njoj primio bi od Boga ozdravljanje. To je duhovni, kontemplativni pogled duše koji prorok Jona spominje kad je u dubini riblje utrobe na dnu mora, a veli: »oči upirem prema Hramu tvojemu«. To je napokon upravo onaj mističan pogled koji Stari zavjet najavljuje, a u Evanđelju po Ivanu se primjenjuje i ostvaruje kad »gledaju onoga koga su proboli«.
U današnjim čitanjima prvi je izlazak kad je Bog, kako sam potvrđuje, Abrahama izveo iz Ura Kaldejskoga. Najavit će mu i onaj slavni, središnji izlazak kojim će Bog jakom rukom osloboditi svoj narod iz kuće ropstva. Na taj izlazak podsjećaju sjenice koje Petar želi podići. Na Blagdan Sjenica borave u sjenicima jer su nakon izlaska iz Egipta bili na hodočašću u Obećanu zemlju, nisu stanovali u kućama.
O Izlasku Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom. O svom Izlasku, koji evo stiže i ispunit će se u Jeruzalemu. Lukino evanđelje daje nam taj dragulj da prisluhnemo sadržaju njihova razgovora. Znaju oni – a znamo i mi – o čemu govore. Posije će Isus još naglasiti: »Moram primiti krštenje i koja je to muka z amene dok se to ne izvrši.« Uzima Gospodin na sebe ono naše naravno ljudsko gledanje na ono što ima doći, uznemireno, neugodno, nestaloženo iščekivanje ono što dolazi i što je zahtjevno. I tu bitnu crtu naše naravi u utjelovljenju prihvaća, posvećuje, otkupljuje.
Isus želi odabranu trojicu poučiti kako da budu prijatelji njegova križa. Prizor na njih na kraju tako djeluje su uronili u svetu šutnju slično kao što Zaharija, otac Ivana Krstitelja na početku istoga evanđelja pred anđelom koji mu donosi čudesnu novost utonuo u tišinu i nijemost.
Dobro je da pred Gospodinom na vidjelo iziđe sa naša uspavanost i naš grijeh. Kod ove trojice potrajao je njihov san jer probudit će se tek kad bude gotovo Isusov razgovor s Mojsijem i Ilijom. A u Maslinskom vrtu upravo oni će isto tako usnuti – jednom, dvaput, triput – dok Isus u najtežoj smrtnoj tjeskobi žarko vapi i moli.
Nek se pokaže pred Gospodinom kako lako postajemo štovatelji vlastitoga trbuha. Kako umjesto Božje slave žudno gledam svjetske sramote i uporno, a uzaludno, želim tako dušu nahraniti.
Sada je čas! Neka dođe Božja vatra i njezin sjaj koji je prošao posred Abrahamova prinosa! Ali na ovom žrtveniku nisu ni junica, ni koza ni ovan, niti grlica ni golub. Ovdje se za žrtvu prinosi Sin vječnoga Oca, Božji izabrani koji je na gori pred odabranima zablistao u svom punom božanskom sjaju. Ovdje je Jaganjac Božji koji uspostavlja Novi Savez. Njegov Izlazak dovršava se u Uskrsu prema kojemu hodimo u korizmi.
