3. korizmena nedjelja (god. A): Iv 4,5-42
Naša vječna žeđ
Korizma 2020., baš kao i ženi Samarijanki iz Evanđelja (Iv 4,5-42), čudesa nam donosi. Vrstan, iskusan Europski kontinent, koji se ponosi znanjem i sredstvima, vrhunskim sustavom, postade žarište pandemije. Dirnuti, otkrivamo svetu Koronu, mučenicu Kristovu iz drugoga stoljeća, koja je među inim zaštitnica od pošasti. Nacionalni je dan molitve u SAD. U Rimu crkve su opet otvorene da vjerne duše mogu izbliza uputiti molitvu prisutnom Kristu. Naša najveća stranka koja treba voditi i zemlju i Uniju ima svoje izbore. Posljednji je dan prijava za radosni Susret hrvatske katoličke mladeži, a ne znamo hoće li se uopće moći održati.
Evanđelje nam na 3. korizmenu nedjelju pred oči stavlja jednu ženu, odraslu u tijelu i duši, zacijelo graciozna, posve razvijena izgleda, umilna lica, jasnih crta. Žena je redovit i uobičajen biblijski simbol za Božji narod, zaručnicu i suprugu koju je Gospodin sebi izabrao, uz nju se vječnim vezom vezao. Žena Samarijanka dolazi na mjesto koje je posvećeno starinom i svetom uspomenom na početke, na mjesto koje je životno važno jer tu je voda. U 21. stoljeću još smo više svjesni što znači voda.
Ova revna domaćica nosi vrč da opskrbi svoj dom. Korak joj ugodan; privlačnu, vedru toplinu šire njezine ruke i drag osmjeh na licu. U toplim, milim zjenicama vidi joj se duša koja voli život, koja je bogata iskustvom. Ženskom spretnošću, hitrinom i marom brine se za svaki dan. Važna joj je povijest i praotac Jakov, iz doba kad se deset plemena još nije odvojilo da grade svoja napredna svetišta namjesto Judeje od koje dolazi spasenje, pa su svi napokon otišli u propast razorene kulture, vjere i narodnosti pod osvajačkom rukom s kojom su šurovali. Ženi Samarijanki važan je Bog kome se klanja, čuva ona vatrenu nadu da će doći Mesija.
Iz onoga je kraja odakle dolazi milosrdni Samarijanac u Isusovoj pouci, i ona zna da je Samarijanka (Iv 4,9). Svjesna je nesloge s Judejcima koji čuvaju Davidovu lozu i vjernost jeruzalemskom hramu, Božjem domu na gori Sionu. Ovoj je ženi na Jakovljevu zdencu dana osobita milost da susretne Sina Božjega koji je na sebe uzeo pravi ljudski umor, izmorio se od hoda (Iv 4,6). Osjeća pravu ljudsku žeđ (Iv 4,7) koja će u istom Ivanovu evanđelju obilježiti i njegove posljednje trenutke na križu (Iv 19,28). Približio nam se posve u našoj ranjivosti, patnji i boli.
Na svijet se spustila prava korizma. Pandemija – kao kušnja i kazna – hitno nas zove na obraćenje. Propisana izolacija nuka nas da dođemo k Isusu u pustinju. Pandemija nas goni da do srži otkrijemo kako nam je život u Božjoj ruci, njegov dragocjen dar koji treba s ljubavlju njegovati – kod sebe i kod bližnjega. Zbog bolesti koja prijeti, iznova postajemo bolno svjesni onih koji iz dana u dan u velikom broju umiru od gladi zbog naše nepravde i obijesti. Zbog siline sićušnog, nevidljivog virusa, spoznajemo iznova kako smo u ljubavi zaduženi za ono djetešce, pripadnika najranjivije skupine, koje, kao mali živi organizam s vječnom dušom pod srcem majke, još nije ni rođen. Razumijemo zašto je ova korizma diljem Hrvatske ujedno i “40 dana za život”.
Gospodin Isus posvećuje se osobi s kojom je u kontaktu, sluša je, razumije, prepoznaje, razgovara s njom. Najprije traži pomoć. Kao što je Petra na početku bio zamolio da ga primi u svoju lađu (usp. Lk 5,3), tako sada traži: “Daj mi piti!” (Iv 4,7). Samarijanka izbliza doživljava kako utjelovljeni Sin Božji traži našu ljudsku suradnju.
Isus započinje razgovor koji vodi u korizmenu dubinu, dopire sve do vječne žeđi. Počeli su od vode, prešli na živu vodu Duha Svetoga koja je dar Božji (Iv 4,10) i postaje nepresušan izvor u onome tko to moli od Isusa (Iv 4,14). Dolaze potom do središnjega pitanja koje je sam Gospodin u svojoj korizmenoj pustinji do u najdublje dubine bića iskusio: “Čovječe, kome se klanjaš?” Klanjanje, štovanje Boga – najvažnija je ljudska moć koja određuje sav naš život, naš pogled na bližnje, našu karijeru. Ključno je kome iskazujem štovanje i priznajem ga svojim Bogom. Samarijanka čuje neposredno od samoga Sina, koji jedini ima do kraju ispravnu i izgrađenu sliku o Bogu: Bog je Otac i pravo je klanjanje duhovne naravi, ne tek izvanjsko, u tijelu, a odvija se u istini, ne u staroj ili novoj laži.
Žena Samarijanka i Rabbi dolaze napokon do, najbliže, odlučujuće teme, do blažene nade (Iv 4,25). Gorljivo tražimo Mesiju, Spasitelja – i danas! Kome je Isus s tolikom otvorenošću otkrio tko je (usp. Iv 4,26)? Samarijanka doživljava nešto slično kao prvak-apostol, kome to nisu objavili tijelo i krv, nego Otac koji je na nebesima. Gospodin Samarijanku uvodi u tajnu svojega životnog poslanja, prima ju u svoje srce. Njegove riječi: “Ja sam” takvim su nebeskim tonom zazvonile u njezinim ušima da je brižna domaćica ostavila svoj vrč s vodom i bez njega pohrlila u grad. U živom susretu s Kristom ona postaje evanđelistica koja donosi radosnu vijest. Postaje apostolska duša koja dovodi ljude k Isusu (“Dođite!” Iv 4,29 usp. 4,40), dovodi ih do vjere (Iv 4,39). Postaje svjedokinjom (grč. μαρτυρέω Iv 4,39), zabilježena za vječnost u Evanđelje onom istom riječi koja označava mučenike, onom istom zadaćom koju Gospodin povjerava svojim odabranima nakon slavnog uskrsnuća: da mu budu svjedoci (Dj 1,8).
Od tako potrebne vode za žeđ, za čistoću, razgovor ih je brzo doveo na naše bliske međuljudske odnose, na obiteljski život. I tu se odmah pokazuje Isusovo prodorno proročko znanje (“Vidim da si prorok” Iv 4,19). Ispod zanosne koprene istkane od snage i ljupkosti, koja ženstvenim sjajem i dirljivom ljepotom obavija cio lik Samarijanke, otkriva on bolno ranjeno srce. Ne jednom, ne dvaput, nego pet puta (Iv 1,18) dala se ponijeti vrućom zaljubljenošću, htjela utonuti u trajan zagrljaj; tražila je onoga pravoga i jedinoga, koga joj Bog šalje, koji zna biti muž. Prigrlila bi ga srcem, nježno privinula na grudi, pod kožu bi ga zauvijek radosno pohranila, sretna, vezala se odano uz njega da zajedno grade život, marljivo bi iz dana u dan po vodu išla i za sve potrebno revno se brinula, cijelo svoje biće bi mu predala, da bude jedno s njime. Ali ne! Opet i opet promašaj, grijeh, kajanje, krvava rana na srcu. Duša plače. Ožiljak do ožiljka skuplja se i zloguko prijeti, zavodi. No ona nije odustala, nije dala da je gorčina zaguši. Vječna žeđ živi u njoj. Iskusna, sad već gotovo do kraja realna i mudra, opet je pokušala naći muža s kojim će biti (Iv 4,18).
“Bog je veći od našega srca i znade sve” (1 Iv 3,20). To je njoj ključno. Rekao joj je sve što je počinila (usp. Iv 4,29). To je radosna vijest koju ona darežljivo razglašuje. Današnji čovjek žudi za tim da bude prepoznat i razjašnjen. U tome je silno oslobođenje; bukti energija za novi život. Razotkrio je Isus i milosrdno priznao, blagoslovio njezinu vječnu žeđ.
Pred Isusom smijemo ponizno i iskreno pitati: zašto je nov, strašan virus tu? Zar ne zato da nas dovede Mesiji, milosrdnom Spasitelju, Otkupitelju čovjeka? Zato da i nama podari barem ona dva sudbonosna dana (Iv 4,40) koja je Gospodin proveo sa Samarijancima jer su ga oni, koji nisu njegovi, primili. Bilo je dosta, oni sada čuju i znaju tko je Spasitelj svega svijeta – σωτὴρ τοῦ κόσμου (Iv 4,42) – Spasitelj cijeloga stvorenoga svemira.
Zlokobni je virus zato tu da opet osjetimo vječnu žeđ u sebi, da otkrijemo kako nam je drag život koji od prvog pa do posljednjeg trenutka na zemlji traži toliko ljubavi, brige i odgovornosti, tako je ovisan i toliko mu je toga potrebno. Virus je tu zato da nas baci na koljena, ne u panici i depresiji, nego u usrdnoj, poniznoj, žarkoj molitvi – a u korizmi jest pravi čas. Molimo za svoj život, za svoje najmilije, molimo za one koji trpe u bolesti i strahu, molimo posebice, s poštovanjem i zahvalnošću za sve nositelje medicine koji svojom stručnošću i marom vode k pobjedi.
Što je korizma? Živi pogled zajedno sa ženom Samarijankom, svom pameću i svim srcem, na Isusa koji se u svojoj pokori i muci do kraja približio našem životnom umoru i izmučenosti, našim razočaranjima i bolnim ranama na duši, našim bolestima i smrtnom strahu, našoj vječnoj žeđi. U korizmi u punom svjetlu blista sakrament ispovijedi u kojemu Gospodin pokazuje da poznaje sve što smo počinili. Kao Jaganjac Božji, kao janje koje vode na klanje, milosrdno oduzima od nas vječni virus grijeha. U Euharistiji, tom drevnom, časnom zdencu, na kojem su se stoljećima napajali naši oci, daje nam Gospodin da i danas radosno crpimo iz vrela spasenja na njegovu probodenom boku na križu iz kojega je potekla krv i voda. Euharistijom on taži našu vječnu žeđ za Mesijom, jedinim pravim i živim.
CROSBI
