uz današnje Evanđelje: srijeda 2. tj. Došašća; četvrtak 15. tjedna k. g
Palmotićeva 31, Zagreb
S našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelja, za čitanje i slušanje:
Čuven je doista i opće poznat Isusov poziv kojim se zaključuje jedanaesto poglavlje Evanđelja po Mateju. Pojačan je time što ga Isus izriče nakon radosnoga, molitvenog zahvaljivanja Ocu, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25), koji mu je sve predao (11,27), nagovješćujući zaključak Evanđelja (“dana mi je sva vlast” Mt 28,20), i nakon najave da Očevu tajnu objavljuje kome hoće (11,27). Potvrdu i primjenu spasiteljski poziv dobiva u idućem prizoru gdje učenici, kad idu za Isusom, uživaju njegovu obranu pred napadima i mogu se u miru nahraniti (Mt 12,1-8).
Gospodin poziva k sebi
Gospodin poziva k sebi sve koji se muče, ulažu i trpe napore i sve one koji nose natovarene terete. Prva je riječ aktivna i označava vlastiti trud (‘izmoriti se”), a druga u pasivnu obliku baš ističe ono što nam kao opterećenje od drugud dolazi (“opterećeni”). Njima, jednima i drugima, Isus obećava da će im on dati predah, odmor i spokoj. Svoju osobu izlaže i daje na raspolaganje: poziva ih k samome sebi, k svojemu vlastitom božanskom “ja”. Tri su ukupno imperativa kojima Učitelj očito iskazuje svoj dijaloški stav i izravnu okrenutost prema zajednici koja ga sluša: Dođite (Mt 11,28), uzmite i učite (11,29).
Evanđeoski jaram
Rješenje koje nudi znani je zov da uzmemo njegov jaram. Tako nastupa odmor koji Gospodin nudi. Služi se drevnom biblijskom slikom koju primjerice prorok Jeremija živo uprizoruje naznačujući jaram babilonskoga ropstva (Jr 27,2). Isus nudi da prestanemo robovati naporima i teretima svoje sebičnosti i da, poput Pavla, apostola, prihvatimo biti robovi Kristovi (Rim 1,1; Gal 1,10). Imamo li na pameti kako jaram ponajprije služi da bi dvije životinje zajedno dijelile teret i zajednički vukle, udružujući snage, podupirući jednu drugu, valja točnije reći: poziva nas Isus da budemo robovi s njime, sluge Gospodnji zajedno s njime.
Jaram blisko veže, dva tijela jedno su uz drugo, međusobno osjećaju napete žile i mišiće, znoj koji teče, muku, grč, uzdah i težak napor. Sjetit ćemo se odmah Šimuna Cirenca koji pomaže Isusu nositi križ i izbliza doživljava svu muku i krajnji napor Gospodinov. Sjetit ćemo se i kako se Krist za nas krvlju znojio.
Poziv Isusov da uzmemo njegov jaram poziv je na najveću bliskost s njime pod zajedničkim jarmom, a sažimlje postupak prvih učenika s početka koji ostavljaju sve svoje i polaze za Učiteljem (Lk 5,11). Napuštaju svoje, prihvaćaju njegovo. Napor je to i zahtjevan korak, ali sladak i poželjan. Na kraju, kao zaključak, Gospodin razjašnjava da je njegov jaram sladak (Mt 9,30), rabeći pritom riječ koja u evanđeoskom jeziku označava da valja staro vino (Lk 5,39) i da je svevišnji Otac dobrostiv i prema opakima (Lk 6,35). Isus napokon potvrđuje još jednom svoj poziv da ostavimo svoj životni teret i uzmemo njegov jer riječ kojom oslovljava opterećene (φορτίζω Mt 11,28) tvori se upravo od one koja označava njegovo “breme” (φόρτιον 11,30).
Sveti životni orijentir
Sama sebe zatim Gospodin nudi kao Učitelja. On nudi da bude “life couch”, životni voditelj i trener. Daje na raspolaganje svoje vlastito ja, svoju osobu. Istim načinom kojim su sročena blaženstva o siromašnima duhom i čistima srcem predstavlja sada samoga sebe, naznačujući kakva je srca. Rijetko izravno ističe svoje vlastite osobine, ali ovdje to čini: krotak je i ponizan srcem (Mt 11,29). Poniznost ističe, ponavljajući opis kojim njegova majka govori o “neznatnosti” službenice Gospodnje (ταπείνωσις Lk 1,48).
Drevna je to biblijska riječ koja potječe od opisa poniženja koje Izraelci trpe kao robovi Egipta (Izl 3,7), i one teške životne boli koju trpi Ana (1 Sam 1,11) jer nije majka, jer baš zbog toga trajno doživljava uvrede, ne može jesti, ni govoriti, guši je plač. Sva dubine Kristove poniznosti poznata nam je prije svega u njegovoj muci, u kojoj je – riječima Apostola, prvog novozavjetnoga pisca i prvoga kršćanskoga teologa – sama sebe ponizio, postavši poslušan do smrti na križu (Fil 2,8).
Vrhunac u pozivu
Vrhunac i središte čuvenoga spasiteljskoga poziva zacijelo je u obećanju spokoja (“naći ćete spokoj” Mt 11,29). Služeći se uvriježenim izrazima biblijskoga pogleda na čovjeka Gospodin govori najprije o svojemu srcu (καρδία), koje je središte osobe i sjedište čovjekovih misli, a potom u istoj rečenici govori o ljudskoj duši (ψυχή) koja u jeziku Pisma označava naš život i najčešće se tako prevodi. Najdragocjenije je i najviše privlači što je Isusov interes, upravo ono što mi po naravi želimo: spokoj. Dušama našim obećava ono za čim sami čeznemo, stalo mu je do onoga do čega je i nama stalo. Njegova i naša želja susreću se i poklapaju. On želi da nađemo svoj mir, to želimo i mi.
Metoda koju predlaže i na koju poziva jest da njega prihvatimo kao Učitelja, da od njega učimo. Na isti način na koji nudi da će nas on, aktivno, odmoriti (glagol ἀναπαύσω Mt 11,28), sada traži naše zalaganje i našu aktivnost: mi ćemo naći odmor (imenica ἀνάπαυσις 11,29), veli. Korijen ove biblijske riječi razumijemo jer je u suvremene jezike izravno preuzet kao “pauza”. To je sada naša potraga i nalaženje, naša heuristika, izrečena čuvenim Arhimedovim glagolom (εὑρίσκω Mt 11,29) koji ovdje stoji u futuru, otvara perspektivu i naznačuje budućnost. Naći ćemo spokoj – obećava Gospodin.
15. 7. 2021.
