Tekst, sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja na 2. korizmenu nedjelju u godini B: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18; Rim 8,31b-34; Mk 9,2-10
Ovako smo razmišljali u nedjelju, 25. 2. 2024. u okrilju Srca Isusova, gdje je i mlada Anamarija svoje korizme proživjela. Najnoviji prinos s našega Filozofsko-teološkoga instituta za predah i promišljanje, za dubinu, u ovoj Godini molitve, u godini trostrukih izbora u Hrvatskoj.
Ovdje u našem Zagrebu, u ovoj korizmi 2024., tko ima razvijeniji osjećaj ponosa i zadovoljstva: čovjek ili njegov kućni ljubimac?
Danas nam Sveto pismo govori o Božjemu pogledu na vrijednost i veličinu čovjeka, na ono naše nezatomljivo i neukidivo dostojanstvo koje kao osobe imamo. Biblija nam danas nudi onaj posve pogođen, najljepši selfie, koji nisam ja svojom plastikom i elektronikom sazdao, nego nam ga Bog daje kad nas na svoju sliku stvara. Vide to Petar, Jakov i Ivan u onoj bjelini (λευκός Mk 9,3) koju »nijedan bjelilac na zemlji ne može« napraviti. To je nebeska bjelina. A Marko Evanđelist spominje ju još samo na jednom mjestu kod anđela na dan uskrsnuća Isusova (λευκός 16,5).
Kakvu žrtvu Gospodin traži?
U Evanđelju piše kako su učenici održali Isusovu riječ (Mk 9,10). Tome se divimo osobito u Evanđelju po Marku koje ustrajno ističe nerazumijevanje učenika. Nek nam oni, dok se iskreno pitaju što je to »od mrtvih ustati« (2x Mk 9,9.10), pomognu da odemo u dubinu do glavne poruke današnjih čitanja, da promotrimo i razumijemo središnju temu, a to je metoda i smisao žrtve – u Božjoj perspektivi. I danas u trećem tisućljeću kršćanstva zahtjevno pitanje: što znači »od mrtvih ustati« ključ je za razumijevanje.
Lijep osjećaj u učenicima kad im je bilo »dobro ondje biti« (Mk 9,5) pomaže nam da i mi uđemo u oblak otajstva i poslušamo jedar, dalekosežan Očev glas koji svijetlo i snažno, a ipak tajnovito, potvrđuje ljubav prema Sinu, miljeniku (Mk 9,7). Učenici nesebično nude tri sjenice – ne za sebe, nego za svoga Učitelja Isusa, kojega darom Oca nebeskoga vide u njegovu pravom, božanskom liku, te za Mojsija i Iliju, za Zakon i Proroke, koji im se ukazuju u istom sjaju Očevu. Poziva nas taj prizor i daje nam da se zaustavimo i uočimo što se zbiva jer našoj pameti treba vremena da proniknemo, uđemo u bit, spoznamo.
Mi ljudi gledamo nož i klanje, mučenje i propast. Žrtva je razaranje, uništavanje. Tako to mi tumačimo i radimo. Nije li tako i u Ukrajini i u Svetoj zemlji i drugdje sa svima onima koji rat pokreću, organiziraju i plaćaju, vode? Nije li tako i kod nas, pogotovo ove godine kada tri put dajemo svoj glas, ako vidimo one koji ustrajno rade na rastakanju i umrtvljivanju naše države? A za Boga žrtva je podizanje, uzvišenje do pune mjere. To Gospodin traži! »Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi«, kaže (ὑψόω Iv 12,32). Ili još više: »Kad me uzdignete, znat ćete da Ja jesam«, najavljuje (ὑψόω Iv 8,28).
Izak je ljubljeni sin očev. On se uspinje na goru. Nosi drva na kojima treba biti prinesen za žrtvu (Post 22,6). Slika je očita! Kod Abrahama bila je to prva kušnja uopće u Svetom pismu (נסה nissâ Post 22,1). Za Isusa ne samo pustinja, nego i muka i križ bit će strašna kušnja, kušnja koja potom vodi do uskrsnuća. Donosi blagoslov svim narodima na zemlji (Post 22,18).
Ljubljeno dijete
Odakle Isusov govor o Ocu nebeskom i o Sinu, Jedinorođencu? Iz obitelji! Iz obitelji potječe shvaćanje da to na brdu Preobraženja sjaji u punini Bog Sin. Iz slike obitelji jasno nam je da u Presvetom Trojstvu postoji Bog Otac.
Vi, dragi roditelji, znate koliku moć imate da dadnete život svojoj djeci, ili da im ga uskratite. Vi izgrađujete u svojoj djeci pristup prema Bogu, ili ga uskraćujete, iskrivljujete, i tako kršite najosjetljivije i temeljno pravo djece.
Vi, draga djeco, najbolje osjećate i doživljavate koliko vas roditelji vode k Bogu, koliko vam daju zdrav osjećaj vlastite vrijednosti, samopouzdanja, i odmjereno, realno, živo samopoštovanje.
Ako roditelji djecu neće ili ako njih, roditelja, nema s njihovom djecom, sve se to briše.
Istinsko bogoslužje
S Abrahamom koji je i prvi i drugi put odano i pripravno Bogu rekao: »Evo me!« (Post 22,1.11) i mi danas pažljivo slušamo. Neka odjekne anđelov zov! Dvaput ponovljeno ime: »Abrahame, Abrahame!« (Post 22,11) u Bibliji je poziv na preokret i obraćenje, onakav preokret koji obilježava sav život do kraja, kao kod najpoznatijeg obraćenika sv. Pavla.
Velika je ovo pouka o pravom bogoslužju, pogotovo kad čitamo u Ljetopisima da je upravo u tom kraju, upravo na toj gori Moriji (2 Ljet 3,1) podignut sveti Hram jeruzalemski, u kojemu će ljudi prinositi žrtve Bogu svome.
Abraham je već prije bio podizao žrtvenike, ne samo jedan (Post 12,7.8; 13,8; 22,9). Ali ovo je prvi put da se on u razgovoru s Bogom susreće s tim središnjim pojmom: »prinijeti žrtvu paljenicu« (עלה Post 22,2). Uči što to Bog od njega traži, a što ne traži. Žrtvovanje vlastitoga djeteta nije naglašeno samo time što ga je praotac Abraham dugo, do u zrelu dob željno iščekivao. Užas žrtvovanja djeteta još nas življe i potresnije pogađa kad se sjetimo kako će u Egiptu zbog ludoga faraonskog zakona svako muško novorođenče u Božjem narodu biti bačeno u Nil (Izl 1,22). Još u doba Ilije proroka graditelj Jerihona žrtvovat će i prvorođenca i svoga najmlađega (1 Kr 6,34). Zakon svetosti u Levitskom zakoniku izričito traži da bude iskorijenjeno svako žrtvovanje djece Moleku ili Molohu, svako spaljivanje djece (Lev 20,2-5).
A mi danas, napose baš ovih danas kad smo, zahvaljujući pokretu Hrvatska za život, još jednom ušli u 40 dana molitve, ispitujemo se iskreno je li faraonski zakon, jesu li poganski bezdušni običaji gori od nas. Kojim to zlim kumirima i lažnim bogovima mi danas žrtvujemo našu djecu i koliko njih!? Zbog anđelove prijeke zapovijedi: »Ne čini dječaku ništa nažao!« (Post 22,12) molimo da naša hrvatska mati otkrije do u dubinu i prihvati svoje neprocjenjivo pravo izabrati da tijelu svojega djeteta dadne rasti i razvijati se do punine, napredovati u dobi i milosti, pod njezinim srcem. To je majčina sloboda – najbolje vi, drage mame, možete potvrditi – to je vaša ljubav! U svom majčinskom tijelu dajete život tijelu svojega djeteta.
Primljena žrtva
Kod Abrahama je slika. »Nisi mi uskratio!« (Post 22,12.16) – dvaput u Božje ime progovara anđeo i tako prima žrtvu koju Abraham prinosi. »Poslušao si moj glas« (Post 22,18) dodaje i tako u biblijskom jeziku jasno ustanovljuje da Abraham poštuje Božji autoritet i da je izvršio njegovu volju. »Bog ni svoga Sina nije poštedio« (Rim 8,32) – tumači apostol. Ali puna žrtva nije samo gorka smrt, nego je Isus uskrsnuo i zdesna je Ocu (Rim 8,34). To je Božji pogled na žrtvu! Smrtna presuda, bič, trnova kruna i poruga, križ i koplje, to je naša ljudska, kajinovska odluka o bratoubojstvu. A Božji odgovor jest Kristovo uskrsnuće i njegovo uzašašće. U slici s Abrahamom ovan je prinesen kao zastupnička, posrednička žrtva (Post 22,13). U punini vremena, u Novom zavjetu, Jaganjac Božji se za sve nas prinosi.
Ako se osobito u korizmi pitamo kamo ćemo s gomilom svojih grijeha, sa svojim duševnim bolima, s duhovnim jadom ali i sa svojom živom nadom, evo nam odgovora! Njemu, preobraženom Isusu, vječnom Jaganjcu, povjerimo sve svoje! Otac vječni svjedoči da je on pravi orijentir koji svijetli. Nalaže: »Slušajte ga!« (Mk 9,7)
Čudesna je Božja milost da mi kod nas u Hrvatskoj najtočnijim biblijskim jezikom za središnji dio svete mise kažemo: »Podizanje«. Tako Sveto pismo označava prinošenje žrtve paljenice. I mi shvaćamo: uzdignut je Gospodin koji za nas umrije i uskrsnu (Rim 8,34). On nas opravdava (Rim 8,33). Bog nam s njime i sve ostalo daruje (Rim 8,32).
