Gospodine, znaš našu dubinsku čežnju da nam se srce smiri pred pravim, nebeskim, božanskim sjajem tvojega lica. Povedi nas na euharistijsku goru i pokaži nam tko si!
Kriste, Spasitelju svijeta, zbog naših grijeha krvlju se znojiš, žrtva si bičeva i trnove krune, muke i raspeća. Umireš za nas, Otkupitelju milosrdni.
Primaš nas kod sebe da punih četrdeset dana u samoći slušamo Očev glas i promatramo tajnu života koji nam Otac daruje.
Što je u korizmi radosna vijest u poznatom evanđeoskom odlomku o Kristovu preobraženju na gori (Mk 9,2-10)? Prvo da je Isus planinar. Voli Božju prirodu kao što će se poslije omiljeni sv. Franjo u tome proslaviti. Koliko puta čitamo u evanđelju da je Isus uzašao na goru? Drugo, Isus je utjelovljen. Duhovnost mu nije samo u mislima, mašti i unutarnjem osjećaju. Stvarno je došao u naš svijet.
U svoj izlet – ili uzlet – u Očevu blizinu Gospodin prima druge. Nasamo, izdvojeno. Samo za njih. Što je samo njemu bilo upućeno u blaženom trenutku kod krštenja (Mk 1,11), sada neka i oni čuju. Odabrane poziva. Zasigurno je to pedagoški postupak koji ima svoje stupnjeve – proces. Samo Petar, Ivan i Jakov (Mk 5,37) bijahu svjedoci kad je Jairu, nadstojniku sinagoge, uskrisio kćerkicu. Sada ih vodi korak dalje. Pokazuje im svoje pravo lice. Daje im uživo uvid u svoju božansku osobu. Pokazuje im da je s neba jer “nijedan bjelilac na zemlji nije mogao” njegovo odijelo “tako izbijeliti” (Mk 9,3). Oni vide da je Isus svjetlost svijeta (usp. Iv 8,12). A onda će ih u Maslinskom vrtu također (Mk 14,33), treći put, pozvati da budu s njime kad, pun slabosti, uz krvav znoj, u krajnjoj tjeskobi i smrtnoj muci, bude molio. Nije li sve to očita škola o križu na putu do Uskrsa?
Sada, na vrhuncu visoke gore, Gospodin je u razgovoru s nebesnicima. Svoje učenike tako poučava o uskrsnuću i vječnom životu čovjekovu. Prepoznaju oni da su to Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci, jer Petar za njih nudi sjenice (Mk 9,5). Ilija je tu koji je u visinama svete gore Horeba bio doživio da mu Bog na iskustven, opipljiv način pokazuje svoje pravo lice: blagost, nježnost, lahor – milosrđe (1 Kr 19,12). Veliki Mojsije, starozavjetni spasitelj i zakonodavac, tu je, koji je prvi na tom istom Božjem brdu Saveza bio čuo novo dublje značenje Božjega imena, kad je drugi put bio pozvan. Bog mu je objavio svoje sućutno, milosrdno srce (Izl 34,6), koje će kucati u Jaganjcu Božjem (usp. Izl 34,7; Iv 1,29). Bilo je to već za Mojsija preobraženje jer mu je od toga iz lica izbijala svjetlost (Izl 34,29).
Nije Petru, Jakovu i Ivanu jednostavno. Lijepo im je, dobro im je (Mk 9,5), ali ih istodobno poseban strah drži (9,6) baš kao što će ih na Uskrs obuzeti i radost i strah (usp. Mt 28,8; Lk 24,37.41).
Isus im objavljuje Očevu prisutnost i snagu. Otac je na djelu. Kad čitamo riječ “preobraženje”, u evanđeoskom jeziku to je opis onoga što Otac radi. Isus bi preobražen. Otac ga je preobrazio pred njima (Mk 9,2). Kad im se ukazuje Ilija s Mojsijem, to je Otac koji čini da im budu vidljivi (Mk 9,4). Oblak (νεφέλη 2x Mk 9,7) – od pradavne starine, sve tamo od Noe (POst 9,13.14.16) i od Mojsija (Izl 34,5) znak je Božjega otajstva.
Na čudesan, sjajan nebeski prizor Petar odgovara (Mk 9,5) tako da predlaže sjenice kao na Blagdan Sjenica, podsjećanje i proslavu Izlaska. Nakon toga, na Petrov prijedlog Otac s neba daje odgovor. Kao što je u početku mišicom snažnom izveo svoj narod, sada je tu njegov Sin, rođeni, ljubljeni, koji je čovjekom postao. Što je njemu kod krštenja potvrdio, sada njima objavljuje. Nova, ključna, jedina Božja zapovijed sada glasi: “Slušajte ga!” (Mk 9,7).
Sve ostalo nestaje, ni na što se više ne mogu osloniti. Samo Isus ostaje tu. Samo njega vide (Mk 9,8). I spuštaju se iz svetih visina u nizinu (Mk 9,9).
Isusovo Preobraženje na gori očito govori o uskrsnuću. Bjelina njegovih haljina (λευκός Mk 9,3) ista je kao što će biti pred kraj evanđelja kod mladića, anđela na grobu, koji proglašava da je Isus uskrsnuo (16,5). Učitelj sam kao rok za šutnju i čuvanje tajne o ovom događaju postavlja “ustajanje od mrtvih” (Mk 9,9). Upravo to učenici žele razjasniti (Mk 9,10).
Već sada, unaprijed, i ovako, Bog Sin, koji je je čovjekom postao, koji sama sebe daje za žrtveni prinos, pokazuje blistavi sjaj svoje osobe, kao što će to punih četrdeset dana nakon uskrsnuća “brojnim dokazima” činiti (Dj 1,3).
Je li Isusovo preobraženje također najava da će za nas biti preobražen u sakramentu na oltaru?
