utorak, 6. vazmenoga tjedna: Dj 16,22-34; Iv 16,5-11
Poslušajte (.mp3; 7,6MB; 8:06 min.)
Ja pitam, mi pitamo Gospodina: Kamo ideš? Zašto ne ostaješ ovdje kao Učitelj koji čudesa čini, hrani, ozdravlja, čisti srce od zloduha, donosi oproštenje grijeha – svojom desnicom spasava (Ps 138,7)? S prvom Crkvom prolazimo onih 40 prevažnih dana poslije Uskrsa u kojima je Gospodin čvrstim dokazima očitovao da je živ. Pamtimo i razmatramo što nam je to govorio na Posljednjoj večeri, u zaštićenom prostoru, u svetom času, i što ostade zauvijek zapisano u Evanđelju. Sada razumijemo, sada idemo u dubinu. Još su svega dva dana. Već prekosutra, trećeg dana, Uzašašće je.
Kamo to ideš, Gospodine? Kako dobro razumijemo što se to dogodilo kad je Pavao sa svojim pratiocem Silom u Filipima čudesno oslobođen. “Nastao je potres velik, poljuljali se temelji” (Dj 16,26). Tako je bilo i nama. Sada pak, kad se epidemija već polako gasi, dolazi gospodarska kriza. I dolaze izbori. Srce nam je ispunjeno žalošću ako nema Isusa, Otkupitelja.
Kamo to ide Gospodin? Onamo gdje je prije bio. Odlazi u tajnu Očeva srca, onamo gdje je izvor i punina života, sveta utaženost. Gospodin odlazi kao što je otišao u strašnu muku i gorku smrt na križu, u koju ga mi svojim grijesima, nevjernošću, bičevima i pljuskama, čavlima i kopljem, šaljemo. Da, prije nego kod apostola u Filipima (Dj 16,22.23), s Isusa su strgli odijelo, išibali ga i izudarali, bacili u tamnicu.
Odlazi Isus u sveto uskrsnuće koje izvodi zajedno s Ocem i Duhom koji mu opet oživljuje tijelo. Odlazi na dan Uzašašća kad će biti uzet, uzdignut u nebesa k Ocu svojemu i Ocu našemu (usp. Iv 20,17).
Kamo odlaziš, Gospodine? Proteklih tjedana jako smo opet osjetili kako nevidljivi virus ima odsudnu ulogu za naš osobni i zajednički život. Isto vrijedi i za naše osjećaje i naše misli. Nevidljivi, a bitni. Sveti je Učitelj na Pashalnoj večeri ustvrdio da je za nas korisno da odlazi i da ga više očima ne vidimo. S naglaskom obrazlaže: inače onaj drugi Branitelj duša naših, Božji Duh koji bodri i sokoli, potiče i tješi, sigurno neće doći (Iv 16,7). Eto, svrha koju Isus želi postići jest Duh Sveti u kojemu se skriva naš duhovni život, onaj život bez kraja u Božjoj ruci, tako često oku skriven.
Na početku Isus je kod krštenja tražio od Ivana Krstitelja da “ispune svu pravednost” (Mt 3,15). Na kraju Duh će pokazati što je pravednost: to da je Isus kod Oca (Iv 16,10). Ne vidimo ga očima da se ne bismo uzoholili i umislili kako možemo njime raspolagati i njime upravljati. To je ono kršćanstvo, vjera do koje Isus svoje dovodi. To je ono u čemu mi, evo, i u trećem tisućljeću živimo.
Kamo ideš, Gospodine? Tek u Duhu Svetom spoznajemo grozotu svojega grijeha. Duh jasno očituje što se događa s čovjekom koji odbaci vjeru u Isusa, koji se odrekne i odbija milosrdno Srce Kristovo, koji razvrgne sveti pradjedovski zavjet vjere, pa pljuje i buči, grize oko sebe psovkama i lažima, optužuje i napada bližnje, a sam tone u sve veću gadost, stvara si pakao.
Kad je jednom Križ zabijen u ovu zemlju, kad je jednom Gospodin živ ustao iz podzemnoga počivališta pokojnih, presuda je izrečena (usp. Iv 16,8.11). Isus odlazi k Ocu, Riječ je opet ondje gdje bijaše u početku (usp. Iv 1,1), zato da Sveti Duh Božji pokaže kako je sudski proces dovršen. Knez ovoga svijeta osuđen je i presuda je pravomoćna (Iv 16,11). Ako se i diči svojom lažnom moći, ona je privremena, posve omeđena. Svezan je, okovan jer je došao onaj Jači.
Jedan je svjedok ove Isusove životne pobjede sv. Ivan Pavao II. ljubitelj, pokrovitelj i nebeski zaštitnik naše domovine koji je jučer (18. svibnja) imao rođendan. Jedno svjedočanstvo djelovanja Duha bijaše i zajednička volja naroda prije točno 29 godina, 19. svibnja 1991. kada je u referendumu počela velika sloboda i odgovornost svih nas. Na izborima koji dolaze odlično se može pokazati kako Duh Sveti danas djeluje. I obzirom na grijeh, i s obzirom na pravednost, i s obzirom na osudu.
Zato iz dubine duše usrdno molimo: Dođi, Duše Presveti! Svoje molbe i patnje, i razorenu Baziliku i veliku čežnju da Srce Gospodinovo zavlada Hrvatskom, sve životne sile stavljamo na ovaj žrtvenik Gospodnji. Isti je to prostrt stol za kojim se blagovala Pasha, za kojim se bivši tamničar apostola Pavla sa svojim domom radovao jer je povjerovao Gospodinu (Dj 16,34).
p. Niko Bilić, SJ
