Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 32. nedjelju u god. A: Mudr 6,12-16; 1 Sol 4,13-18; Mt 25,1-13
Hvala Bogu! U nedjelju, 8. 11. 2020. (A 32), ovako smo još jednom u našoj Bazilici gledali čuvenu Isusovu pouku o iščekivanju i dočekivanju Zaručnika. Ne zovemo li mi njih djeveruše? Ključan su dio slike nebeskoga kraljevstva. Snimak uživo – skroman prinos u ovim novim medijima s našega Filozosko-teološkog instituta afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana za novo otkrivanje i primjenu evanđeoskoga bogatstva.
Općepoznati evanđeoski tekst o mudrim i ludim djevicama pruža trenutke dubokoga smirenja, skupljanja snagâ pred temeljnom tajnom kršćanske vjere, a to je Zaručnik koji dolazi, Zaručnik koji je sama sebe dao za Crkvu svoju (4x νυμφίος Mt 2,1.5s.10). Radosna vijest ovoga evanđelja ona je toplina, dražest, ushit, veselje koje svi poznajemo: Svatovi! Krenulo je. Treperi radosno iščekivanje. Evo, sad će vjenčanje i svadbena gozba!
Kakvo je to smirenje i istinska životna radost kad se dvoje ljudi nađu!? U ljubavi su odlučili, zajedno će živjeti. Upravo dolazi čas kad će to zajedništvo biti blagoslovljeno. Poznajemo dobro svi dubinsku ljudsku čežnju ljudske duše za licem one osobe koja će me ljubiti dokraja. Koji je to prekrasan, najdivniji osjećaj koji se rađa kad smo se pronašli!?
O tom važnom ljudskom iskustvu riječ je u Isusovoj pouci iz života, njegovoj priči. To je njegova usporedba, obično kažemo: prispodoba. Zanimljivo, i dan-danas ona radosna, privlačna djevojačka ljepota jako dobro služi da skrene pozornost na ono što želimo istaknuti, da nas privuče i zaokupi. I gospodin Isus isto tako postupa! Kada govori o kraljevstvu nebeskom (βασιλεία τῶν οὐρανῶν Mt 25,1), onda govori o djevojkama, djevicama, mladim ženama (3x παρθένος Mt 25,1.7.11) kakva je bila njegova majka Marija kad joj je anđeo došao (παρθένος Lk 1,27; Mt 1,23).
Koja je radost ove Isusove pouke u Mt 25,1-13 vidljivo je ponajviše u tome što nakon toga Gospodin govori o istoj stvari, o našem, naime, konačnom susretu s njime, u daleko drugačijim slikama (Mt 25,14-16). Znamo dobro gospodara koji je čovjek strog (Mt 25,24). Žanje gdje nije sijao, kupi gdje nije vijao (2x Mt 25,24.26)! I očekuje da sluge polože račun o onome što su priskrbili. Isto evanđeosko poglavlje Mt 25 gospodin Isus dovršit će govoreći o vječnome Sudcu koji razdvaja ovce od jaraca (Mt 25,32) koje će poslati u vječnu muku (Mt 25,46). Pred tim puno težim slikama još više osjećamo kolika radost, svijetle boje, lijepa glazba ispunja ovu sliku sa svadbenom gozbom.
U središtu je Zaručnik. Posebna je kriza nastala kad zaručnik kasni. Raste čežnja: Kada će doći? Upravo zato traži se priprava tako da mognemo pričekati. Iskustvo kaže: kriza je vrijeme za prikupljanje snaga. Sada treba prikupiti dovoljno dragocjenoga ulja za svjetiljku vjere. Imamo na raspolaganju to duhovno ulje. Nudi nam ga sveti Zakon Božji, dan u živoj Božjoj riječi – zapisan u Starom zavjetu, zapisan napose u Evanđelju. Ulje za svjetiljku prikupit ćemo tako da gledamo na vječni Savez koji je Bog s nama sklopio. Najbolje prepoznajemo koju je cijenu pritom sam Gospodin platio kad mu je srce bilo probodeno na križu. Ovdje, podno svetog križa Kristova prikuplja se ulje za svjetiljku!
Što je najvažnije da bismo mogli sretno ući u svadbenu dvoranu? Međusobno poznavanje sa Zaručnikom! Da nam se ne bi dogodilo da ostanemo sami, u mraku, pred zatvorenim vratima i da čujemo: »Ne poznajem te. Ne znam tko si! (usp. Mt 25,12)« Sada je vrijeme za što bolje, što ljubaznije upoznavanje s Onim koji je zaručnik duše moje. On je vječna mudrost o kojoj čusmo da sama dolazi k onima koji je traže (Mudr 6,13). Pred vratima je (Mudr 6,14). Čeka da je primimo. Onda nije problem ako su i svi redom zadrijemali i pozaspali. Dapače, znak je to svete opuštenosti. Znaju da će zaručnik doći pa makar i kasnio.
Kada Gospodin Isus govori o deset djevica koje iščekuju zaručnika da mu put osvijetle i da počne svadbena gozba, onda govori o vječnoj čežnji žive Crkve: Kada ćeš doći, Gospodine!? Upravo na toj čežnji počiva ona molitva koju poznajemo iz prvih kršćanskih vremena. Znamo je i u izvornom aramejskom obliku: Marana Ta! Dođi, Gospodine naš! Dođi, Isuse! Pavao apostol upozorava da taj dolazak vrijedi i za mrtve i za žive (usp. 1 Sol 4,15).
O kakvoj radosti Gospodin govori? Ne tek o onome što će jednom u dalekoj budućnosti doći. Kad u razdoblju pandemije čujemo da od nove teške bolesti toliki ljudi tako naglo umiru, onda nam je jasno da odlazak u vječnost nije nešto udaljeno, nedohvatljivo, nego je ovdje među nama. Stoga još daleko bolje razumijemo kako Gospodin Isus govori o onome što kao živa Crkva na oltaru slavimo. Svaki put čujemo: »Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!« Blago onima koji već danas pristupaju k Zaručniku za njegov stol! Stoga s povjerenjem molimo i što je veća kriza, to je naša molba usrdnija, srdačnija: Nemoj kasniti, Gospodine! Pa i onda kad te moramo čekati sve do trećega dana, nakon tvoje muke, križa i smrti, dođi, obraduj nas svojim uskrsnućem! Daj nam ulja za našu svjetiljku vjere!
I gle, Gospodin nam dariva ne samo ulja da naša svjetiljka gori, nego nam daje svoje Tijelo, svoju Krv, zato da u nama poput ognja bukti, ne samo skromna svjetiljka, nego živa baklja vjere.
14. 11. 2020.
