Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 4. korizmenu nedjelju – nedjelju Laetare: 2 Ljet 36,14-16.19-23; Ps 137,1-8; Ef 2,4-10; Iv 3,14-21
Hvala Bogu! Najnovije s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. Ovako smo s razmišljali u okrilju bazilike Srca Isusova, 10. ožujka 2024. U ovoj “Anamarijinoj korizmi” posvećeno njezinoj Zakladi za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnoga centra Anamarija Carević. Za sve koji žele pročitati ili poslušati, za sve koji žele ponoviti, produbiti, upotrijebiti. Za predah i dubinu, za otkrivanje Kristove radosne vijesti, za pojačanu korizmu.
Što to slušaju ljudi u Crkvi efeškoj? Je li to nešto slično onome što u noćnome miru prvak i učitelj u Izraelu, ugledni rabbi Nikodem, izravno sluša od Isusa? Božje bogatstvo je njegovo milosrdno srce koje se već kod Noe ražalilo nad propašću ljudi kojima je sva misao bila samo zloća. Bio je pogođen bolju poput porođajne boli. Božje preobilno bogatstvo njegova je milost, njegova je naklonost prema nama, kojom nam je očinski privržen i kojom nas spašava. Poštedio nas je. To je čisti dar.
U starozavjetnoj povijesti Bogu je žao njegova naroda. Ganut, osjeća sućut. Hramski svećenici koji bi trebali predvoditi u časnom služenju Bogu udružili su se s narodom u odurnim postupcima. Djela su im bila zla. Kao kad su ljudi Velikoga svećenika podjarili svjetinu da viče protiv Isusa: Smakni ga, raspni ga! Novozavjetni jezik donosi riječ koju dobro poznajemo. To je faul – kao u nogometu. U njemačkom jeziku to je ono trulo, gnjilo. Bogu je žao naroda, žao mu je njegova svetišta, a svatko od nas Hram je Duha Svetoga.
Umjesto da budemo toplo, blisko, punim srcem povezani s našim Bogom koji je s nama sklopio savez – da će biti naš, da ćemo mi biti njegovi – mi smo zastranili. Tražimo nešto drugo, slijedimo gnjusne idole koji veličaju ubijanje i rat, raskol i podjelu, mržnju, izrabljivanje koje do kraja osiromašuje, agresiju i represiju, privid i laž.
Otpočetka Bog ljubi svoje stvorenje. Zato ga je i stvorio. Otpočetka nam dobrohotno šalje svoje glasnike. Jeremija je otpočetka otvoreno govorio o babilonskoj sili i Nabukodonozorovoj ambiciji. Upozoravao je svoje na njihovu oholost koja vodi u propast. A oni ne samo da su mu se rugali i ismijavali ga, nego su ga stavljali na muke i bacali u tamnicu.
Napunili su mjeru. Izazvali su božansku jarost, bijes, svetu ljutnju. Čaša gnjeva Božjega zapjenila se i prelila, srdžba je eksplodirala.
Sve im je propalo. Ostali su i bez obiteljskoga doma i bez Božjega hrama, i bez svetoga grada i bez svoje zemlje, bez države i bez svojega kralja. Sedamdeset godina bit će izručeni stranoj vlasti jer su sami svojim djelima za tim išli i do toga su doveli. Sedamdeset godina izgnani i zasužnjeni!
Poznajemo li i mi to u svojoj povijesti? Sedamdeset godina – cijeli jedan ljudski život, cijeli jedan naraštaj. Za svaki Dan Gospodnji, za svaki Dan počinka, koji nismo poštovali plaćamo dug. Moramo dati puno podmirenje.
Na rijekama Babilona oni trpe krajnje poniženje i psihološki teror kad silnici zavojevači traže: „Hajde, robovi, zabavljajte nas, mučitelje svoje! Pjevajte nam svoje sionske pjesme!“ Izruguju njihovu svetinju.
Prepoznajemo li to u Muci Kristovoj? Strani vojnici pristupaju izbičevanom Isusu i izruguju ga, a njegov ga je narod njima, okupatorima, izručio. Posprdno mu se klanjaju: Zdravo Kralju nakon što su ga trnovom krunom okrunili, grimizom po živim ljutim ranama zaogrnuli. Ave, kliču obijesno, tražeći nasladu u tome.
Evo, to je svjetlost koja je došla na svijet! Božji jedinorođenac, Očev jedini, ljubljeni, milina njegova, tu je zato da se jasno vidi kakva su to naša djela.
Uzdignuto je njegovo sjajno, neugasivo svjetlo trajnije od sunca. To je sud svijetu. Mi ga ponižavamo, Otac ga uzdiže.
Pod okriljem noći, u mraku i tmini, Nikodem već unaprijed sluša o tom svjetlu. Zna on, davno je Mojsije – po Božjoj zapovijedi – podigao mjedenu zmiju u pustinji. Kontemplativan pogled na nju bio je dosta. Bog dariva spasenje od ujeda zmije ljutice. Nakon babilonskih sedamdeset godina, Bog podiže strani perzijski duh velikoga Kira. Počinje povratak, obnova Božjega hrama – uskrsnuće naroda. Na početku Kaldejac bio je u Božjoj službi, a tako i Perzijanac.
A sada će biti podignut ljubljeni Božji Sin koji je čovjekom postao, rodio se kao ljudski potomak. Više to nije neki glasnik, prorok, neki anđeo Božji. Sada Bog šalje svoga Mesiju i kad bude uzdignut sve će privući k sebi. Kad bude uzdignut, znat ćemo da je to on. Njegova je to žrtva, njegovo uzdignuće koje na oltaru slavimo. Uzdignut je na križ, uzdignut iz groba, uzdignut u Božja nebesa.
Ako svoju vjeru u njega polažemo, nećemo propasti. Oslonimo se na njega, njemu poklonimo svoje pouzdanje, pa ćemo u njemu imati život!
