Prvi biblijski izvještaj u kojem se opis bolnoga vapaja odnosi na sav narod opće je poznat i vrlo plastičan. Ekstremna kriza nastaje kad se narod na putu iz Kuće ropstva u Obećanu zemlju doslovce nalazi u škripcu: ispred njih more, iza njih vojska progonitelja (Izl 14,10). Jedno je prirodna sila, drugo ljudsko nasilje i mržnja. Opći velik strah prelijeva se ponajprije u gorak krik (צעק cāʻaq Izl 14,10). Potom – kako to kod nas često biva, kao po nekom automatizmu – pretvara se u napad na velikoga izbavitelja i voditelja Mojsija. Po njemu drvljem i kamenjem: zašto ih je uopće izveo iz Egipta (r. 11). Optužuju ga da mu je od početka nakana bila pobiti ih. U dvostrukoj se krizi nalazi Mojsije jer ne samo da je pritiješnjen zajedno sa svima, nego još doživljava gorku, sramotnu optužbu. Njegovi sunarodnjaci postadoše rulja zločinačka koja ga je okružila.
Problematičnost reakcije naroda prema Mojsiju, koja je doduše zbog straha razumljiva, još je pojačana kontrastom u njihovu spremnu i preciznu ispunjavanju naloga gdje se imaju utaboriti. Točno onako kako je predviđeno, oni poslušno čine – isti podatci nalaze se u naredbi i u izvršenju: »Pa-Hahirot«, »Baal-Sefon«, »uz more« (Izl 14,2.9). Bijaše to poslušna zajednica koja slijedi Božje vodstvo. Kriza u kojoj su se našli izvlači na površinu ne samo egzistencijalni strah za vlastiti život, nego razotkriva svu njihovu thanatocentričnost. Cijeli pothvat oslobođenja oni odjednom promatraju kao smrt u pustinji – to je početak i kraj njihova napada na Mojsija (2x »umrijeti u pustinji« r. 11s). Čovjekova antropološka nestalnost i lutanje, prisutni sve tamo od Kajina, mogu dovesti do čudnih, izopačenih prosudbi! Crnom ironijom pitaju se nije li izlazak bio potreban zato što je Egipat ostao bez slobodnih grobnih mjesta (Izl 14,11). Hladnokrvnom kalkulacijom objašnjavaju Mojsiju da im je draže služiti u kući ropstva nego umrijeti (r.12). Objektivna krizna situacija stvara unutarnju krizu i zbrku.
Mojsijeva je reakcija iznimno poučna. Hrabro progovara. Ide na korijen problema, kao da preskače sve optužbe, ne uzvraća protunapadom, ne analizira i ne brani se, nego prepoznaje njihov strah koji sve pokreće i prokušanom ih biblijskom utjehom sokoli: »Ne bojte se« (Izl 14,13)! Osobito je vrijedno što pritom, kako biblijski izvornik svjedoči, hrabreći ljude s jedne strane, svoju muku s druge strane izriče zapomažući pred Bogom istim onim očajničkim vapajem (צעק cāʻaq, »vičeš k meni« Izl 14,15). Da je pak njegov smion poziv »Gledajte spasenje Božje!« (ישׁע jāša‘ Izl 14,13) bio ispravan naknadno svjedoči objektivni, pripovijedni sažetak poglavlja, koji kratko veli da je Bog »spasio Izraela u onaj dan« (ישׁע jāša‘ Izl 14,30), i još više zajednička pjesma u kojoj svi subjektivno o sebi priznaju: »Gospodin mi je postao spasenje« (ישׁע jāša‘ Izl 15,2).
Izvještaj u Izl 14 za pristup krizi osobito je dragocjen i zahvalan jer ukrjepljuje i potvrđuje općeljudsko uvjerenje i očekivanje da će trenutci krize proći i da će naposlijetku sama kriza izići na dobro. Teološka smionost ovoga biblijskoga teksta očituje se u tome što se odvažuje, nalik na Ps 22,16, u samoj jezgri nevolje prepoznati Boga na djelu. Usprkos težini, koja plaši i bolno pogađa, na izvoru je Božja – dobra – inicijativa, koliko god ona tajanstvena ostala. I taborište Izraelaca tik do mora (Izl 14,2.9), naime, i kruto faraonsko srce koje pokreće silnu potjeru plod su Božjega naloga. Otvrdnuće progoniteljskoga srca Bog Mojsiju najavljuje (Izl 14,4) i izvršava (r. 8) – kako za sam početak potjere, tako i za pogubno srljanje u more (r. 17) koje će naknadno uslijediti.
Poučnost izvještaja u Izl 14 krije se u tipično biblijskoj metodi za svladavanje i zaustavljanje krize. Riječ je o osujećivanju, oduzimanju moći tj. kočenju i zaprječivanju razorne negativne sile koja time postaje bezopasna te samu sebe u svojem postupanju dokida. Biblijski glagol המם (hāmam) koji odlično možemo shvatiti kao »blokiranje« i unutarnju zbrku (Izl 14,24) najbolje je oslikan opisom bojnih kola kojima su kotači oduzeti te ona ne mogu dalje (r. 25). Tajnovito Božje zalaganje omogućuje da narod sretno prebrodi krizu.
Cijela krizna situacija smjera na pozitivnu svrhu, i to na korist samih progonitelja. Od početka Mojsije čuje o nakani da »Egipat« – drevni i prepoznatljivi simbol Kuće ropstva – dođe do spoznaje Boga, do priznanja Božjega autoriteta. »Spoznat će« najavljuje Gospodin unaprijed (14,4) i potom još jednom prije nego što se faraon s vojskom zaleti u more (Izl 14,18). O uspjehu svjedoči sam znakoviti »Egipat« kad prepoznaje da se Bog bori, izgovarajući pri tom sveto i pridržano ime Jahve (Izl 14,25).
Dobar ishod i pozitivan rezultat krize višestruko se očituje na strani zajednice koja trpi krizu. Biblijski tekst u završnoj rečenici na način zaključka i sažetka upozorava kako je na temelju cijeloga iskustva narod došao do straha Božjega (Izl 14,31). »Pobojali su se Boga« – stoji u Pismu uobičajeni izraz koji daleko smjera jer premješta osjećaj ustreptalosti pred morem i progoniteljem (ירא jārēʼ r. 10) na jedino potrebno i plodonosno strahopoštovanje pred Bogom (ירא jārēʼ r. 31). Iskustvo i danas svjedoči: onaj je čovjek nadvladao sve krize koji se jedino Boga boji, a svim opasnostima od prirode ili od ljudi može hrabro, mirne savjesti gledati u oči.
Na odgojnom putu kojim Božji narod kroči ovo je važan stupanj, jer od panične agresije protiv vođe Mojsija, prolazeći krizu, dolaze do povjerenja i pouzdanja u njega. »Povjerovali su u Gospodina i u njegova slugu Mojsija« (Izl 14,31) izvješćuje sveti tekst, ističući onu uzajamnost i usporednost božanskoga s ljudskim koja će iz temelja obilježiti svekoliku kršćansku teologiju. Istinsko povjerenje u čovjeka ide zajedno s povjerenjem u Boga i obratno. Sam Mojsije koji je od početka iznio svoje poteškoće s obzirom na vlastiti autoritet sada može još jednom s mirom odahnuti. Gospodin koji je od početka bio obećao: »Bit ću s tobom« (Izl 3,12) utvrđuje evo Mojsijev autoritet pred narodom koji sada zna iz iskustva da je Mojsije sluga Božji i zaslužuje povjerenje. Mojsiju oni više nisu rulje zločinačke, nego osvjedočeni sljedbenici puni povjerenja.
Iskustvo opisano u Izl 14 ključno je za zajednicu u krizi. Narod koji posred mora prolazi po suhom ima plod u tome da su stekli povjerenje, došli do pouzdanja, uzvjerovali su. Na kraju teksta pojavljuje se glagol »vjerovati« kojemu je subjekt cijeli narod (Izl 14,31). Najsuvremeniji menadžment itekako je svjestan da je poslovanje moguće samo ondje gdje je razvijeno temeljno povjerenje. Kvalitetna investicija i nov gospodarski zamah ostvarivi su ondje gdje postoje pouzdane osobe i pouzdan sustav na koje se čovjek može osloniti.
