»Rulje me zločinačke okružile« (Ps 22,17) početna je tema ovoga podsjetnika na sedam poznatih biblijskih prizora koji odlično ocrtavaju fenomen krize i pristup krizi u Svetom pismu. Čak pet tekstova dio su drevne Hebrejske Biblije (usp. Post 4,3-13; 27,30-40; Izl 14; Suci 4, Neh 5), a dva su iz kršćanskoga, grčkoga, Novoga zavjeta (usp. Mk 6,30-44; 8,1-9 i paralele).
Mučenički vapaj iz Ps 22
Ovo biblijsko-teološko promišljanje započinje pogledom na subjektivno osobno iskustvo čovjeka izrečeno u poznatom Psalmu 22 koji započinje vapajem: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!« (Ps 22,2). Krik: »Rulje me zločinačke okružile!« (r. 17) jasno upozorava na krizu koja nije izazvana nekom prirodnom nevoljom ili zadanim razvojem svemira nego nam prikazuje čovjeka koji se osjeća kao crv (r. 7) pred bližnjima jer ih doživljava kao divlje pse, kao bikove koji se zalijeću (r. 13.17). Ljudi su mu kao lavovi koji riču i razdiru (r. 14). Kriza je to izazvana ljudskim – neljudskim! – postupkom. Lako ćemo u tome prepoznati suvremenika koji je u egzistencijalnoj krizi zbog nepravedna sustava, zbog dužničkoga ropstva, zbog opakih, podmuklih prijevara ili onakvih građanskih zakona koji omogućuju da profit bude veća vrjednota od ljudskoga života.
Biblijski Psalam 22 pred nas stavlja realno iskustvo gladi i neishranjenosti. Riječ je o osobi kojoj je »snaga sasušena«, kako sam veli, tijelo mu je kao crijep (r. 16). »Kost i koža« rekli bismo mi; sve mu kosti mogu prebrojiti – opisuje on (r. 18). Žeđ je »prilijepila uz nepce« njegov jezik (r. 16). Nametljivo je prepoznatljiva slika moderna čovjeka – ovdje i sada, usred bogatoga staroga kontinenta – koji zbog financijske krize ostaje bez osnovnih potrepština, bez hrane i pića. Takav čovjek s pravom osjeća egzistencijalni strah: organizam brzo pokazuje da ne može više tako. Srce mu se topi u grudima – kaže psalam (r. 15).
Poznata slika, preuzeta u Evanđelja, u ovom kontekstu postaje tragično realna: Ovom čovjeku, životno ugroženom, još i odijelo oduzimlju (Ps 22,19; Mt 27,35). Dijele ga među sobom. Udri po siromahu! I to za svoju – gotovo bismo mogli reći – kockarsku zabavu koja neodoljivo i prebrzo podsjeća na suvremenu sliku nadmetanja primjerice u Wall Streetu ili sličnim živahnim burzama. »Za odjeću moju baciše kocku« – kaže goli i bosi siromah (Ps 22,19; Iv 19,24).
Snaga Psalma 22 u tome je što nas konkretno vraća na doživljaje izrabljena i pritisnuta čovjeka, ali i u tome što nudi specifično rješenje. Iskustvo ekstremne krize ovoga čovjeka vodi natrag k Bogu. Štoviše, njemu otvoreno predbacuje da ga je ostavio (r. 2). Spasonosno izlijeva svu svoju muku koja se nakupila. Otvara dušu! Čak i u toj izravnoj optužbi i konfrontaciji – baš kao Krist na križu (Mt 27,46; Mk 15,34) – Boga naziva svojim, sažimljući i primjenjujući sav intenzitet biblijskoga Saveza kojim su se Bog i čovjek vezali na međusobnu pripadnost. Spasonosnim, duboko teološkim pogledom usudi se psalmist i u samoj smrti kojoj je izručen prepoznati Božju prisutnost i njegovo djelo, govoreći Bogu da ga je on »bacio u smrtni prah« (r. 16). Štoviše, na početnu ključnu konstataciju da je Bog »daleko« (רחק rāhaq r. 2) on se dvaput vraća i molitveno je preokreće. Ponavlja molbu: »ne budi daleko, ne udaljuj se!« (r. 12.20). Traži od Boga da on promijeni svoje stanje – i tako cijelom psalmu najavljuje novi smjer. Pozitivno rješenje koje ovaj psalam nudi nastaje sa svjedočanstvom koje izvornik zapisuje: »Uslišio si me« (r. 22). Tada nastaje preokret i sretni dovršetak krize.
Krik boli
Koliko realistički i egzistencijalno Biblija pristupa krizi izvrsno pokazuje svetopisamska riječ צעק cāʻaq koju prvi put u Kanonu susrećemo kako opisuje Abelovu krv dok »viče iz zemlje« (Post 4,10). Riječ je to koja označava gorak vapaj i vrištanje, zdvojan krik, urlik od boli.
a) Abelova krv
Biblijski je opis poznat. Dubinska kriza nastala je jer stariji brat, iako je prvorođenac i – prema izravnoj majčinoj prosudbi (Post 4,1) – pravi Božji dar, odbija od Boga ponuđeni dijalog i dopušta da ga bijes vodi do ubojstva njegova poput daška bezazlena brata Abela. Prethodio je zloglasni, opaki teološki promašaj roditelja i simbolički govor o plodu s drveta (Post 3); već se zbio prekršaj protiv ključnoga upozorenja Opasno po život! (usp. Post 2,17), koji je u teologiji sve tamo od velikoga Augustina osnovica za poimanje istočnoga grijeha tj. izvornoga nereda u odnosu prema Bogu i bližnjemu. U Post 4 slijedi puno teži i plastičniji pogled na princip i počelo ljudske krize – one krize koja nema izvor u objektivnu nedostatku potrebnih dobara, nego u neurednu odnosu prema Bogu i u izokrenutim silnicama koje nas pokreću na djelovanje.
Biblija bez prikrivanja i bez uljepšavanja dijagnosticira. Ništa Kajinu ne vrijedi što je prvi u Svetom pismu – i to iz vlastite inicijative – dao svoj prinos Bogu, priredio prvu liturgiju (Post 4,3). U presudnu trenutku on neizrečenom drskošću odbija blagonakloni Božji upit o njegovu osjećaju i stavu: »Zašto si srdit, zašto ti je lice spušteno?« (Post 4,6). I iduću spasonosnu pouku u r. 7 o slobodi i o moći da svlada napast Kajin ignorira i prezire. Uistinu, Bog je prema izvještaju pazio na Abelovu, ne na Kajinovu žrtvu, ali Kajin je onaj biblijski izabranik kojemu Bog neposredno upravlja svoju riječ (Post 4,4.6). A on ne prihvaća dijalog!
Koliko god s pravom prijevodi u mudrosnoj pouci Kajinu donose: »Ako pravo radiš…; ne radiš li pravo…« (Post 4,7), biblijska riječ izvedena od pridjeva טוב tôb – »dobar« u pogodbi znači doslovce: »Ako si uzrokom dobra… ili ako nisi…« odnosno »ako činiš dobro ili ne…«. I jedno i drugo ima svoj učinak, poučava Gospodin Kajina: »Ili će ti lice biti podignuto ili će na tebe grijeh vrebati«. Sloboda i poziv na vlastitu prosudbu u hebrejskom se izvorniku ove rečenice, koja prvi put od početka Biblije izrijekom spominje »grijeh«, krije i u uvodnome: »Nije li (ovako)?« Prva krisis u izvornomu smislu ponuđena je Kajinu; sam neka vidi i prosudi! Prvi biblijski sin čovječji pozvan je pogledati svoju slobodu kojom vlastitim djelima priskrbljuje za sebe posljedice, ali Kajin će Bogu progovoriti tek poslije grijeha (usp. Post 4,9). Sada bez sustezanja odbija ponuđenu riječ, ne daje nikakva odgovora, nego sve što u sebi nosi – svu ljutnju i prigovor Bogu – svom silinom svaljuje na brata (Post 4,8). Rođenu je bratu zločinac.
Istina, i Samarijska Biblija, i grčki i sirski prijevod zapisuju poziv koji Kajin bratu upućuje: »Hajdemo napolje!« (Post 4,8), hebrejski izvornik međutim sa svom strahotom pušta da kriza bukti do te mjere te nema nijedne zapisane riječi među braćom, nego samo mučno ubojstvo bez razgovora, bez poruke. Kriza je krv brata čovjeka prolivena na zemlju. U krizi je Kajin, koji sada doduše progovara Bogu svome, ali ne daje odgovora. Odbija odgovornost za svojega brata, navlači prokletstvo na sebe (r. 9.11). U Bibliji nakon »zmije« i zemlje, zbog Kajinova postupka sada je i čovjek proklet (Post 3,14.17; 4,11).
Kajinova pritužba da je prevelika krivnja kojom je opterećen (Post 4,13) izvrsno dočarava princip naše ljudske krize sve do danas. Čovjek je nestalan i lutalica, u strahu za vlastiti život. Zanimljivo kako Sveto pismo krizu ponajprije vidi u nesređenu odnosu prema Bogu i u međuljudskom sukobu, a ne u nekoj objektivnoj nestašici potrebnih dobara, u dugovima ili u zlim prilikama koje bi same od sebe nastupile.
b) prevareni brat Ezav
Isti bolan krik kakvim nedužna Abelova krv viče k Bogu otet će se Ezavu iz usta u trenutku kad je – ponosno i radosno pristavivši ocu Izaku ukusan obrok i zatraživši očinski blagoslov (Post 27,31) – saznao da je prevaren. I opet Biblija inzistira na krizi koja nastaje narušenim i izopačenim odnosima prema bližnjemu, prema bratu čovjeku. »Snažno je kriknuo krikom velikim i gorkim« opisuje sveti tekst Ezava podvostručujući ovaj izraz koji opisuje mučan vapaj (צעק cāʻaq Post 27,34). Jakov koji od mladosti njeguje trgovački odnos prema bratu, koji na majčino inzistiranje tri puta uzima njezinu vlast namjesto Božje (»Poslušaj moj glas!« Post 27,8.13.43), građenjem lažnoga identiteta izaziva tragičan, snažan vapaj bratov koji će dovesti do jasne zlokobne namisli srca: »Ubit ću Jakova, brata svojega!« nakanio je Ezav (הרג hārag Post 27,41). Onom riječju koja bilježi Kajinovo bratoubojstvo i krvoproliće (הרג hārag Post 4,8) Biblija opisuje i odluku Ezavovu, koju će i majka Rebeka pred Jakovom potvrditi (הרג hārag Post 27,43).
Kriza u Bibliji jest kriza obitelji, kriza među najbližima. Jakov se, koliko god prikriveno bilo, daje u bijeg. Slično kao kod Kajina, u Post 28 opet u prvi plan izbija egzistencijalno stanje nestalnosti i lutanja. Početak rješenja i dugoga puta zahtjevna unutrašnjega pročišćenja za Jakova će početi kad se u tajanstvenoj objavi prvi put susretne s Božjim autoritetom (»Ja sam יהוה« Post 28,13) koji je bio bestidno zlorabio za svoju laž pred ocem o brzom ulovu (»יהוה mi je dao« Post 27,20). Prvo što će Jakov tražiti bit će da ima kruha, ruha i siguran put natrag u domovinu (Post 28,20s). Traži vrlo konkretan izlazak iz krize.
Čudesni prelazak preko mora (Izl 14)
Prvi biblijski izvještaj u kojem se opis bolnoga vapaja odnosi na sav narod opće je poznat i vrlo plastičan. Ekstremna kriza nastaje kad se narod na putu iz Kuće ropstva u Obećanu zemlju doslovce nalazi u škripcu: ispred njih more, iza njih vojska progonitelja (Izl 14,10). Jedno je prirodna sila, drugo ljudsko nasilje i mržnja. Opći velik strah prelijeva se ponajprije u gorak krik (צעק cāʻaq Izl 14,10). Potom – kako to kod nas često biva, kao po nekom automatizmu – pretvara se u napad na velikoga izbavitelja i voditelja Mojsija. Po njemu drvljem i kamenjem: zašto ih je uopće izveo iz Egipta (r. 11). Optužuju ga da mu je od početka nakana bila pobiti ih. U dvostrukoj se krizi nalazi Mojsije jer ne samo da je pritiješnjen zajedno sa svima, nego još doživljava gorku, sramotnu optužbu. Njegovi sunarodnjaci postadoše rulja zločinačka koja ga je okružila.
Problematičnost reakcije naroda prema Mojsiju, koja je doduše zbog straha razumljiva, još je pojačana kontrastom u njihovu spremnu i preciznu ispunjavanju naloga gdje se imaju utaboriti. Točno onako kako je predviđeno, oni poslušno čine – isti podatci nalaze se u naredbi i u izvršenju: »Pa-Hahirot«, »Baal-Sefon«, »uz more« (Izl 14,2.9). Bijaše to poslušna zajednica koja slijedi Božje vodstvo. Kriza u kojoj su se našli izvlači na površinu ne samo egzistencijalni strah za vlastiti život, nego razotkriva svu njihovu thanatocentričnost. Cijeli pothvat oslobođenja oni odjednom promatraju kao smrt u pustinji – to je početak i kraj njihova napada na Mojsija (2x »umrijeti u pustinji« r. 11s). Čovjekova antropološka nestalnost i lutanje, prisutni sve tamo od Kajina, mogu dovesti do čudnih, izopačenih prosudbi! Crnom ironijom pitaju se nije li izlazak bio potreban zato što je Egipat ostao bez slobodnih grobnih mjesta (Izl 14,11). Hladnokrvnom kalkulacijom objašnjavaju Mojsiju da im je draže služiti u kući ropstva nego umrijeti (r.12). Objektivna krizna situacija stvara unutarnju krizu i zbrku.
Mojsijeva je reakcija iznimno poučna. Hrabro progovara. Ide na korijen problema, kao da preskače sve optužbe, ne uzvraća protunapadom, ne analizira i ne brani se, nego prepoznaje njihov strah koji sve pokreće i prokušanom ih biblijskom utjehom sokoli: »Ne bojte se« (Izl 14,13)! Osobito je vrijedno što pritom, kako biblijski izvornik svjedoči, hrabreći ljude s jedne strane, svoju muku s druge strane izriče zapomažući pred Bogom istim onim očajničkim vapajem (צעק cāʻaq, »vičeš k meni« Izl 14,15). Da je pak njegov smion poziv »Gledajte spasenje Božje!« (ישׁע jāša‘ Izl 14,13) bio ispravan naknadno svjedoči objektivni, pripovijedni sažetak poglavlja, koji kratko veli da je Bog »spasio Izraela u onaj dan« (ישׁע jāša‘ Izl 14,30), i još više zajednička pjesma u kojoj svi subjektivno o sebi priznaju: »Gospodin mi je postao spasenje« (ישׁע jāša‘ Izl 15,2).
Izvještaj u Izl 14 za pristup krizi osobito je dragocjen i zahvalan jer ukrjepljuje i potvrđuje općeljudsko uvjerenje i očekivanje da će trenutci krize proći i da će naposlijetku sama kriza izići na dobro. Teološka smionost ovoga biblijskoga teksta očituje se u tome što se odvažuje, nalik na Ps 22,16, u samoj jezgri nevolje prepoznati Boga na djelu. Usprkos težini, koja plaši i bolno pogađa, na izvoru je Božja – dobra – inicijativa, koliko god ona tajanstvena ostala. I taborište Izraelaca tik do mora (Izl 14,2.9), naime, i kruto faraonsko srce koje pokreće silnu potjeru plod su Božjega naloga. Otvrdnuće progoniteljskoga srca Bog Mojsiju najavljuje (Izl 14,4) i izvršava (r. 8) – kako za sam početak potjere, tako i za pogubno srljanje u more (r. 17) koje će naknadno uslijediti.
Poučnost izvještaja u Izl 14 krije se u tipično biblijskoj metodi za svladavanje i zaustavljanje krize. Riječ je o osujećivanju, oduzimanju moći tj. kočenju i zaprječivanju razorne negativne sile koja time postaje bezopasna te samu sebe u svojem postupanju dokida. Biblijski glagol המם (hāmam) koji odlično možemo shvatiti kao »blokiranje« i unutarnju zbrku (Izl 14,24) najbolje je oslikan opisom bojnih kola kojima su kotači oduzeti te ona ne mogu dalje (r. 25). Tajnovito Božje zalaganje omogućuje da narod sretno prebrodi krizu.
Cijela krizna situacija smjera na pozitivnu svrhu, i to na korist samih progonitelja. Od početka Mojsije čuje o nakani da »Egipat« – drevni i prepoznatljivi simbol Kuće ropstva – dođe do spoznaje Boga, do priznanja Božjega autoriteta. »Spoznat će« najavljuje Gospodin unaprijed (14,4) i potom još jednom prije nego što se faraon s vojskom zaleti u more (Izl 14,18). O uspjehu svjedoči sam znakoviti »Egipat« kad prepoznaje da se Bog bori, izgovarajući pri tom sveto i pridržano ime Jahve (Izl 14,25).
Dobar ishod i pozitivan rezultat krize višestruko se očituje na strani zajednice koja trpi krizu. Biblijski tekst u završnoj rečenici na način zaključka i sažetka upozorava kako je na temelju cijeloga iskustva narod došao do straha Božjega (Izl 14,31). »Pobojali su se Boga« – stoji u Pismu uobičajeni izraz koji daleko smjera jer premješta osjećaj ustreptalosti pred morem i progoniteljem (ירא jārēʼ r. 10) na jedino potrebno i plodonosno strahopoštovanje pred Bogom (ירא jārēʼ r. 31). Iskustvo i danas svjedoči: onaj je čovjek nadvladao sve krize koji se jedino Boga boji, a svim opasnostima od prirode ili od ljudi može hrabro, mirne savjesti gledati u oči.
Na odgojnom putu kojim Božji narod kroči ovo je važan stupanj, jer od panične agresije protiv vođe Mojsija, prolazeći krizu, dolaze do povjerenja i pouzdanja u njega. »Povjerovali su u Gospodina i u njegova slugu Mojsija« (Izl 14,31) izvješćuje sveti tekst, ističući onu uzajamnost i usporednost božanskoga s ljudskim koja će iz temelja obilježiti svekoliku kršćansku teologiju. Istinsko povjerenje u čovjeka ide zajedno s povjerenjem u Boga i obratno. Sam Mojsije koji je od početka iznio svoje poteškoće s obzirom na vlastiti autoritet sada može još jednom s mirom odahnuti. Gospodin koji je od početka bio obećao: »Bit ću s tobom« (Izl 3,12) utvrđuje evo Mojsijev autoritet pred narodom koji sada zna iz iskustva da je Mojsije sluga Božji i zaslužuje povjerenje. Mojsiju oni više nisu rulje zločinačke, nego osvjedočeni sljedbenici puni povjerenja.
Iskustvo opisano u Izl 14 ključno je za zajednicu u krizi. Baš u skladu s Godinom vjere u kojoj se održava 9. međunarodni simpozij »Centra za poslovnu etiku« na temu »Uloga i mjesto poslovne etike u vrijeme krize« poznata biblijska slika o narodu koji posred mora prolazi po suhom ima plod u tome da su stekli povjerenje, došli do pouzdanja, uzvjerovali su. Na kraju teksta pojavljuje se glagol »vjerovati« kojemu je subjekt cijeli narod (Izl 14,31). Najsuvremeniji menadžment itekako je svjestan da je poslovanje moguće samo ondje gdje je razvijeno temeljno povjerenje. Kvalitetna investicija i nov gospodarski zamah ostvarivi su ondje gdje postoje pouzdane osobe i pouzdan sustav na koje se čovjek može osloniti.
Debora – sutkinja i proročica (Suci 4-5)
Tekst o sutkinji i proročici Debori poučan je ponajprije stoga što realistično uočava krizu nastalu zbog pritiska međunarodne, vanjske nadmoćne sile i to pritiska koji traje punih 20 godina (Suci 4,3). I ovaj put kriza doseže tolike razmjere da se u cijelom narodu razliježe onaj bolan krik (צעק cāʻaq r. 3). Smionost i posebnost biblijskoga izvještaja očituje se i u bespridržajnom uočavanju da ljudi sami snose krivicu za takvo stanje zbog pogrješnih postupaka koje su poduzimali. »Činili su zlo« (Suci 4,1) veli lapidarno Biblija, a kriterij je prosudben pogled onoga koji ih je izveo u slobodu i podario im domovinu, Bog s kojim su se u sveti Savez vezali i obećali da će izvršavati njegove zapovijedi. Stvoritelj je to koji – prema svjedočanstvu na prvoj stranici Pisma – od početka refleksivno promatra i pregledava svoja djela (7x »I vidje Bog« u Post 1). Na toj pozadini redovita formula »zlo u očima Jahvinim« ima svoju snagu.
U naše doba dugova i dužničkoga ropstva – kako pojedinaca tako i cijelih naroda – zapanjujuće je aktualan i odmah razumljiv izraz kojim se opisuje kriza biblijskoga naroda u Deborino vrijeme: prodani su (Suci 4,2). Isto će tako i pad neprijateljskoga vojskovođe biti najavljen kao prodaja (r. 9). Jezik Svetoga pisma premda simboličan i u prenesenom značenju, nas danas izvrsno upozorava na bitnu ulogu financija u svakoj krizi većih razmjera.
Osobitost Deborina lika jest u tome što je ona žena, a opisana je u tekstovima koji nastaju u izrazito patrijarhalnu okružju i u prvi plan stavljaju muškarce. Ona je jedina žena među biblijskim sucima i jedina među njima nosi časni proročki naslov (Suci 4,4). U prvi plan dolazi ne nekom organiziranom kampanjom ni naglim osvajanjem mišljenja većine, nego tako što je tijekom vremena stekla povjerenje: k njoj su dolazili rješavati svoje sporove. Ona ima znanje i praksu. »Sudila je Izraelu u ono doba« stoji u Pismu (Suci 4,4). »Uzlazili su k njoj« (r. 5) doslovce veli biblijski tekst, ističući uvriježenim izričajem koji označava i hodočašće koliki su joj ugled i čast. Hodočaste k Debori.
U našoj obnovljenoj svijesti o vrijednoj ulozi žene, napose u poslovnome svijetu, dragocjeno je vidjeti ženu kao začetnicu velikoga pothvata oslobođenja i primijetiti kako ona otpočetka bez sustezanja najavljuje da će jednoj ženi – onoj drugoj, Jaeli – pripasti slava i junaštvo u pobjedi nad napadačem (Suci 4,9).
Ne pripada Debora nekoj izdvojenoj elitnoj kasti, nego je udata žena (Suci 4,4) i »majka u Izraelu« kako sama naknadno ističe (5,7). Važna je i velika stoga što nije ograničena samo na obiteljski život i ne gubi se ni ne utapa u lokalnim pravnim rasprama, nego ima oka za međunarodne odnose i ukupno stanje svojega naroda. Kad pokreće akciju nastupa s autoritetom i izravno, a svoju autentičnost potvrđuje time što sama odmah polazi. »Sigurno idem s tobom« obećava ona i već u istom biblijskom retku to obećanje spremno izvršava (r. 9). Nastupa ona u Božje ime, ali vrlo oprezno i skromno, pitajući: »Nije li Bog tako zapovjedio?« (r. 6), »Ne izlazi li Bog danas pred tobom?« (r. 14). Ostavlja prosudbu i odluku slobodnoj volji.
Tako ona – slično kao kod Božje mudrosne pouke Kajinu u Post 4,7 – u krizi stvara prostor za pravu krisis – svjesnu i osobnu prosudbu. Valjanost i realističnost njezina teološkoga obrazloženja potvrdit će ne samo isti, iz Izlaska poznati motiv čudesnoga zaustavljanja, osujećivanja napadačke sile (המם hāmam Suci 4,15 usp. Izl 14,24), nego i opipljiv i trajan uspjeh: nakon dvadesetogodišnje krize Debora je postigla četrdeset godina mira (Suci 5,31) – cijeli jedan odrasli život.
Izvještaj o Debori dragocjen je jer upozorava da kriza sa sobom donosi upletenost u međunarodne, komplicirane odnose i veze s nepoznatim osobama i nakanama gdje nisu strani ni izravni prijestupi protiv nestalnih ljudskih saveza. Heber, koji se poimence spominje, bio je u miru s kanaanskim kraljem Jabinom (Suci 4,17) i vjerojatno će baš stoga vojskovođa u bijegu s pouzdanjem svratiti k Jaeli iz Heberova tabora, ali – usprkos sklopljenu miru – tu mu je kraj. Ovaj biblijski izvještaj ne mimoilazi ni silnice ljudske spolnosti i muško-ženskih odnosa koje također u krizama imaju svoju ulogu. Vojskovođa sluša umilni poziv i ohrabrenje: »Svrati! Ne boj se!«, daje upute i naredbe, ali će brutalno stradati kad mu Jaela u dubokom snu klinom do zemlje probije sljepoočice (Suci 4,21.22; 5,26).
Mudro postupanje Deborino u krizi izvrsno se očituje u tome što ona zna pronaći i dozvati pravu osobu, zna aktivirati i delegirati. Ona daje pozvati Baraka i njemu prenosi nalog (Suci 4,6). Štoviše sama će se povući te će na dan pobjede, opisan u r. 15–24, biti takoreći odsutna iz biblijskoga teksta. Debora hrabro i izravno prenosi Božju riječ koja je odmah prepoznatljiva – nije od njezina autoriteta nego od Boga. S ostalim biblijskim prorocima svoje vlastito »ja« ustupa Bogu na službu. Kad govori: »Privući ću vojskovođu i predat ću ga u tvoje ruke« (Suci 4,7), spretna voditeljica daje prostora Božjemu djelu. Točno upozorava Baraka na dan kada je sam Gospodin ispred njega pošao (Suci 4,14).
Opis će poslije potvrditi kako je toga dana Bog ponizio kralja agresora pred sinovima Izraelovim (Suci 4,23). Upravo taj »ispred« motiv je uspješnoga Božjega rata u kojem Izraelci postižu cilj jer sam Gospodin sve već pred njima izvršava. Debora izvrsno svjedoči da se u krizi isplati onaj put na kojemu Bog ide ispred. Pjesnički će govor poslije opisati kako su se doista vojske Boga nad vojskama borile. U velikoj pjesmi ona spominje kako su se zvijezde nebeske borile protiv moćnoga napadača Sisere (5,20).
Svoju odvažnost i vjerodosojnost Debora očituje prihvaćajući u isti mah uvjete koje Barak takoreći kao ultimatum postavlja: »Ako ideš sa mnom, idem; ako ne ideš, ne idem« (Suci 4,8). Debora spremno kreće kao jamac Božjih riječi i kao talac očekivanoga uspjeha. S Barakom će poslije i veliku pjesmu zapjevati (Suci 5,1). Svojim potezom Debora pokreće cijela dva Izraelova plemena – Zebuluna i Naftalija i to na riskantan pothvat u kojemu su se spremni do kraja založiti, dati život. »Dušu će svoju smrti izložiti« opisuje poslije pjesma (Suci 4,10; 5,18). Snaga Deborine osobe i prodornost njezina autoriteta odmah se vide u njezinoj izravnoj naredbi: »Ustaj!« (Suci 4,14) kao i u neuvijenu pozivu bez sustezanja kraljevima i prinčevima da je poslušaju (5,3).
Izvještaj o Debori dragocjen je u promišljanju o krizi stoga što, unatoč teološkoj pozadini na kojoj se otkriva da su sami naopako postupali i da ih je Bog izvrgnuo neprijateljskoj vlasti, identificira pravi ljudski subjekt, vojskovođu Siseru, koji je neposredan izvor nevolje i potlačivanja cijeloga naroda, a zastupnik je svojevrsnomu biblijskomu praneprijatelju Kaananu. Poticajni vidik Deborina pothvata krije se i u temeljitu svladavanju uzroka krize: »Nijedan nije ostao« (Suci 4,16). Temeljitost je naglašena i onda kad se radi o postupnom napredovanju: »Ruka sinova Izraelovih bijaše jača i i jača sve dok nisu iskorijenili kaananskoga kralja« (r. 24). Neće biti teško ovaj biblijski govor prevesti na naše suvremene prilike prisjetimo li se zdravorazumske logike da za svladavanje krize vrijedi samo ona metoda koja je dijagnosticirala pravi uzrok i koja neće stati na pola puta.
Osobit dragulj svetopisamskoga izvještaja o Debori, kad je u pitanju kriza, skriva se već u samoj kompoziciji teksta. Nakon 24 retka s opisom postupanja i nadvladavanja krize slijedi još duža pjesma koja predstavlja svojevrsnu kontemplativnu refleksiju i pregled učinjenoga. Presudno je to vrijeme nakon akcije i taj angažman koji omogućuje prikupljanje duhovnih plodova – nisu oni isto što i sama objektivna pobjeda nad kriznom situacijom. U pjesmi nam sutkinja, proročica i osloboditeljica istodobno otkriva – ma koliko to bilo skromno i prikriveno – odakle joj snaga za njezin način postupanja. Usred slavljeničke himne nalazi se skrovit vapaj iskrene duše: »Jahve, siđi k meni« (Suci 5,13)!
Uspješan socijalni reformator Nehemija (Neh 5)
Izvještaj iz 5. poglavlja Nehemijine knjige za razmatranje krize relevantan je ne samo zato što prikazuje bolno raspoloženje u narodu izrečeno istom onom biblijskom riječi koja označuje vikanje, vrištanje, gorak krik i urlik boli (צעק cāʻaq Neh 5,1). Ovaj put to nije zbog težine zahtjevnoga posla oko obnove zidina svetoga grada, niti zbog poruge, prijetnji ili izravnoga napada neprijatelja – što se sve do sada zbivalo u prethodnim poglavljima (Neh 2-4).
Nehemijina reakcija nam je važna. On, prvo, poznaje teškoće: u svom izvještaju, kao u suvremenoj sociološkoj anketi, citira što sami ljudi vele, tužeći se da i vlastite posjede moraju prodavati da bi se prehranili i da bi platili poreze, štoviše stvar je tako daleko došla da vlastitu djecu prodaju u roblje (Neh 5,2-4). Tekst doslovce navodi pritužbe jednih, drugih i trećih. Žalostan problem je u tome što je riječ o podjeli u vlastitu narodu: u Božjem Izabranom narodu svojim sunarodnjacima oni su robovi. Pritužbe se odnose na judejsku »braću», na isti »rod« (Neh 5,1.5). S jedne su strane vlastela i predstojnici s naslovom zadržanim iz babilonskoga razdoblja, s druge strane narod.
Prvi put u knjizi čitamo o inače smirenom i dovitljivom Nehemiji kako je doznavši za takvo stanje »uzavreo, uskipio« (Neh 5,6). Toliko je nesretno ovo stanje, toliko ga pogađa da je bijes prva njegova reakcija. Njegovi sunarodnjaci koje je tako uspješno okupio i na gradnju i na obranu od napadača pokazuju se sada kao rulja zločinačka koja ga okružuje. Ipak on neće postupiti u afektu, nego ponajprije poduzima ključan čin koji je i stručnjake za hebrejski jezik i prevoditelje nagnao da potraže novo značenje glagola מלך mālak koji označuje kraljevsku vlast. Ali nama je dobro razumljiv Nehemijin opis: »srce se moje zakraljilo nada mnom« (r. 7). Srce, biblijsko središte misli, dobiva svoj čas. Trenutak je promišljanja, procjene! I opet prava krisis u izvornu značenju. Iz toga slijede odlučni Nehemijini koraci u žalosnoj krizi podjele u vlastitoj zajednici.
Najprije odvažno suočava – izravno i izdvojeno – velikaše i upravitelje s onim što čine (Neh 5,7). Potom upriličuje javni proces – demokratskih obilježja, rekli bismo danas – »velik zbor« po uzoru na uobičajeno biblijsko sudište i prostor za javnu raspru obično uz gradska vrata. Nehemija u svojem izlaganju – a to je njegov četvrti motivacijski govor u knjizi – ponaprije otvoreno i neuvijeno analizira stanje, naziva stvari pravim imenom: »Prodajete svoju braću« (Neh 5,8). Kao u suvremenim prevelikim dugovima ili žalosno konkretnoj trgovini ljudima u novom robovlasništvu 21. stoljeća Nehemija neskriveno uočava što se zbiva: za novac kupuje se čovjek, novac vrijedi više od ljudske osobe.
Nehemija poziva na priznavanje Božjega autoriteta i strahopoštovanje prema Bogu – u čemu on sam daje vrstan primjer. Baš zbog straha Božjega on je otpustio dugove (Neh 5,10). Premda je po službi i časti kraljevski namjesnik, svih dvanaest godina svojega mandata odricao se primanja koja mu zakonito pripadaju, za razliku od prijašnjih namjesnika koji su bezobzirno ubirali i dodatne namete od naroda (r. 14s). Nehemija je uzor jer vlastitim rukama radi na obnovi zidina (r. 16); štoviše o svom trošku opskrbljuje radnike dnevnim obrocima (r. 17s). I sve to – kako njegov završni zaziv svjedoči – ne zato da bi prikupio neke, suvremenim rječnikom izrečeno, političke bodove, nego da mu Bog uračuna njegova dobra djela: »Spomeni se, Bože moj, onoga što sam učinio za ovaj narod« (Neh 7,19).
Krist hrani mnoštvo
Vrhunac kršćanske etike u kriznoj situaciji vezan je dakako uz Kristovu osobu. Sva četiri svetopisamska izvještaja – Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo evanđelje – zaustavljaju se na čudesnoj zgodi s »pet kruhova i dvije ribe« (Mt 14,17.19; Mk 6,38.41; Lk 9,13.16; Iv 6,9) kojima će se u kritičnom trenutku nahraniti veliko mnoštvo gdje je samo muškaraca 5000. Dodatna dva opisa u Matejevu i Markovu evanđelju spominju i drugi događaj kad će sedam kruhova (Mt 15,34.36; Mk 8,5s) i nekoliko ribica uspješno odgovoriti na glad zajednice od 4000 duša kojima treba pribrojiti žene i djecu.
Svim je izvještajima zajedničko da Krist u krizi cijeni i uzima skroman i nesrazmjerno malen prilog koji mu učenici mogu pružiti, ne prezire ga i ne odbacuje. Upravo ono skromno i nedostatno što imaju, on uzima i čini velikim. Zajednički je također dvostruk rezultat. Ne samo da je kriza uspješno riješena – ljudi su se nasitili (Mt 14,20; 15,37; Mk 6,42; 8,8; Lk 9,17; Iv 6,12) – nego svi izvještaji ističu kako i ostaci koji preostadoše čine svojevrsno novo obilje. Bilo da je riječ o »dvanaest košarica« ulomaka kao u sva četiri izvještaja s pet kruhova i dvije ribe (Mt 14,20; Mk 6,43; Lk 9,17; Iv 6,13), bilo da je prikupljeno »sedam košara« preostalih od sedam kruhova na početku (Mt 15,37; Mk 8,8) – i jedno i drugo u Svetom su pismu poznati simbolični brojevi. Dvanaest naznačuje onu puninu i sveobuhvatnost koja želi doseći sav svijet u slici dvanaest Izraelovih plemena, a sedam je znak pouzdanosti i zaokruženosti kao već u prvih sedam dana stvaranja kad je zaključno utvrđeno da je »sve što je stvoreno bilo dobro« (Post 1,31), pri čemu sam broj sedam ima u biblijskom jeziku isti korijen kao i »prisegnuti« što odmah doziva u pamet središnje Božje obećanje ocima da će im dati zemlju.
Osobita dragocjenost u kojoj se tri sinoptička evanđelja slažu jest Kristov konkretan postupak. Prvo što čini, kada je u krizi pred silnim mnoštvom dobio tek skroman prilog, jest pogled u nebo (Mt 14,19; Mk 6,41; Lk 9,16). Gesta, usmjerenje lica i očiju, bez dodatna tumačenja, bogata je u neverbalnoj komunikaciji. U krizi čovjek je pozvan podići pogled, pronaći šire obzore, potražiti gdje je prvi izvor svih dobara i barem naslutiti svrhu.
Neočekivan i neuobičajen čin koji odstupa od logičnih razmjera, a u kriznim prilikama djeluje provokantno i atraktivno, spominju dva dodatna izvještaja, Matejev i Markov, koji se poklapaju s Ivanovim evanđeljem. Na skromnoj, minornoj zalihi od svega sedam kruhova i nekoliko ribica, koja je beznačajna pred mnoštvom od 4000 gladnih muškaraca zajedno sa ženama i djecom, na daru nedorasloga momčića koji nije imao nego pet ječmenih kruhova i dvije ribe, Isus Krist, prihvativši ih, najprije – zahvaljuje (Mt 15,36; Mk 8,6; Iv 6,11). Usred krize i neimaštine – on zahvaljuje! Rezultat će biti čudesan. Sam slijed njegova postupka, pri kojem on uzima, zahvaljuje i potom razlama kruh da ga podijeli, i rasporedom i gramatičkim oblikom εὐχαριστήσας (euharistesas, »zahvalivši«) izravno upućuje na predragocjen prvi zapisani spomen u kojem Pavao govori o Kristovu predanju samoga sebe (Mt 15,36; Mk 8,6; Iv 6,11; 1 Kor 23s). Hrana koju dijeli – to je on sam, tumači govoreći: »Ovo je moje tijelo«. Kao odgovor na krizu cjelovito i do kraja nudi svoju osobu. Krizu rješava vlastitim gledištem. Gladno mnoštvo ne gleda kao rulju zločinačku premda će ga na Veliki Petak gotovo jednoglasno odbaciti i osuditi.
Sva četiri izvještaja o pet kruhova i dvije ribe važan su prinos biblijskom pristupu krizi jer inzistiraju na Kristovu pedagoškome postupku. Učenici upozoravaju na krizu, glad koja je zavladala nakon duga slušanja u pustomu kraju, a Učitelj neočekivano, na prvi dojam neumjesno i vrlo izazovno zahtjeva: »Dajte im vi!« (Mt 14,16; Mk 6,37; Lk 9,13). Bez ikakva spiritualiziranja i upućivanja na pobožnost upozorava ih da gledaju na svoje sile i traži da se založe, koliko god bila ograničena i nedostatna njihova dobra. Ivanovo evanđelje neposredno upozorava na Učiteljev edukativni pristup: pita »zato da iskuša« i dobije njihov odgovor (Iv 6,6).
Vrijednost i angažman učenika sastoji se i u tome što Krist njima povjerava da dijele hranu ljudima – u tom je svih pet sinoptičkih izvještaja složno (Mt 14,19; 15,36; Mk 6,41; 8,6; Lk 9,16). Krist dovodi svoje do toga da su kadri ispuniti njegov zahtjev s početka, osim što će upravo oni rasporediti mnoštvo u male zajednice i nakon blagovanja prikupiti preostale ulomke. Učenici doista – kako je zatražio od njih – daju ljudima jesti! Pedagoški značaj ovoga događaja istaknut će Kristovo naknadno upozorenje kad traži od učenika da se prisjete iskustva i sami osvjedoče kako je u onoj krizi kad su imali svega pet, i u onoj kad su imali sedam kruhova bilo ne samo dosta, nego je i pravo obilje preostalo (Mt 16,9s; Mk 8,19s). Refleksija o tim iskustvima treba pobijediti malovjernost i utemeljiti povjerenje u dobroga Učitelja koji je prisutan. Sasvim konkretno pred Kristom kriza traži od nas da ponajprije zahvalno gledamo na ono malo što imamo i na ono što nam se čini ostatak koji bismo po navici bacili, i da uzmemo u obzir gdje je izvor svih dobara.
