Neka zapažanja uz lik apostola Bartolomeja u Evanđelju po Ivanu
blagdan: 24. kolovoza
U nizu svetih ljudi, kao jedan od Apostola, Natanael je u našoj kulturi poznatiji kao Bartolomej, odnosno po hrvatski Bartol ili Bartul. Naći ćemo ga uz kolegu mu Filipa na šestome mjestu, dakle u središtu Dvanaestorice, kod sinoptika – Mateja, Marka i Luke (Mt 10,3; Mk 3,18; Lk 6,14). Evo ga, dosljedno, i među moliteljima koji, nakon Isusova uzašašća, postojano, po zapovijedi, iščekuju Duha Svetoga – silu odozgora, samo što se ovdje Bartol “spustio” na sedmo mjesto i stoji uz Mateja (Dj 1,13). Apostol Toma, što razumijemo nakon posebnog susreta s Uskrslim, dobio je prednost u popisu, pa je pred Bartolomejem.
Nije nam čudno, ni u Bibliji ni u svagdanjem životu, da čovjeka poznajemo pod dva imena. Dapače, ime i prezime već dugo je pravilo. Tako bismo i ovoga Isusova apostola, prema njegovu hebrejskom imenu, sastavljenu od glagola natan (“dati”) i od imenice El (“Bog”), te prema njegovu aramejskom “prezimenu” koje tvori imenica bar (“sin”) i povijesno ime Tolomej (Ptolomej), mogli duhovito pohrvatiti da je Bogdan Ptolomejević.
Zadivljuje opis koji Ivanovo evanđelje donosi odmah na početku, u prvom poglavlju (Iv 1,45-51). Ključno, vjekovno pitanje o Isusovu identitetu, prodoran odgovor po kojemu će Petar (Mt 16,16), kad odgovori u ime apostola kod Cezareje Filipove što oni kažu tko je Isus, zaraditi ključeve nebeskoga kraljevstva, razrješava Natanael svojom prvom odanom vjeroispovijesti. Govori Gospodinu: “Ti si Sin Božji!” (Iv 1,49). Ono što je prema Kristovim riječima Božja objava Petru koja ne može doći od tijela i krvi, i razlog je još jednoga blaženstva (Mt 16,17), ono po čemu Petar stoji kao glava apostola i temelj Crkve, Natanael iskazuje u prvom susretu s Rabbijem Isusom, prepoznajući u njemu Božjega Sina.
Istina, dobro je znano, Isus neće u nastavku razgovora s Natanaelom ponoviti tu definiciju svoje osobe, nego će po običaju u trećem licu govoriti o Sinu Čovječjemu (Iv 1,51). Ali Isus pritom potvrđuje Natanaelovu vjeroispovijest na važan drugi način. U svom pitanju uočava i ističe Natanaelovu vjeru (Iv1,50). Vjerovanje je to u tekstu zabilježeno apsolutno: ne stoji ovdje “vjerovati da”, ili “vjerovati u” ili pak “vjerovati nekome”. Natanael vjeruje. Po takvom vjerovanju ljubljeni će učenik na Kristovu grobu biti izdvojen pred kraj Evanđelja (Iv 20,8). Natanael je povjerovao kao što će ljubljeni učenik, vidjevši uredno složene mrtvačke povoje i ubrus za glavu u praznome grobu, povjerovati. Na temelju Kristove svjedočke riječi: “Vidio sam te” (Iv 1,48) došao je do vjere, pronašao je dostatan, zdrav temelj životnoga povjerenja. Ima vjere. Pred grobom Ivan će vidjeti i povjerovati (Iv 20,8). Na početku Natanael se odazvao pozivu da dođe i vidi (Iv 1,46), i evo, vjeruje (1,51). A vidjet će i više!
Važan rezultat ovoga susreta i Natanaelove vjere s početka pokazat će posljednje, 21. poglavlje Ivanova evanđelja. Tamo gdje bismo, uz prvaka Petra, očekivali Jakova i Ivana, sada je na trećemu mjestu, odmah do Tome koji ga je – rekosmo – “pretekao”, upravo Natanael (Iv 21,2). Ondje, na kraju, saznajemo da je Natanael iz Kane Galilejske. Ujedno je to važan pokazatelj da samo uvjetno Iv 21 gledamo kao “dodatak” u Evanđelju.
Tako u literarnoj strukturi Natanael višestruko tvori okvir evanđeoskoga teksta. Vjeruje, pa u prvom poglavlju najavljuje vjeru ljubljenoga učenika koja će doći u 20. poglavlju. Imenom najavljuje posljednje poglavlje gdje će imati posebno mjesto u apostolskom zboru.
Podatak o Natanaelovu podrijetlu poziva da još jednom promotrimo čudesan susret s početka koji također, budući da je Natanael iz Kane (Iv 21,2), služi kao najava za prvo čudo i objavu Kristove slave na svadbi u Kani Galilejskoj odmah u idućem, 2. poglavlju, u tekstu koji neposredno slijedi (Iv 2,1-11).
Natanael je Galilejac. Isus se malo prije nakanio vratiti u svoj galilejski zavičaj (Iv 1,43) u kojem je odrastao. Uza nj su prvi učenici iz Betsaide. Za razliku od Filipa kojega Isus sam pronalazi i izravno poziva (“Pođi za mnom!” Iv 1,43), Natanaelova je povijest drukčija. Ponajprije, nenadmašivo, sretno otkriće donosi mu Filip, očito dobar znanac. Poziv koji mu upućuje izvrsno nasljeduje Kristovu metodu s učenicima Ivana Krstitelja koji su htjeli upoznati Isusovo boravište (Iv 1,38). Isus ih, posve u biblijskom duhu, poziva na vlastito iskustvo, sami neka se uživo, osobno osvjedoče: “Dođite i vidite!” poziva (Iv 1,39). Sada tako Filip postupa sa svojim prijateljem Natanaelom: “Dođi i vidi!” (Iv 1,46). I bližnji nas mogu dovesti k Mesiji Isusu!
Vijest koju Filip donosi Natanaelu povijesnog je značenja i još jednom izdvaja Natanaela. Kao što je prije Andrija bratu svomu bio britko i bez okolišanja proglasio da su pronašli Mesiju (Iv 1,41), slično sada Filip pogađa u bit i obavješćuje svoga druga da je vjekovna potraga gotova, iščekivanje Božjega naroda ispunjeno je. Došao je Mesija – tako smijemo čitati njegove riječi (Iv 1,45). Osobito je vrijedno što Filip time pokazuje ne samo da poznaje i oslanja se na Pisma – naziva ih uobičajeno Mojsijev Zakon i Proroci – nego ističe ujedno punu važnost Biblije, koju sam Gospodin koristi, na nju se poziva, a mi je sve do danas čuvamo kao prvi, veći dio Svetoga pisma i zovemo Stari zavjet. Prema Filipovu svjedočenju ondje je opisan Mesija: onaj o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci (Iv 1,45).
Natanael Filipu odgovara pitanjem (Iv 1,46), kao što će i poslije pred Isusom učiniti (“Odakle me poznaješ?” Iv 1,48), očitujući svoju istraživačku narav. Svojim riječima: “Može li što dobra biti iz Nazareta”, potvrđuje opće znanje o Isusovu mjestu začeća i odrastanja o kojemu evanđelisti složno izvješćuju. Kod imena Nazaret Ivan zajedno s Markom piše na kraju imena “tau” (Mk 1,9; Iv 1,45.46), Matej poznaje obje verzije: ovu s “tau” (Mt 2,23) i onu sa slovom “theta” na kraju (Mt 21,11) dok se Luka zaustavlja na inačici sa završnim “theta” (Lk 1,26; 2,4.39.51; Dj 10,38). Matej i Luka složno donose i treću verziju “Nazara” što upućuje na raznoliko uobičajeno nazivlje koje ne začuđuje (Mt 4,13; Lk 4,16).
U isti mah Natanael očituje neuglednost Nazareta, ali i ovdje anticipira složni, premda neinformirani sud farizejskoga Vijeća u Iv 7,52 zbog kojega će Nikodem biti ponižen i osuđen, da iz Galileje ne dolazi Mesija. Što danas, hvala Bogu, dijete u prvim godinama vjeronauka zna, što proroci najavljuju, to oholim Vijećnicima promiče: Isus je – u skladu s proroštvom – rođen u Betlehemu, u Judeji, i pripada plemenu Judinu, pa Natanael s pravom postavlja svoje pitanje.
Kad Filip Natanaelu spominje “Josipa iz Nazareta” (Iv 1,45) to je u jednu ruku naznaka općega mnijenja, s kojim mnogi do danas svoju muku imaju, da je Josip Isusov otac. S druge pak strane Filip tako dodiruje bit kršćanske vjere, vjere u utjelovljenje: Bog je htio postati ljudsko dijete, kako već u 8. st. pr. Kr. Izaija bilježi (rođeno dijete – Bog silni Iz 9,5), Bog Sin čovjekom je postao. Isusu Josipovu iz Nazareta (Iv 1,45) Natanael će reći: “Ti si Sin Božji” (1,49). Gospodin na svoj način potvrđuje: onaj nad kim uzlaze i silaze nebeski, Božji anđeli sada je Sin Čovječji (1,51).
Kod Natanaela dovršava se pojačana uporaba glagola “pronaći” (grč. εὑρίσκω) koji se u Iv 1 pojavljuje čak pet puta i upućuje na uspješnu potragu, traženje i nalaženje, koje pokreće Isusov dolazak. Najprije Andrija traži brata Petra (Iv 1,41), potom sam Isus nalazi Filipa (1,43), a evo sada Filip dolazi do Natanaela (1,45). Prvo Andrija bratu javlja “našli smo” (1,41), sada to isto Filip Natanaelu poručuje (1,45). Početak Evanđelja sugerira da je potraga uspješno došla kraju.
Prema ustroju evanđeoskoga opisa Natanael pripada u one biblijske sretnike kojima Gospodin dvaput upravlja svoj odgovor – njemu osobno (ἀποκρίνομαι Iv 1,48.50). Prvi put to je baš odgovor na postavljeno pitanje: odakle Isus poznaje Natanaela (1,48). Drugi put to je poučno objašnjenje kao reakcija na brzu, a dalekosežnu Natanaelovu izjavu o Božjemu Sinu i o kralju Izraela (1,50). Natanael je ušao u pravi dijalog s Isusom jer i Natanael njemu izravno odgovara (ἀποκρίνομαι Iv 1,48). Zacijelo je još važnije, međutim, što evanđelje bilježi dva Isusova pogleda usmjerena na Natanaela. Tako nam se ponajprije otkriva kako prvi susret Isusov s Natanaelom nije bio kad Filip dovodi svojega prijatelja k Mesiji, nego se već prije Kristovo božansko oko zaustavilo na njemu i prepoznalo istinskoga Izraelca. Je li upravo u tom Isusovu pogledu odlučujuća snaga po kojoj je Natanael stupio u odabrani apostolski krug i ustrajao do kraja Evanđelja u Iv 21?
Drugi Isusov pogled na Natanaela stoji na početku razgovora. Razgovor pokazuje da se poznavanje ne zadržava na površini, primjerice na imenu ili podrijetlu koje sugovornici uopće ne spominju. Riječ je o onom unutarnjem duhovnom poznavanju osobe koje ne nalazi ništa lažnoga i prijetvornoga u Natanaelu, nego uočava čovjeka koji istinski pripada živoj zajednici Božjega naroda (“Izraelac” Iv 1,47) i čezne za dolaskom kralja Izraelova (Iv 1,49).
Isus precizira da je Natanaela bio vidio pod smokvom (Iv 1,48.50). Pogled na smokvu znani je biblijski motiv. Istina smokva u biblijskoj povijesti daleko više označava apokaliptičku prijetnju jer će se osušiti, neće dati ploda (Iz 34,4; Jr 8,13; Jl 1,7.12; Hab 3,17), štoviše služi i za himbeno obećanje asirskoga kralja (2 Kr 18,31; Iz 36,16) koji najavljuje mir, a sprema uništenje. Ali u Kristovu pogledu na Natanaela smijemo potražiti baš proročku naznaku “pod smokvom” (s prijedlogom “pod, ispod”) te s Mihejem i Zaharijom prepoznati najavu mesijanskoga mira i blagostanja koji prema Božjem obećanju imaju doći. I Mihej i Zaharija proročki bilježe Gospodinovu riječ; Mihej pritom ističe da će ljudi mirno živjeti svaki pod smokvom svojom (Mih 4,4), a Zaharija još nadodaje da će jedan drugoga pozivati pod smokvu (Zah 3,10). Od početaka smokva je jedno od sedam darova prirode koji obilježavaju obećanu zemlju (Pnz 8,8)
Središnja osobina novoga Isusova apostola Natanaela jest njegova pripravnost na više. Na to upozorava Isus, najavljujući mu da će još “veće od ovih stvari vidjeti” (Iv 1,50). Čovjek, koji pita o autentičnoj vrijednosti Nazareta, susrevši Učitelja koji ga je “pročitao” i odao priznanje njegovoj naravi, spreman je vidjeti uzvišenije, veće i važnije od toga da ga je Isus uočio pod smokvom. Isus Natanaelu na važnosti daje i time što, evo, već pri prvom susretu njemu upravlja (grč. “kaže mu” Iv 1,51), s dvostrukim početnim “amen”, “zaista” istaknuto, proroštvo koje je upućeno cijeloj zajednici (“kažem vama” 1,51). Isus najavljuje ostvarenje Jakovljeva čudesnoga sna s početaka biblijske povijesti. Nebo će se otvoriti, anđeli Božji uzlazit će i silaziti. Nebesa koja se otvaraju, odgovor na Izaijin vapaj “o da razdreš nebesa!” (Iz 63,19), ostvaruje se već kod Ezekiela (Ez 1,1), a u evanđeljima ga poznajemo kod Isusova krštenja. Isus vidi otvoreno nebo (Mk 1,10).
Nema teškoće, uočili smo već, u Kristovoj najavi Natanaelu da će i više vidjeti (Iv 1,50), prepoznati uvod u prvi od sedam Isusovih znakova. Početak će im se trećega dana zbiti na svadbi u Natanaelovu gradu (ἀρχή τῶν σημείων Iv 2,11). Isusova najava ujedno ima dakle i literarnu funkciju.
Daleko je važnije što Gospodin, govoreći Natanaelu, najavljuje središte i vrhunac svojega života i djelovanja: križ, koji je u Ivanovu evanđelju uzdignuće i proslava, neodjeljivo vezan uz uskrsnuće. Žrtva je uzvišenje (usp. “podići” Iv 3,14; 8,28, 12,32). To je ono više što će Natanael vidjeti. Ali isto tako Isus već u toj najavi govori o eshatološkoj konačnoj slavi, kojoj se do danas nadamo, koju kao “visio beatifica” iščekujemo, a u Ivanovu evanđelju Isus je osobito u velikoj molitvi Ocu spominje (Iv 17: 3x imenica “slava”, 5x glagol “proslaviti”). Slava je to koju je Isus imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo (Iv 17,5), koju je Otac dao Sinu jer ga je ljubio prije postanka svijeta (Iv 17,24).
Je li pretjerano u Kristovoj najavi Natanaelu da će više od ovoga vidjeti (Iv 1,50) prepoznati poziv na kontemplaciju kakav je naznačen već u pra-početku kad Gospodin patrijarhu Abrahamu najavljuje da će mu pokazati zemlji (Post 12,1), pa se stoga od njega traži da pažljivo motri. Za Abrahama vrhunac će biti čuveni motrilački pogled u nebesa (hebr. hibbit Post 15,5) koji će ga dovesti do vjere (15,6). Da već kod Natanaela stoji najava onoga što će pred kraj Evanđelja biti dragocjen, mističan pogled tijekom vjekova kršćanske povijesti, nije teško prepoznati u Gospodinovoj zaključnoj najavi, izrečenoj kao pouka Natanaelu: “gledat ćete” (grč. ὁράω futur Iv 1,51). Isti grčki glagol, sada u trećem licu, pojavljuje se u čuvenom navodu Pisma pred Raspetim: “gledat će onoga koga su proboli” (grč. ὁράω futur Iv 19,37). I na taj se način Natanel pokazuje kao važan nositelj literarne strukture Ivanova evanđelja.
25. 8. 2021.