Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Tijelovo

Tijelo i krv Kristova

Za Tijelovo sam puni naziv jasno kaže: to je svetkovina tijela i krvi Kristove. Slavimo svetu pričest koju primamo, Isusovo zajedništvo s nama. Obilježavamo isto ono što nas je okupilo na velebnu susretu sa svetim ocem Benediktom XVI. u lipnju 2011. Zajedno smo u Kristu.

Na Tijelovo usmjeravamo svoju pozornost na Kristovu trajnu euharistijsku prisutnost. Obećao je: »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20) i to je obećanje izvršio: tu je u tijelu i krvi, tu je u kruhu i vinu kod svete mise.

Na Tijelovo slavimo središte naše vjere: Boga koji je do kraja ušao u ljudsku povijest. Riječ je tijelom postala (Iv 1,14). Vječna Riječ koja je od početka, koja je Bog, nastanila se među nama. Sin Božji postao je čovjekom. Uzeo je na sebe ljudsku narav: naše rođenje i odrastanje, naš rad i odmor, veselje i žalost, bol i umiranje. Krv i tijelo znači ljudski život.

Sv. Pavao tumači kao je Isus Krist oplijenio sama sebe: on, uzvišen i moćan, ponizio se, uzeo je lik sluge (Fil 2,7). A u euharistiji Isus ide – smijemo reći – i korak dalje: htio je biti hrana i piće za nas. Toliko se ponizio da je uzeo ne samo lik sluge, nego lik kruha na oltaru.

Na Tijelovo slavimo divnu činjenicu: onaj koga su proboli evo je opet živ prisutan među nama!

Povijest

Tražimo li prve početke tijelovskoga slavlja, možemo poći sve do čuvenoga Blagdana sjenicâ u Staromu zavjetu. Mi danas za Tijelovo uređujemo priručne oltare i kapelice, ukrašavamo ih grančicama i cvijećem. Božji izabrani narod pravio je sjenice zato da se prisjeti kako su putovali kroz pustinju i kako je Bog bio s njima (Lev 23,40; Neh 8,15). Veliki nebeski Bog hodio je s njima u svetomu šatoru na njihovu putu u obećanu zemlju (2 Sam 7,6; 1 Ljet 17,5). Danas se u procesiji nosi svečana monstranca ili pokaznica s posvećenom hostijom.

Blagdan sjenicâ u Bibliji je za Izraelce spomen na veliko Božje djelo: izbavljeni su iz kuće ropstva (Lev 23,43). Za nas je Tijelovo spomen na veliko Kristovo djelo. Otkupio nas je svojom krvi da više ne budemo robovi grijeha. Upravo na jedan takav Blagdan sjenicâ Učitelj Isus otvoreno proglašava da je došao od Oca nebeskoga i da traži njegovu slavu. Toga je dana pozvao: »Tko je žedan, neka dođe k meni i neka pije« (Iv 7,37)! Na njemu se ispunja Pismo koje govori da će rijeke žive vode poteći iz njegove nutrine. Evanđelje tumači da je to Duh Sveti.

U novo doba svetkovina Tijelova započinje poveljom pape Urbana IV. iz 1264. godine. Već on određuje četvrtak nakon duhovskoga tjedna, tj. nakon Presvetoga Trojstva za obilježavanje Tijelova. Tako je Tijelovo vezano uz Uskrs, slavi se 60. dan nakon Uskrsa i pomiče se zajedno s njime. U pozadini blagdana jedna je privatna objava, jedno viđenje svete Julijane iz Liegea, ali i potreba da se potvrdi Kristova stvarna prisutnost u sakramentu. Naš slavni Ludbreg tu je važan zbog čuda presvete krvi iz 1411. godine. Upravo je o tome riječ na Tijelovo – o pravoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji.

U nedavnoj povijesti dobro je prisjetiti se proslavâ Tijelova za nacionalsocijalističkoga totalitarizma. Bio je to svečan i jasan prosvjed protiv nacizma i izvrsno nas podsjeća na one – tako lako zaboravljene – kršćanske i katoličke antifašiste koji su se dušom i srcem opirali fašizmu, ali ne u ime komunizma ili kapitalizma, nego u ime evanđelja.

Biblijski temelji

Biblijsko utemeljenje blagdana Tijelova očito je neodvojivo povezano s povijesnim. Najpreciznije: biblijsko utemljenje Tijelova jest Veliki četvrtak, dan prije muke i raspeća, kada Isus sa svojim vjernim pratiocima slavi Pashu u skladu s Božjim zakonom. Tada ustanovljuje svoju prisutnost u kruhu i vinu. On izvršava prvu euharistijsku pretvorbu. Njegove su riječi: »Ovo je moje tijelo. Ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen« (Mt 26,26.28; 1 Kor 11,24). Prvi izvještaj o tome daje sv. Pavao, pišući Korinćanima. Pavao, koji je dobro poznavao stari savez sklopljen na Sinaju, opisuje kako Isus čini nešto novo. Isus proglašava da se sada u njegovoj krvi sklapa novi savez (Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Kristova krv krv je novoga i vječnoga saveza – kako se ponavlja kod svete mise. Nije to više krv žrtvenih životinja, nego Isus daje svoj život. Zato je on svećenik i žrtva. Što je davno prorok Jeremija najavio, Krist ostvaruje: novi savez između Boga i čovjeka (usp. Jr 31,31).

Isus, znamo, slavi dirljiv oproštaj. Što je u okviru svete pashalne večere obredno najavljeno, to se na križu i u uskrsnuću zbilja dogodilo. Evanđelja po Mateju, Marku i Luki sasvim se slažu u tome izvještaju. U Ivanovu Evanđelju posebno utemeljenje blagdana Tijelova nalazi se u šestomu poglavlju u velikoj Isusovoj pouci o kruhu za život svijeta. Kao što je narod Božji na svojemu putu kroz pustinju dobio manu kao kruh s neba, tako Isus svojima ostavlja sama sebe (usp. Izl 16; Br 11; Iv 6,50). Daje se kao osoba, sa svojim umom i duhom, sa svojim stavovima i osjećajima. Daje svoje Srce. Na Tijelovo klanjamo se tajni tijela Kristova. Tijelo je to koje je Marija Magdalena prema evanđeljima prva vidjela na Uskrs (Mk 16,9). To je sveto tijelo s tragovima rana koje je apostol Toma bio pozvan vidjeti i dodirnuti (Iv 20,27).

Tijelovo – danas

Kakvo značenje ima Tijelovo za današnjega vjernika? Ponajprije, Tijelovo nas vraća na osnovnu tajnu vjere: Kristovo utjelovljenje. Vjera u Isusa nije samo u pobožnim mislima i osjećajima, nego u načinu života, u posvećenu vremenu molitve i u ljubavi prema bližnjemu. Vjerujemo u zajednici. Tijelovo nas prije svega opominje da smo u savjesti obvezni redovito sudjelovati kod nedjeljne i blagdanske euharistije – dužni smo biti na misi ili ići na misu kako obično govorimo.

Tijelovo znači da vjernička zajednica, Crkva, ima svoj ustroj, nije samo privid. Sveti otac u Rimu opipljiv je dokaz da Crkva ima tijelo, da jest tijelo Kristovo. Pohodivši nas u lipnju 2011. papa Benedikt XVI. podsjetio nas je da je obitelj Crkva u malom i da je prva zajednica vjere. Oni roditelji koji pruže zdrav uvod u vjernički život, izbjegli su velik propust i nisu nanijeli trajno zlo svojoj djeci.

Tijelovo nas podsjeća na uskrsloga Isusa. Apostoli su se uplašili da je on priviđenje, a on proglašava: Vidite, uvjerite se, nisam kao duh koji nema tijela i kostiju (usp. Lk 24,39). Danas, između žalosnih slučajeva spolnoga zlostavljanja djece s jedne strane i razuzdana seksualizma, bračne nevjernosti i pornografske industrije s druge strane, Tijelovo nas upozorava na svetost ljudskoga tijela. Ono je dragocjen dar, od začeća pa do smrti. Dužni smo ga s ljubavlju primiti.

Tijelovo znači za današnjega vjernika isto ono što je sv. Pavao davno pisao. Ako sudjelujem u euharistiji, dužan sam paziti na pravednost i biti solidaran s bližnjima. Ako sam imućan, ne mogu biti dionik euharistije, a da se živo ne zauzmem, koliko god mogu, za pomoć siromašnomu pokraj mene (usp. 1 Kor 10,11). Isto tako, tijelo i krv Kristova tu su zato da budu sveti objekt na koji možemo usmjeriti sav dinamizam vlastite ljubavi. Sveto pismo definira poznatu prvu zapovijed: »Ljubi Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom i svom snagom svojom« (Pnz 6,5). To zaista možemo činiti pred Kristom u euharistiji!

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

U očevu vinogradu

Mt 21,28–32

Jesen nam lako pred oči doziva sliku sazrela grozda. Nabrekle bobice napile se sunca. Zovu u berbu. Ispod napete, glatke opne sladak je sok. Sočna je tu slast koja osvježava, primamljiv zalogaj! Jesenje boje boje su vinograda. Zrelo grožđe u njemu smiruje nam pogled i podsjeća nas na vino koje se kod svete mise na oltaru prikazuje. Vino na oltaru znači prisutnost Kristova života i njegove smrti, njegova križa i uskrsa. Vino  znači krv.

Isusova usporedba o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd može biti vrlo moderna i aktualna. Recimo da je ovih dana neki tata svojemu sinu Stjepanu ponudio važan posao. Stjepan se može zaposliti u proizvodnji ekološkoga goriva koju je pokrenuo njegov otac. Može i preuzeti tvornicu. Stjepan drži da ima bolje ideje pa odbija i pokušava ostvariti neke druge projekte. Međutim, uskoro otkriva koliko je vrijedno ono što je otac već izgradio i prihvaća se posla. Tomislav, drugi sin, poslušno je rekao: »Da.« Prihvatio je titulu voditelja poslova, ali nikada nije preuzeo odgovornost. Srce mu ostade gdje je i bilo. Fantazira o velikomu menadžmentu, o unosnim malverzacijama, a novac mu curi na kladionice, kocku, alkohol…

Ili: roditelji, recimo, Marti, svojoj kćeri, ponudili da se školuje i studira. Marta kaže: »Ne« jer ima mogućnost zaposliti se. Želi što prije zarađivati da se odvoji od roditelja i bude samostalna. Ali u svojemu poslu susreće ljude s njihovim realnim problemima, s njihovim dubljim ljudskim očekivanjima. Marta osjeća tegobe slabe organizacije i nepromišljena poslovanja. Donosi novu odluku i spremno prihvaća ponudu roditelja. Suzana, druga kći, puno je drukčija. Odmah se pokorava autoritetu roditelja i upisuje studij. Ali srce joj je i dalje u izlascima, modi, ljubavnim prepričavanjima, među filmskim i glazbenim zvijezdama. Predavanja zapušta, ispite ne polaže; u društvu je, eto, i na drogu naišla…

Prispodoba iz Evanđelja pred nas stavlja dva oprečna svijeta. Prvi sin koji odgovara »neću«, ali se potom predomisli, nalik je na izgubljenoga sina. On traži svoje i najprije kreće u daleku zemlju, no onda se, znamo, ipak vraća u očev zagrljaj. Prihvaća očev dom. Drugi sin, koji kaže: »Hoću«, ali ne ode, može se usporediti sa starijim bratom. Strah ga je pred autoritetom i ocu govori: »Gospodaru«, premda je sin. Povlađuje ustima, ali nema u njega posluha ni u umu ni u volji.

»Hoću« govori onaj koji se pouzdaje sam u svoje sile i računa da će po svojemu učiniti. Nije spreman osloniti se na drugoga. Onaj koji veli »neću« zna da smije izreći svoju volju, jer nije rob. Smije se za početak i suprotstaviti dobromu ocu koji ga povjerljivo oslovljava: »Sinko!«

Izabrani Božji narod Izrael drugi je sin koji govori: »Hoću. Amen« kod sklapanja Saveza, ali ga vjerolomno krši. Zato će se kraljevstvo nebesko dati narodima. Glavari svećenički i narodni starješine iz Evanđelja nalik su na toga drugog sina. Propovijedaju zakon Božji, ali ga ne vrše. Bludnici i carinici naprotiv prekršili su Zakon, rekli su Bogu: »Ne«. Ali, evo, žudnja za oproštenjem i pomirenjem dovodi ih k Isusu. Tu je sv. Matej koji od carinika postaje evanđelist. Tu je ona raskajana grješnica kojoj Bog mnogo oprašta jer je mnogo ljubila.

Ono što obojicu sinova iz Evanđelja povezuje poznajemo iz iskustva. To je razoran nesklad između riječi i djela. Prvi kaže: »Neću«, ali ipak ide, drugi veli: »Evo me«, i ne ode. Sv. Ivan upozorava da ne treba ljubiti govorom i praznom riječju, jer ljubav se iskazuje djelom i istinom. Potreban je sklad između srca i usana, između riječi i djela. Potreban nam je onaj sklad koji nalazimo u osobi vječnoga Sina Očeva, Isusa, koji govori i izvršava. On kaže: »Oče, kako hoćeš ti.« On dopušta da iz njegova probodena Srca poteče krv. Poput pritiješnjena grozda u tijesku.

Vinograd je kraljevstvo nebesko. Svi su pozvani. U vinogradu su plodovi koje treba ubrati. Za sebe. Plodove koji ostaju.

(26. nedjelja u liturgijskoj godini A)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

U pustinji

Lk 4,1–13

Danju sunčana žega, blještava svjetlost koja zasljepljuje, sve užareno, nigdje zaklona. A noću studen do kosti prodire, cijelo tijelo drhti. To je pustinja. Divlji krajolik, sablasno kamenje i stijenje, pustara; isušen pijesak i prah zemaljski koji čovjeka odmah podsjeća od kako je krhke građe građen.

Nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sam s bezdanom čežnje u sebi koji vapi za puninom. Samo Bog, koji ga je stvorio, taj bezdan i tu prazninu može primjereno ispuniti. Nemila je pustinja kada pritisnu zbunjenost i slabost, i napetost koja straši, i kad nema blaga lica ispred nas koje bi nas smirilo, kada iz dubinâ zavrišti strasna glad ne samo za materijalnom, nego i za duhovnom hranom. Daleko od zabave i lakih užitaka, kao da nema utjehe; to je samoća u kojoj jezivo cvili tjeskobna ljudska strast. Teško je izdržati u pustinji kada zahuje vihori i zatutnje oluje. Samo kuća izgrađena na stijeni može opstati. Takav je naš Gospodin.

Četrdeset dana potpuno se prepustio vodstvu Duha. Korizma je vrijeme Duha, Duh je Božji onaj koji vodi Crkvu u svu istinu o temeljnoj tajni našega spasenja. Sada je čas da se do vrha napunimo Duhom. Jedino u školi Duha pravo ćemo krenuti u korizmu. Jedino u školi Duha moći ćemo prihvatiti da sv. Pavao već na početku korizme govori o tome kako je Bog uskrisio Isusa od mrtvih (Rim 10,9). Post, pokora i naša pravednost nisu u središtu korizme; u središtu korizme je tajna Kristova uskrsnuća. Program korizme je Duh, a svrha na koju smjera jest Uskrs.

Isus uzima na se našu sudbinu. Snalaze nas napasti i kušnje, i to ne samo jednom u životu. Đavao vreba, piše sv. Luka, i drugom prilikom (Lk 4,13). Sve tamo od Kajina, grijeh nam je kao zvijer na pragu što na nas vreba, ali još mu se možemo oduprijeti (Post 4,7). Snagom Kristovom.

Dva se barjaka pred nama vijore, s jedne je strane slava Kristova, a s druge je mračan đavolji stijeg. Za kušnju u pustinji napose vrijedi ona Kristova riječ: »Nisam došao donijeti mir, nego mač« (Mt 10,34). Mač protiv onoga koji je otac laži i ubojica ljudi od početka; neprijatelj ljudske naravi i božanske nadnaravi, Protivnik – Sotona.

Tko u Isusa povjeruje, ne će se postidjeti (Rim 10,11). Ali Sotona nije došao da bi se povjerio i povjerovao, nego je došao napadati. Đavolji barjak je barjak izazivača i huškača. Zato se na kraju udaljuje, odlazi postiđen.

Napasnik se, ponajprije, okomio na Isusa tražeći da kamen pretvori u kruh. Može Bog iz kamena i djecu Abrahamovu podići, to nije u pitanju. Ono što je ovdje bitno jest da tjelesna hrana nije najvažnija. Isus će doista umnožiti kruh, ali ne za sebe i svoju glad, nego sažalivši se nad mnoštvom. Umnožit će kruh skrbeći za svoju zajednicu. Ići će toliko daleko da će sama sebe, svoju osobu dati za hranu. Zna Isus da ljudsku dušu ne može nasititi samo kruh koji jedemo. Dubina trpljenja koje osjećamo, kao i naša radost koja čezne za blagoslovom, traže daleko više. »Ne živi čovjek samo o kruhu.« (r. 4). Kruh koji će Krist Gospodin dati kruh je živi koji je s neba sišao. Tko se hrani tim kruhom, ima vječni život.

U drugoj kušnji najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji pred carstvom privida i laži. Izravna suprotnost kraljevstvu Božjemu koje tajno raste poput zrna gorušice. U virtualnoj stvarnosti napasnik odjednom pokazuje sva kraljevstva zemlje. To je samo slika, pusta tlapnja. A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće. Srž sotonskoga bića jest oholost, nepriznavanje istine u sebi. Pripisuje si moć koju nema. Hvali se imanjem koje nije njegovo. Krist, naprotiv, uopće ne ide za posesivnim i požudnim prihvaćanjem vlasti i slave. Njemu su na srcu pravi klanjatelji koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.

Napasnik se napokon drznuo posegnuti za riječima Pisma, za riječima koje izlaze iz usta Božjih. Da li već popušta i slama se pred prodornim i čvrstim Kristovim stavom? Ili nevoljnik pokušava ne bi li i tu svetinju iskoristio, znajući koliko je Isusu stalo do Božje riječi? Jasno, bilo bi nerazborito, grijeh i zlo izvoditi senzacionalističke, samoubilačke skokove. Ali pravo je svetogrđe i đavolsko djelo uzimati riječi Svetoga pisma za napad na Sina Božjega.

»Ako si Sin Božji«, govori napasnik Isusu (r. 3.9). Dvaput. Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti u pitanje, razoriti sveto samopouzdanje koje se temelji na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što Sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnu svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u napast. Ali već je starozavjetni vjernik pred žrtvenikom ispovijedao vjeru, svjestan odakle potječe (Pnz 26,5), tako i Isus zna svoje podrijetlo. Drevni biblijski vjernik na tlu obećane zemlje u svojemu se »vjerovanju« sjeća praoca Abrahama koji je obdaren brojnim potomstvom; sjeća se izlaska iz Egipta, kada je Gospodin jakom rukom izveo svoj narod. Pavao piše: »srcem vjerovati opravdava« (Rim 10,10). Isusovo je presveto Srce utvrđeno i pohranjeno u Ocu na nebesima. Jednom će Krist Gospodin otvoreno kazati: »prije nego što Abraham bijaše, ja jesam« (Iv 8,58). Divna, snažna veza u dubini Srca tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu, osujećuje ga i napasnik odstupa, iscrpljen.

»Znam kome sam povjerovao«, napisat će jednom sv. Pavao (2 Tim 1,12). Nekoć je vjerna duša čuvala spomen na otkupljenje, na izlazak iz kuće ropstva. Gospodin je čuo vapaje svojega naroda pritisnuta nevoljom i pružio svoju moćnu ruku osloboditeljicu. Mi u ovoj korizmi sa svom pozornošću gledamo na Kristov križ i Uskrs – naše otkupljenje i spasenje. To je žrtva koju zajedno slavimo: tijelo Sina Božjega »nama za hranu svima dano«. Sveti prinos u kojemu se u jedno slijeva sve ono što želimo Ocu nebeskomu kao dar prikazati.

1. korizmena nedjelja u liturgijskoj godini C