Bijesna oluja i Kristov mir Glazba: G. F. Händel, Koncert za orgulje i orkestar Op 7., br. 1. st. 2 – Advent Chamber Orchestra
U srijedu (19. 6. 24.) na redovitoj općoj audijenciji papa Franjo je u katehezi govorio o aktualnoj vrijednosti biblijskih psalama koji opisuju naše realne životne situacije. To se vrhunski vidi u današnjem psalmu kad ga čitamo zajedno s evanđeljem, s učenicima koji su s Isusom u lađi.
Ljepota Jadranskoga mora, tog čudesnog Božjega dara, nama darovanoga, poznata je gotovo po cijelom svijetu. Evo i ovoga ljeta privlači duše sa svih strana.
A ljudi koji žive s morem znaju i drugu velebnu, nadljudsku, zastrašujuću moć koju more ima kad se val silovito diže do neba i ruši se u bezdan (Ps 107,26). I grčki i rimski mit u silini mora gleda božanstvo. Pa i u Bibliji more je slika dalekoga svijeta i beskraja.
Jadran, naše more, izvrsno nam može pomoći da uđemo u bit današnjih misnih čitanja. Poziv su nam da i mi prijeđemo na onu stranu (usp. Mk 4,35) na kojoj se vidi kako je Gospodin pravi čovjek, koji spava ljudskim snom, ali i pravi Bog, koji prema riječima psalma tako smiruje oluju da ostaje samo tih povjetarac; valovi su morski umuknuli (Ps 107,29). Riječ Božja zove nas prijeko, da i mi budemo u Kristu (2 Kor 5,17), da ne živimo više sebi, već njemu (2 Kor 5,15).
Jobu na njegove patnje i teška pitanja Bog daje odgovor upozoravajući upravo na veličinu i silu mora. Bog moru kaže: »Ovo ti je granica. Do ovdje i dalje ne!« (usp. Job 38,11). Učenici u lađi s Isusom čuju takvu božansku zapovijed iz Učiteljevih usta, upravljenu vjetru i moru (Mk 4,39). Moć je očita!
Našli su se u oluji koja je žestokim vihorom dizala valove toliko da su lađu prekrivali i napadali da je potope (Mk 4,37). Oni do srži razumiju riječi psalma: »duša im gine u nevolji« (Ps 107,26). Tako je zasigurno i u ostalim lađama koje su išle s njima (Mk 4,36). »Spasi, pogibosmo!« zapisuje drugi evanđelist njihovu hitnu molbu (Mt 6,25).
Svi su oni bili zaplovili vodama silnim (Ps 107,23) i sada će vidjeti djela Gospodnja, čudesa njegova nasred mora (Ps 107,24). Prijeći će na drugu stranu. Od normalnog, naravnog straha pred silama prirode, od straha da Gospodinu nije stalo (usp. Mk 4,38), dolaze do svetoga straha Božjega koji znači slobodu.
Dobro psalam napominje. Pa na Božju riječ oluja se bila podigla, valovi se zakovitlali (Ps 107, 25). I nevrijeme u koje upadamo u Božjoj je vlasti.
Kad Isus ustane i odlučno progovori, doći će u duše učenika strah Božji – dar Duha Svetoga. Obradovat će se tišini, kako psalam opisuje (Ps 107,30). Vidjet će kako se smiruje vjetar i nastaje velika utiha (Mk 4,39). Blaženi spokoj! Dovest će ih njihov dobri Učitelj u željenu luku (Ps 107,30).
Dovodi ih na onu drugu stranu, stranu vjere (πίστις Mk 4,40). Postaju novo stvorenje, žive u Kristu (2 Kor 17) jer vide da se njemu pokoravaju i vihor i olujno more (Mk 4,41). Ljubav ih Kristova može obuzeti kad promatraju (2 Kor 5,14) da je, evo, ovdje s njima onaj koji silno more kao djetešce umata u pelene, od magle satkane, odijeva ga haljinom koja je oblak (Job 38,9). Od početka Bog zatvara more iza njegovih vrata, postavlja bravu (Job 38,8.10).
Silna je milost osjetiti tu Božju svemoć!
Apostol Pavao tumači. Blago nama danas u Petrovoj lađi koja je Crkva! Blago nama jer tu je Gospodin koji je ne samo ljudskim snom zaspao, nego je pravom i potpunom ljudskom smrću na križu umro i bio pokopan. A onda je snažan, u svjetlu i velikoj utihi uskrsnoga jutra, ustao. Staro je prošlo, novo je došlo! (2 Kor 5,17).
Pokazao je da mu je toliko stalo da je za nas umro i uskrsnuo (2 Kor 5,15). Pokazao je da itekako mari (Mk 4,38): evo ga u presvetom sakramentu da našem današnjem životnom vihoru i našem olujnom moru odrješito zapovijedi: »Šuti!«, da valovima naše oholosti naredi: »Tišina! Mir!« (usp. Mk, 4,39). Tu je, da nam svoj mir donese.
