Kategorije
Duhovnost FER Nastava

Blagoslov dan i zadan

Blagoslov kao čovjekovo poslanje u Starom zavjetu

Image by © Royalty-Free/Corbis

Sveto pismo jasno govori već na prvim stranicama: onaj koji daje blagoslov jest Bog. Poznati izvještaj o stvaranju opisuje kako Bog tri puta blagoslivlja (3x ברך bārak). Blagoslovljen je život koji započinje u vodi (Post 1,22), blagoslovljen je čovjek (1,28; 5,2), blagoslovljen je sedmi, posvećeni dan (2,3). Kod pravednika Noe, gdje sve takoreći započinje iznova, nakon velike katastrofe, Bog ponovno podjeljuje blagoslov ljudima (Post 9,1 usp. 1,28; 5,2).

Čovjekovo poslanje

S praocem Abrahamom koji stoji na početku svih triju velikih svjetskih religija, dolazi nešto novo. S Abrahamom Bog započinje novu povijest. Sada više čovjek nije samo pasivan primatelj blagoslova, nego nosi i daje blagoslov drugima. “Ti ćeš biti blagoslov” (Post 12,2) – obećava Bog svom poslušnom odabraniku, definirajući tako još jedan vidik čovjeka stvorena na sliku Božju. Kao što je od početka čovjek dionik i izvršitelj božanske moći da dodjeljuje ime bićima (usp. Post 2,20; 3,20), tako sada postaje aktivan nositelj blagoslova. “U tebi će se blagoslivljati sve obitelji na tlu zemlje” – govori Bog Abrahamu (12,3). Iduća je to bitna crta biblijske antropologije i Božjega pogleda na ljudsko dostojanstvo i poslanje. Pritom ona univerzalnost koja preskače međe vlastitoga “ja”, nadilazi okvir samo jedne “moje” zajednice i uključuje sva plemena zemlje, sve ljude na svijetu, uvriježen je znak po kojem se raspoznaje da je nešto od Božjega Duha. S pravom će mudri Pavao, prokušani poznavatelj Pisama upozoriti upravo na ove rečenice kad bude pisao o tome da Isusova smrt i uskrsnuće vrijede za sve narode, otkupnina su za sve, ne samo za Božji izabrani židovski narod. Pavao bilježi: “ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: ‘i potomcima’ kao o mnogima, nego kao o jednomu: I potomstvu tvojem, to jest Kristu.” (Gal 3,16). U Isusu, potomku Abrahamovu, obećani blagoslov silazi na narode svijeta (usp. Gal 3,14).

Upravo će se uz Abrahama pojaviti i prvi čovjek u Bibliji, svećenik Melkisedek, koji primjenjuje tu svetu moć i doista izriče blagoslov (Post 14,19). Melkisedek blagoslivlja Boga Svevišnjega (v19) i blagoslivlja Abrahama (v20), očitujući tako kako u Svetom pismu eulogijsku strukturu čine i anabatički (uzlazni) i katabatički (silazni) smjer. Divan učinak toga blagoslova jest što Abraham nakon njega ulazi u molitvu – postaje molitelj, prvi put razgovara s Bogom (15,2).

Svećenički blagoslov

Svojevrstan vrhunac blagoslovnoga poslanja poznat je propis o svećeničkom blagoslovu iz Knjige Brojeva (Br 6,22–27). Poznat je kao Aronov odnosno aronovski ili velikosvećenički blagoslov, a u našu je predaju ušao i kao blagoslov sv. Franje. Taj blagoslov propisan u biblijskome Božjem zakonu (Tora) otkriva nam presudne stvari. Ponajprije nalog i ovlast moraju dolaziti od Boga. Gospodin zapovijeda: “Ovako ćete blagoslivljati” (Br 6,23). Potom, blagoslov treba uputiti cijeloj zajednici koja je okupljena kao jedan čovjek. Blagoslov je komunikacijski proces koji obuhvaća zajednicu u cjelini i stvara jedinstvo (nalik Božjim zapovijedima koje su također sročene u jednini Izl 20,2–17). Sadržaj blagoslova jest ponajprije Božje lice: Zazivamo ga da nam bude svjetlo koje svijetli nad nama (Br 6,25), i da nas gleda s očinskom privrženošću i ponosom (v26).

Izvor blagoslova dobiva posve jednostavno tumačenje. Svećenik treba reći: “Gospodin te blagoslovio” (v24), a Bog svojom riječi potvrđuje i sama sebe obvezuje “ja ću ih blagosloviti” (v27).

Blagoslivljanje ovdje ipak nije neka sveopća zadaća nego zadatak povjeren određenoj skupini. Kao i velik dio propisa u Levitskom zakoniku i ovaj iz Knjige Brojeva upućen je “Aronu i njegovim sinovima” (Br 6,23). Prepoznatljiva je to oznaka za svećenike koji će službom biti vezani uz svetište i dom Božji. Ovaj je blagoslov tako pridržan svećenicima i sastavni je dio njihova zaduženja.

Blagoslov jest dužnost koja traži govor (אמר ‘amar – “reći” Br 6,23; Šarić izostavlja). Blagosloviti znači izići u susret drugima, prekoračiti zidinu šutnje i zatvorenosti, izbjeći napast povlačenja u svoj krug i skrivanja iza ljudskih barijera. Stupiti pred zajednicu, prozboriti i izraziti se uvijek je velika stvar. Često je s tim povezan smjer i način života svih. Blagoslivljati znači blago sloviti – blago, milo, dobro i ugodno govoriti.

Važne veze s biblijskom poviješću

Početni zaziv u Knjizi Brojeva veže Božji blagoslov uz čuvanje (שׁמר šāmar  6,24): “Gospodin te blagoslovio i čuvao!” Ključna je to biblijska riječ, tako poznata u često ponovljenoj obvezi da čuvamo zapovijedi, da ih se držimo i u praksi ih poštujemo. Slična zadaća čuvanja čovjeku je dana od  početka. Čovjek treba čuvati i obrađivati Božji vrt na prvim stranicama Pisma (2,15). Zapovijed vladanja s početka (1,28) dobiva u drugom opisu razjašnjenje i tumačenje: Čovjek se traži kao onaj koji će bdjeti nad vrtom, skrbiti za nj i paziti na njega. Svećenički blagoslov u Knjizi Brojeva na lijep način gleda iz druge perspektive: Zaziva Božje čuvanje. Kao što je čovjeku povjeren rajski vrt na skrb, tako se Bog ima brinuti i čuvati blagoslovljenoga sina Izraelova. Kao što je čovjek dužan poštovati Božje zapovijedi, tako neka Bog s poštovanjem pazi na čovjeka!

Zaziv “milostiv neka ti bude” (חנן hānan Br 6,25) vraća velikosvećenički blagoslov na ključnu objavu Božje privrženosti i suosjećanja koju je Mojsije primio kad je s nanovo izrađenim kamenim pločama po drugi put bio pozvan na goru (Izl 34,6). Blagoslovljen čovjek stavljen je pred samo srce unutarnjega Božjega života gdje se iskazuje milosrđe tisućama naraštaja (34,7). Mojsije saznaje kako Bog nije zatvoren u svoj svijet nego je pun sućuti i solidaran sa svojima. Formula božanskoga milosrđa koja prožima cijelu zbirku svetopisamskih tekstova prisutna je tako svojim bitnim dijelom i u blagoslovu. Već u pripravi ponovljenoga susreta na svetoj gori Mojsije prima novu definiciju božanskoga imena יהיה (Jahve) koja je izvedena upravo uz pomoć ove riječi “milostiv”. Bog nije samo slobodni i uzvišeni “jesam koji jesam” (3,14), nego svoje ime tumači i kao: “milostiv sam kome sam milostiv” (חנן Izl 33,19; Br 6,25).

Velik zahtjev daje Bog Aronu i njegovim sinovima. Moraju na sinove Izraelove položiti Božje ime. Blagoslov se tako izjednačuje sa stavljanjem Božjega imena. (Oprez: KS izostavlja broj 27. retka u Br 6, a Šarić izbjegava izvornu plastičnost pa prevodi opisno: “staviti pod zaštitu Božjega imena”). Takva definicija blagoslov uzdiže na vrlo visoku razinu. U prvim knjigama Svetoga pisma, naime, koje imenom ne spominju Jeruzalem, sveti je grad označen kao mjesto koje će sam Bog odabrati da ondje prebiva njegovo ime (Pnz 12,11; 14,23 itd.). Najava je to hrama i Božje prisutnosti u njemu. Blagoslov tako uzvisuje sve koji ga primaju upravo na taj uzvišen stupanj da poput svetoga grada budu nositelji realne Božje prisutnosti. Na njih se polaže Božje ime slično kao što Bog sam bira mjesto u kojem će se njegovo ime nastaniti. Blagoslovljen čovjek posvećen je stan u kojem boravi Božje ime.

09.07.2011.
Dopunjeno i popravljeno: 05.10.2011.; 08.03.2012.; 13.03.12.; 04.08.12.; 15.04.13.

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
English

Heart of a mother

The spirituality of Mother Mary for today

The well-known biblical account about the wedding in Cana of Galilee shows how strong is the influence of Mother Mary. With her action she makes the disciples come to the faith in Jesus: “His disciples believed in him” – the Gospel says in the end. (John 2:11).

It is the person of Mother that causes that to the disciples at the beginning (John 2:2), there come brothers (2:12) of Jesus at the end. Here is already the power of the person who will afterwards remain in the midst of disciples in unanimous prayer for the Spirit (Acts 1:14).

It is her contribution in Cana, that – according to the judgment of the steward – the man brings forth the good, that he was keeping for himself until then (Jn 2:10). A mother makes it possible.

In a very practical thing she shows not only that she has an eye for the need of people, but also that her attentive heart recognizes in this everyday situation one opportunity to realize the Word of God. For her son Jesus she uses the words the Pharaoh said in the era of great famine throughout the country for Joseph. The people came seeking help and then they heard from the Pharaoh who has the rescue: “Do whatever he tells you!” (Genesis 41:55). The Virgin Mary at Cana recognizes in her son – despite his harsh response – the universal savior.

She is a woman for whom the angel said from the beginning that she is full of grace (Luke 1:28). Thus it is clear that a pure heart – which Master will later on declare blessed – is not an empty heart. She has found grace (Luke 1:30) – the angel said, pointing out where is the source of being full of grace. At the same time this is a proof that her search was successful.

This does not mean an exclusion of human emotions. The angel saw her fear – that’s why he said: “Do not be afraid!” (Luke 1:30).

To understand the language of the angel does not mean to have all the solutions and answers in advance. Mary was asking herself about what the greeting at the beginning meant (Luke 1:29) And it is in this reflection that a reflectivity begins, which is the nucleus of Ignatian spirituality and expresses such a simple and important truth: Not only in the Word of God, not only in the sacraments and miracles, not only by special enlightenment and personal revelation, but in that what happens to us in life, we can recognize the will of God. In our experience God reveals himself to us.

What Mary had started with the question about the greeting, she then continued by treasuring the events in her heart to ponder them (Luke 2:19.51).

To receive the message from heaven, to see God with the pure heart does not mean to have everything done. The mother of Jesus remained open to the future. The question: “How shall this be?” (Lk 1:34) is valid also for Bethlehem and Golgotha.

The mother’s heart is close to us because she knows the hardship of Caesar’s order, which make her go for a journey in the last days of her pregnancy. Can we compare it with what we sometimes have to suffer concerning the authorities and official matters.

The heart of the Mother is so modern because Mary knows the bitter conflicts, the disrupted communication and misunderstandings. Her bridegroom Joseph had his own plans and he wanted to leave her (Matt 1:19); she went away at the beginning of her pregnancy (Luke 1:39). Later on they were looking for their twelve year old son with pain for three days. What would it mean today if parents would not know for an hour – or even for a whole night – where is their child? And then the mother got an answer to her question which by itself causes a misunderstanding. When she said that she and his father were looking for him (Luke 2:48), she heard the strange answer that he should be with his father (2.49). Therefore, the heart of the Mother is prepared at Cana and the strange word: “Woman, what do have I with you!” does not stop her.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost Nastava

Marta, učenica

Martu iz Betanije Evanđelje predstavlja u dvije osjetljive životne situacije. Jedna je dolazak važnoga gosta u kuću, a druga je smrt bližnjega u obitelji. Marta ugošćuje Isusa i pred njim se pokazuje kao komunikativna i poduzetna. Izriče prigovor i zahtjev (Lk 10,40). Upravo Martu Učitelj imenom oslovljava i daje joj važnu pouku o tome da je jedno potrebno (Lk 10,42), a najdragocjenije je promotriti kako pouka ima učinka jer u idućoj prilici Marta polazi ususret Gospodinu čim čuje da dolazi (Iv 11,20). Narav će njezina ostati vidljiva u novom svojevrsnom prigovoru koji međutim očituje jaku vjeru. Takvoj osobi Isus daje nove pouke, upozoravajući najprije da će Lazar uskrsnuti, a potom da je on sam uskrsnuće i život, što će i djelom pokazati. Na Isusovu objavu Marta reagira posebno, čime se uzdiže na razinu apostolskoga prvaka Petra; “Ti si Krist” kaže ona (Iv 11,27), baš kao što to Petar u poznatom događaju čini (Mt 16,16). Njezina poučljivost dovodi je dotle da sada ona prenosi sestri Kristov poziv: “Učitelj je ovdje i zove te” Iv 11,28) i da sada Marija ponavlja riječi svoje sestre, nasljedujući je: “Gospodine, da si bio ovdje… (11,32).

Martina molitva:
Pozovi me, Gospodine, imenom koje si zapisao u središte mojega bića i koje pokreće svu moju nutrinu.
Pogledaj moju gorljivu želju da se svim silama zauzmem za Božje kraljevstvo i moju nemoć da odgovorim na pravi način, moj grijeh.
Ti si onaj jedan potreban, ti me pouči!
Znaš moju narav i moje sklonosti. Unaprijed već razumiješ hoću li prozboriti i prigovoriti ili ću se šutljivo povući, bez riječi.
Ti si prihvatio i posvetio ljudsku narav. Posveti i otkupi sve što je u meni odvojeno od tebe i još nije spremno poslušati tvoj glas.
Ti si uskrsnuće, jače od mojega mrtvila. Ti daješ život, sve bogatstvo svojega srca. Ne tek tamo  na kraju danâ, nego ovdje i sada. Ti me sada šalješ da prenosim tvoj ljubazan poziv ljudima oko sebe.
Ti znaš gdje mi je i u čemu snaga tvojega uskrsnuća najpotrebnija. Pouči me, prosvijetli me, oživi me – jer ti si Mesija, Spasitelj moj! 

usp. Marta je drukčija

Poslušajte: Marta, učenica