Kategorije
Duhovnost

Talenti

Biblijska mjera talent toliko je ušla u našu kulturu da sama po sebi označuje nadarenost i prave životne vrijednosti. Potječe iz najbolje i najpoznatije Kristove prispodobe o odgovornosti koja pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun i dati odgovor odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kada nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (25,19).

Da nije riječ o sitnicama, dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) i da prema proračunima označava masu od oko 60 kg, što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu, onda trinaest puta više.

Gospodar, premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (Mt 25,15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (παραδιδομι 25,14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kada se gospodar vratio – prvi pristupa (Mt 25,20). I prvi i drugi jasno daju do znanja da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: »Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove« (25,20.22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđemu, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. »Evo ti tvoje« (25,25), veli on, dokazujući da nikada nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: »Daj mi moje! Vrati!« On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (25,21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše, gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kada mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i k tomu još onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskomu menadžmentu njemu pripada (Mt 25,28). Sjetimo se, riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više! Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećega sluge već smo prozreli. Daje se voditi svojim strahom, kako sam priznaje (Mt 25,25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrješan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (25,24), a ne tek jedan talent, koliko je doista na brigu dobio. Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti dobrotu i vjernost svojih slugu, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koju evanđelje četiri puta spominje (Mt 25,21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost, vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Mt 25,14–30
33. nedjelja u liturgijskoj godini A

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost

Tijelovo

Tijelo i krv Kristova

Za Tijelovo sam puni naziv jasno kaže: to je svetkovina tijela i krvi Kristove. Slavimo svetu pričest koju primamo, Isusovo zajedništvo s nama. Obilježavamo isto ono što nas je okupilo na velebnu susretu sa svetim ocem Benediktom XVI. u lipnju 2011. Zajedno smo u Kristu.

Na Tijelovo usmjeravamo svoju pozornost na Kristovu trajnu euharistijsku prisutnost. Obećao je: »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20) i to je obećanje izvršio: tu je u tijelu i krvi, tu je u kruhu i vinu kod svete mise.

Na Tijelovo slavimo središte naše vjere: Boga koji je do kraja ušao u ljudsku povijest. Riječ je tijelom postala (Iv 1,14). Vječna Riječ koja je od početka, koja je Bog, nastanila se među nama. Sin Božji postao je čovjekom. Uzeo je na sebe ljudsku narav: naše rođenje i odrastanje, naš rad i odmor, veselje i žalost, bol i umiranje. Krv i tijelo znači ljudski život.

Sv. Pavao tumači kao je Isus Krist oplijenio sama sebe: on, uzvišen i moćan, ponizio se, uzeo je lik sluge (Fil 2,7). A u euharistiji Isus ide – smijemo reći – i korak dalje: htio je biti hrana i piće za nas. Toliko se ponizio da je uzeo ne samo lik sluge, nego lik kruha na oltaru.

Na Tijelovo slavimo divnu činjenicu: onaj koga su proboli evo je opet živ prisutan među nama!

Povijest

Tražimo li prve početke tijelovskoga slavlja, možemo poći sve do čuvenoga Blagdana sjenicâ u Staromu zavjetu. Mi danas za Tijelovo uređujemo priručne oltare i kapelice, ukrašavamo ih grančicama i cvijećem. Božji izabrani narod pravio je sjenice zato da se prisjeti kako su putovali kroz pustinju i kako je Bog bio s njima (Lev 23,40; Neh 8,15). Veliki nebeski Bog hodio je s njima u svetomu šatoru na njihovu putu u obećanu zemlju (2 Sam 7,6; 1 Ljet 17,5). Danas se u procesiji nosi svečana monstranca ili pokaznica s posvećenom hostijom.

Blagdan sjenicâ u Bibliji je za Izraelce spomen na veliko Božje djelo: izbavljeni su iz kuće ropstva (Lev 23,43). Za nas je Tijelovo spomen na veliko Kristovo djelo. Otkupio nas je svojom krvi da više ne budemo robovi grijeha. Upravo na jedan takav Blagdan sjenicâ Učitelj Isus otvoreno proglašava da je došao od Oca nebeskoga i da traži njegovu slavu. Toga je dana pozvao: »Tko je žedan, neka dođe k meni i neka pije« (Iv 7,37)! Na njemu se ispunja Pismo koje govori da će rijeke žive vode poteći iz njegove nutrine. Evanđelje tumači da je to Duh Sveti.

U novo doba svetkovina Tijelova započinje poveljom pape Urbana IV. iz 1264. godine. Već on određuje četvrtak nakon duhovskoga tjedna, tj. nakon Presvetoga Trojstva za obilježavanje Tijelova. Tako je Tijelovo vezano uz Uskrs, slavi se 60. dan nakon Uskrsa i pomiče se zajedno s njime. U pozadini blagdana jedna je privatna objava, jedno viđenje svete Julijane iz Liegea, ali i potreba da se potvrdi Kristova stvarna prisutnost u sakramentu. Naš slavni Ludbreg tu je važan zbog čuda presvete krvi iz 1411. godine. Upravo je o tome riječ na Tijelovo – o pravoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji.

U nedavnoj povijesti dobro je prisjetiti se proslavâ Tijelova za nacionalsocijalističkoga totalitarizma. Bio je to svečan i jasan prosvjed protiv nacizma i izvrsno nas podsjeća na one – tako lako zaboravljene – kršćanske i katoličke antifašiste koji su se dušom i srcem opirali fašizmu, ali ne u ime komunizma ili kapitalizma, nego u ime evanđelja.

Biblijski temelji

Biblijsko utemeljenje blagdana Tijelova očito je neodvojivo povezano s povijesnim. Najpreciznije: biblijsko utemljenje Tijelova jest Veliki četvrtak, dan prije muke i raspeća, kada Isus sa svojim vjernim pratiocima slavi Pashu u skladu s Božjim zakonom. Tada ustanovljuje svoju prisutnost u kruhu i vinu. On izvršava prvu euharistijsku pretvorbu. Njegove su riječi: »Ovo je moje tijelo. Ovo je moja krv. Ovo činite meni na spomen« (Mt 26,26.28; 1 Kor 11,24). Prvi izvještaj o tome daje sv. Pavao, pišući Korinćanima. Pavao, koji je dobro poznavao stari savez sklopljen na Sinaju, opisuje kako Isus čini nešto novo. Isus proglašava da se sada u njegovoj krvi sklapa novi savez (Lk 22,20; 1 Kor 11,25). Kristova krv krv je novoga i vječnoga saveza – kako se ponavlja kod svete mise. Nije to više krv žrtvenih životinja, nego Isus daje svoj život. Zato je on svećenik i žrtva. Što je davno prorok Jeremija najavio, Krist ostvaruje: novi savez između Boga i čovjeka (usp. Jr 31,31).

Isus, znamo, slavi dirljiv oproštaj. Što je u okviru svete pashalne večere obredno najavljeno, to se na križu i u uskrsnuću zbilja dogodilo. Evanđelja po Mateju, Marku i Luki sasvim se slažu u tome izvještaju. U Ivanovu Evanđelju posebno utemeljenje blagdana Tijelova nalazi se u šestomu poglavlju u velikoj Isusovoj pouci o kruhu za život svijeta. Kao što je narod Božji na svojemu putu kroz pustinju dobio manu kao kruh s neba, tako Isus svojima ostavlja sama sebe (usp. Izl 16; Br 11; Iv 6,50). Daje se kao osoba, sa svojim umom i duhom, sa svojim stavovima i osjećajima. Daje svoje Srce. Na Tijelovo klanjamo se tajni tijela Kristova. Tijelo je to koje je Marija Magdalena prema evanđeljima prva vidjela na Uskrs (Mk 16,9). To je sveto tijelo s tragovima rana koje je apostol Toma bio pozvan vidjeti i dodirnuti (Iv 20,27).

Tijelovo – danas

Kakvo značenje ima Tijelovo za današnjega vjernika? Ponajprije, Tijelovo nas vraća na osnovnu tajnu vjere: Kristovo utjelovljenje. Vjera u Isusa nije samo u pobožnim mislima i osjećajima, nego u načinu života, u posvećenu vremenu molitve i u ljubavi prema bližnjemu. Vjerujemo u zajednici. Tijelovo nas prije svega opominje da smo u savjesti obvezni redovito sudjelovati kod nedjeljne i blagdanske euharistije – dužni smo biti na misi ili ići na misu kako obično govorimo.

Tijelovo znači da vjernička zajednica, Crkva, ima svoj ustroj, nije samo privid. Sveti otac u Rimu opipljiv je dokaz da Crkva ima tijelo, da jest tijelo Kristovo. Pohodivši nas u lipnju 2011. papa Benedikt XVI. podsjetio nas je da je obitelj Crkva u malom i da je prva zajednica vjere. Oni roditelji koji pruže zdrav uvod u vjernički život, izbjegli su velik propust i nisu nanijeli trajno zlo svojoj djeci.

Tijelovo nas podsjeća na uskrsloga Isusa. Apostoli su se uplašili da je on priviđenje, a on proglašava: Vidite, uvjerite se, nisam kao duh koji nema tijela i kostiju (usp. Lk 24,39). Danas, između žalosnih slučajeva spolnoga zlostavljanja djece s jedne strane i razuzdana seksualizma, bračne nevjernosti i pornografske industrije s druge strane, Tijelovo nas upozorava na svetost ljudskoga tijela. Ono je dragocjen dar, od začeća pa do smrti. Dužni smo ga s ljubavlju primiti.

Tijelovo znači za današnjega vjernika isto ono što je sv. Pavao davno pisao. Ako sudjelujem u euharistiji, dužan sam paziti na pravednost i biti solidaran s bližnjima. Ako sam imućan, ne mogu biti dionik euharistije, a da se živo ne zauzmem, koliko god mogu, za pomoć siromašnomu pokraj mene (usp. 1 Kor 10,11). Isto tako, tijelo i krv Kristova tu su zato da budu sveti objekt na koji možemo usmjeriti sav dinamizam vlastite ljubavi. Sveto pismo definira poznatu prvu zapovijed: »Ljubi Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom i svom snagom svojom« (Pnz 6,5). To zaista možemo činiti pred Kristom u euharistiji!

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

U očevu vinogradu

Mt 21,28–32

Jesen nam lako pred oči doziva sliku sazrela grozda. Nabrekle bobice napile se sunca. Zovu u berbu. Ispod napete, glatke opne sladak je sok. Sočna je tu slast koja osvježava, primamljiv zalogaj! Jesenje boje boje su vinograda. Zrelo grožđe u njemu smiruje nam pogled i podsjeća nas na vino koje se kod svete mise na oltaru prikazuje. Vino na oltaru znači prisutnost Kristova života i njegove smrti, njegova križa i uskrsa. Vino  znači krv.

Isusova usporedba o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd može biti vrlo moderna i aktualna. Recimo da je ovih dana neki tata svojemu sinu Stjepanu ponudio važan posao. Stjepan se može zaposliti u proizvodnji ekološkoga goriva koju je pokrenuo njegov otac. Može i preuzeti tvornicu. Stjepan drži da ima bolje ideje pa odbija i pokušava ostvariti neke druge projekte. Međutim, uskoro otkriva koliko je vrijedno ono što je otac već izgradio i prihvaća se posla. Tomislav, drugi sin, poslušno je rekao: »Da.« Prihvatio je titulu voditelja poslova, ali nikada nije preuzeo odgovornost. Srce mu ostade gdje je i bilo. Fantazira o velikomu menadžmentu, o unosnim malverzacijama, a novac mu curi na kladionice, kocku, alkohol…

Ili: roditelji, recimo, Marti, svojoj kćeri, ponudili da se školuje i studira. Marta kaže: »Ne« jer ima mogućnost zaposliti se. Želi što prije zarađivati da se odvoji od roditelja i bude samostalna. Ali u svojemu poslu susreće ljude s njihovim realnim problemima, s njihovim dubljim ljudskim očekivanjima. Marta osjeća tegobe slabe organizacije i nepromišljena poslovanja. Donosi novu odluku i spremno prihvaća ponudu roditelja. Suzana, druga kći, puno je drukčija. Odmah se pokorava autoritetu roditelja i upisuje studij. Ali srce joj je i dalje u izlascima, modi, ljubavnim prepričavanjima, među filmskim i glazbenim zvijezdama. Predavanja zapušta, ispite ne polaže; u društvu je, eto, i na drogu naišla…

Prispodoba iz Evanđelja pred nas stavlja dva oprečna svijeta. Prvi sin koji odgovara »neću«, ali se potom predomisli, nalik je na izgubljenoga sina. On traži svoje i najprije kreće u daleku zemlju, no onda se, znamo, ipak vraća u očev zagrljaj. Prihvaća očev dom. Drugi sin, koji kaže: »Hoću«, ali ne ode, može se usporediti sa starijim bratom. Strah ga je pred autoritetom i ocu govori: »Gospodaru«, premda je sin. Povlađuje ustima, ali nema u njega posluha ni u umu ni u volji.

»Hoću« govori onaj koji se pouzdaje sam u svoje sile i računa da će po svojemu učiniti. Nije spreman osloniti se na drugoga. Onaj koji veli »neću« zna da smije izreći svoju volju, jer nije rob. Smije se za početak i suprotstaviti dobromu ocu koji ga povjerljivo oslovljava: »Sinko!«

Izabrani Božji narod Izrael drugi je sin koji govori: »Hoću. Amen« kod sklapanja Saveza, ali ga vjerolomno krši. Zato će se kraljevstvo nebesko dati narodima. Glavari svećenički i narodni starješine iz Evanđelja nalik su na toga drugog sina. Propovijedaju zakon Božji, ali ga ne vrše. Bludnici i carinici naprotiv prekršili su Zakon, rekli su Bogu: »Ne«. Ali, evo, žudnja za oproštenjem i pomirenjem dovodi ih k Isusu. Tu je sv. Matej koji od carinika postaje evanđelist. Tu je ona raskajana grješnica kojoj Bog mnogo oprašta jer je mnogo ljubila.

Ono što obojicu sinova iz Evanđelja povezuje poznajemo iz iskustva. To je razoran nesklad između riječi i djela. Prvi kaže: »Neću«, ali ipak ide, drugi veli: »Evo me«, i ne ode. Sv. Ivan upozorava da ne treba ljubiti govorom i praznom riječju, jer ljubav se iskazuje djelom i istinom. Potreban je sklad između srca i usana, između riječi i djela. Potreban nam je onaj sklad koji nalazimo u osobi vječnoga Sina Očeva, Isusa, koji govori i izvršava. On kaže: »Oče, kako hoćeš ti.« On dopušta da iz njegova probodena Srca poteče krv. Poput pritiješnjena grozda u tijesku.

Vinograd je kraljevstvo nebesko. Svi su pozvani. U vinogradu su plodovi koje treba ubrati. Za sebe. Plodove koji ostaju.

(26. nedjelja u liturgijskoj godini A)

Niko Bilić, SJ