Rječnik, sadržaj i teološka poruka liturgijskih čitanja na 1. korizmenu nedjelju (god. B): Post 9,8-15; 1 Pt 3,18-22; Mk 1,12-15
Ovako smo o Isusovoj kušnji u pustinji razmatrali u nedjelju, 18. 2. 2024., u okrilju Bazilike Srca u srcu grada, gdje je pokojna Anamarija svoje djetinje i djevojačke korizme provodila.
Hvala na svakoj vrijednoj pomoći u velikoj obnovi Bazilike Srca Isusova i izgradnji pastoralnoga centra u Palmotićevoj: Zaklada Anamarija Carević (zaklada-anamarija-carevic.hr)
Znaš li se osloniti na Mesiju? Gospodin – u svom poniženju i utjelovljenju – toliko nam se približio da zajedno s nama trpi teške kušnje i izložen je napastima. Štoviše, njemu se to ne zbiva s ogradom i izdaleka, nego ga izravno Napasnik napada, bezočno ga napastuje. I tako punih četrdeset dana, dugačkih, teških. U postu i pokori.
Adamu i Evi bilo je to u liku zmije. Job nije ni znao što se zbiva u nebeskom vijeću, nije znao da mu iz ruke sotonske nesreće dolaze. Kod nas su to nadahnuća i potezi koje prihvaćamo, premda vidimo da nisu od dobroga duha. A Isus se izravno, izbliza, otvoreno sučeljuje sa Sotonom.
Zato se na Mesiju možeš osloniti! Odmah nakon što je primio krštenje od Ivana, Duh koji se pokazao i koji je potvrdio svu Očevu ljubav prema Sinu, djeluje u Isusu. Izbacuje ga iz redovitoga ljudskoga svijeta u pustoš i prazninu. U pustinji brzo osjetiš da si od praha zemaljskoga građen! Zato na Pepelnicu u omiljenom obredu primamo na sebe pepeo.
Na prvu korizmenu nedjelju motrimo opet kako je započela misija Rabbija Isusa. Dolazi Ješua iz Nazareta, Mesija. Na njega se možeš osloniti. Pravedan, umrijet će za nas nepravedne. Kao preteča Ivan i on će biti predan. Već sada u pokorničkim danima sprema se na to da bude ubijen u tijelu, ali zato da onda uskrsne od mrtvih i opet, uzvišen, uziđe u Očeve visine jer je Božji Benjamin, sin desnice, prave, dobre strane, sin miljenik. Psalam bilježi: sjedi mi zdesna. Podlažem dušmane tvoje.
Po toj Isusovoj žrtvi krštenje više nije samo obredno pranje, kakvo su i farizeji obilno obdržavali, nego je pravi, sveti sakrament, koji uspostavlja čistu savjest, umiva dušu. I danas, u trećem mileniju naše vjere.
Velikodušan je i vrlo strpljiv Gospodin. Pogledajmo realistično! Kako je danas? Je li samo u Noino doba sva zemlja bila ispunjenja nasiljem? Je li se samo tada u misao srca ljudskoga uvlačila zloća na zloću, pokvarenost velika? Sve do danas Božja nas strpljivost čeka! Pruža nam priliku.
Pralik krsnih voda jest potop koji sve odnosi. Ista voda nosi korablju i spašava one u njoj. Četrdeset dana bez prestanka bio je pretežak i preobilan pljusak. “Lijevalo je kao iz kabla” mjesec i još deset dana. Pola godine vode su rasle, tek su se onda pomalo počele povlačiti.
Na Mesiju se možeš osloniti. Zna Isus kako biblijski potop nije samo slika iz davnine, figura tek, ili prapovijesna elementarna nepogoda, nego je ta sveopća propast živo iskustvo Božjega naroda. Važno nam je to u ovoj godini u kojoj ćemo na izbore, i to tri puta, da vidimo koga to kao svoga zastupnika šaljemo u Europu, koga u naš Sabor i Vladu, koga da bude predsjednik naše Republike Hrvatske.
Potop je povijesna zbilja. Već u 8. st. prije Krista pod velesilom Asirijom deset od dvanaest plemena Božjega naroda zauvijek je raseljeno i ostalo je bez domovine. Počela je dijaspora koja traje do danas. Zato što su se klanjali zlatnom teletu, zato što su napustili mjesto Gospodinove prisutnosti.
A onda, u 6. st. prije Krista, došao je pravi potop. Nabukodonozor pljačka i ruši sveti Hram, spaljuje grad i razara mu zidine, odvodi narod u izgnanstvo. Izabrani narod ostade bez kralja, bez svetoga Grada i Hrama, bez svoje države. Tek će povratnici pokazati što označava spas u korablji kad započnu veliku obnovu na svome tlu.
Na Mesiju se možeš osloniti. Zna Isus kakve riječi Bog upućuje pravedniku Noi i njegovim sinovima. Duga koja s neba na zemlju sjaji ne dohvaća samo ljudske potomke i sva živa bića, nego je to znak Saveza između Boga i zemlje. Zato Isus ulazi u zemaljsku pustinju u kojoj i sa zvijerima boravi, u kojoj mu anđeli služe, jer on je Spasitelj svega stvorenoga svijeta, Soter tou kosmou – Spasitelj svemira. Potvrđuje i dovodi do punine univerzalni Savez koji je Bog već s pravednikom Noom uspostavio. Onda, duga je i Bogu bila podsjetnik da ne dopusti više sveopćega uništenja, da nas poštedi i čuva. A sada, evo, Sin ljubljeni započinje svoje žrtvu. On je sada vječni znak i podsjetnik. Na njega se možeš osloniti.
Mojsije, kad je bio drugi put pozvan na Svetu goru, proveo je pred Bogom četrdeset dana i četrdeset noći u postu. Ilija na putu do iste Božje gore, nakon što ga je anđeo okrijepio, u snazi te hrane hodio je četrdeset dana i četrdeset noći – dakle, postio je.
Znaš li se osloniti na Mesiju? Nije li Isusov proglas i početak propovijedanja: »Obratite se, vjerujte!« zreo plod upravo ovih četrdeset dana njegove pustinje, posta i kušnje. Gromoglasno Galilejom odzvanja poruka: Čekanje je dovršeno! Došao je Božji trenutak. Isusov poziv snažan je i prodire do kosti: Prestanite misliti kao Noini suvremenici, prestanite kovati svoje bolesne planove, zbrajati svoje računice koje su vas u doba Nabukodonozora Babilonca odvele u propast!
Na Mesiju se možeš osloniti. Kao što se u nepreglednoj pustinji bez kraja Isus u svemu oslanja na Oca, na Boga kralja koji je posve blizu, tako nas dobrohotno, otvoreno, moćnim božanskim glasom poziva: Ne oslanjaj se na svoju oholu umišljenost, ne gradi svoju duhovnu sigurnost na novcu i vezama, ne traži od ljudskih vlasti spas duše! Ne zasnivaj više svoju vjeru na uskogrudnoj nepokornosti koja traži prosvjed i izlijevanje bijesa, ne gradi vjeru na krutim uvjerenjima svoga okorjeloga srca, na svom shvaćanju i tumačenju moje žrtve i ove svete mise, nego na Evanđelju Božjem koje ja donosim, koje ja jesam!
Osloni se na mene – Mesiju, Otkupitelja svojega! Obnovi čvrst, postojan Savez sa mnom, Savez potpune privrženosti! Evo već danas, sada, u ovom kruhu i ovom kaležu na oltaru.
