Zar ne čuješ zvona!?… kako
crnim bojama rastežu zrakom
svoj potonuli zvuk.
Umro sam, majko. Mene više nema.
Noć bez zvijezda koju puni mjesec nosi
podarila je srcu svršetak i muk.
Ubila me ljubav.
Tužnu pjesmu tek anđeli su znali
dok skriven, kraj puteljka, smeđe oči
sklopio sam sâm.
Ustani, svijete! Ne plači jadan!
Na obalama novog jutra
pričat ću ti, smiren, kako
Božja ruka pozvala me k sebi
da pjevam bez straha, okupan ljepotom
žuđenoga lica.
Vječnost – to je cvjetak, plamen koji tinja
u grudima orla i čuva nas žive.
