Uz današnje Evanđelje: srijeda 26. tjedna – novi nastavak niza: Religija i šport
Emisija “Poluvrijeme” na SPTV – Sportskoj televiziji. Biblijska razmišljanja o duhovnoj dimenziji športa. Hvala Bogu! Novi nastavak niza “Religija i šport” u suradnji našega Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana, s Hrvatskim olimpijskim odborom. Produkcija: Ivo Krištić.
Blagdan je omiljenoga sv. Franje. Hrvatski narod, iz povijesti i danas, poznaje franjevce i franjevke. Imamo više provincija manje braće i sestara, pa još k tome kapucine, konventualce, trećoredce, a tu je i franjevački svjetovni red. Prava je prilika da vam i ovim putem čestitamo vaš dan!
U samom zaključku devetoga poglavlja Evanđelja po Luki zapisana je čuvena želja puna dinamizma i upravo mladenačkoga, zaljubljeničkoga oduševljenja. “Za tobom ću, kamo god ti pošao!” veli netko Isusu. Gospodin dobrohotno oslobađa čovjeka od dvoznačne, zapaljive ambicije i poziva na životnu realnost i razboritost.
Dva su goruća zadatka, dva problema u suvremenom športu. Ponajprije, postizanje, pa i onih vrhunskih rezultata, mora dosljedno poštivati prirodan, zdrav razvoj tijela i ne smije ići nauštrb zdravlju i životu. Kakva je to karijera ako sama sebe hotimice učiniš bolesnikom?
Drugo, ne smijemo zlorabiti užareni idealizam mladoga čovjeka i upravo ga zlostavljati i iskorištavati. Valja u dovoljnoj mjeri misliti na odraslu dob i cjelinu života, na četrdesete i pedesete kad je pamet tu, ali eksplozivne mladenačke snage više nema. Nedavno smo svjedočili kako čuvena brazilska devetka, Ronaldo, Fenomen, u odrasloj dobi prima sakrament krštenja i postaje dijete Božje, dionik Otkupljenja, pripadnik Crkve.
U evanđelju dvojica sami prilaze Isusu. Očito ih vuče vruća želja. Prvoga Isus opominje na svoj zahtjevan život. Svi mi, po zakonu naravi, želimo i dužni smo skrasiti se u svojemu gnijezdu. A Isusov apostolski život znači uzeti svoj križ.
Drugome Učitelj ocrtava izravnu i jasnu sliku. Ne možeš držati plug pred sobom i orati ako ti je pogled usmjeren otraga i gledaš za leđa, za sobom. Treba naprijed upraviti oči da vidiš kamo ideš i da ravnu brazdu vučeš. Ako bi čovjek najprije htio dokraja provesti proces sazrijevanja i separacije od vlastite obitelji pa da tek onda započne kršćanski živjeti, neće to ići. Ako je stalno navezan isključivo na svoju obitelj iz koje je potekao, neće moći raditi za sve obitelji u Božjem kraljevstvu.
U sredini je primjer čovjeka kojemu sam Isus upravlja poziv: “Slijedi me!” Odabrao ga je. Ali, problem je sličan. Tko želi prvo dohraniti svoga oca, svim se bićem posvetiti svojim roditeljima do kraja njihova života, sve dok ne budu pokopani, pa da se tek onda odazove Kristovu pozivu, neće to ići.
Radikalnost Isusova poziva više je od krvnih veza. Traži da odgovorno kreneš u ispunjavanje svoje životne zadaće, da započneš i igraš svoju utakmicu, osvajaš svoje bodove. Ne tom putu postoji zasigurno i bolan rez koji i svaki dobar roditelj po naravi razumije. Ptić treba poletjeti i napustiti gnijezdo. Mladi moraju svoje vlastite treninge odrađivati.
Slijediti Isusa više je od najdubljih krvnih veza. Posred naših grobova, u koje smo i njega položili, Gospodin donosi svoj uskrs.
