Vječno bogatstvo siromaha Lazara

O rječniku, sadržaju i teološkom značenju liturgijskih čitanja na 26. nedjelju u god. C: Am 6,1a.4-7; 1 Tim 6,11-16; Lk 16,19-31

Najnovije! Propovijed na nedjeljnoj svetoj misi u okrilju Bazilike Srca Isusova, 28. 9. 2025. Hvala svima koji su strpljivo slušali i zboru Palma koji nas je glazbeno nosio.
Posvećeno svim prijateljima i podupirateljima Zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević sa srdačnim pozivom na sutrašnju krunicu: ponedjeljkom u 20 na Kamenitim vratima.
Nov prinos s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranog Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenog s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Za predah i prikupljanje snaga, za dubinu, za novo otkrivanje i prihvaćanje Kristova evanđelja. Kad Gospodin govori o Lazaru, o njegovoj smrti i o životu poslije smrti, onda dobro zna o čemu govori. Njegov prijatelj Lazar umrijet će, a Isus će ga ponovno dozvati u život.

Sutra slavimo svete arkanđele Mihaela, Gabriela i Rafaela, a u četvrtak anđele čuvare. Glavni i najveći dio ove dobro poznate pouke našega Mesije i Učitelja Isusa počinje kad anđeli odnose siromaha Lazara u krilo oca Abrahama. Biti u očevu krilu od ranoga nam je djetinjstva razumljiva i važna stvar od koje duša raste, napunja se blaženstvom i snagom.

A za bogataša Isus veli da je pokopan. Prah se je opet u prah vratio.

Sav zemaljski život vrlo im je kratak, opisan u svega tri biblijska retka. Ono glavno, poslije smrti, Evanđelje opširno razmatra u čak deset redaka.

Nije bogatstvo zlo. Dapače, Bog je najbogatiji od svih. Nego je pitanje što činim s onim što imam. Evanđeoski bogataš život je proveo gosteći se, po proročkom sudu bezbrižan i spokojan na svojoj nedokučivoj gori. Izvaljen na ležaj od slonovače jeo je janjetinu i teletinu. Nje pio iz čaše, nego iz vrča. Za njegovu pjesmu rekao je prorok Amos osam stoljeća prije Krista da je bilo obično mučno deranje. Razuzdani raskošnik sav je bio u brizi oko toga kako će najfinijim uljem lice uglancati, ponajviše radi toga da se ne vidi što mu je u duši. Zato on nije mario za slom najvećeg dijela Božjega naroda. Nije htio vidjeti čovjeka Lazara pred svojim vratima. Toliko je bio zauzet svojom zabavom da ostaje bez imena. Nema svoju bit..

A Lazar je bio tu da mu na vrijeme posvjedoči lijepim svjedočanstvom o tome kako nije dovoljno utapati se u veselju, častiti se i njegovati vlastiti užitak. Bogatstvo je tu da ga iskoristiš za boj vjere, da ga upotrijebiš za pravednost i pobožnost, vjeru i ljubav i sve ono što Poslanica Timoteju marljivo nabraja kao cilj svete težnje koja nam je u narav upisana.

Tko ozbiljno uzima Mojsija i Proroke, cijeli Stari zavjet, primit će duboko u srce svjedočanstvo Mesije Isusa pred Poncijem Pilatom, prije slavnoga uskrsnuća. Najpotresnije je kad izbičevan, popljuvan, trnjem okrunjen, u vojničkom plaštu, koji je trebao poslužiti za izrugivanje, dolazi, a Pilat ga pokazuje svijetu: Evo čovjeka! Poput siromaha Lazara u tijelu punom upaljenih rana, oteklina i bolnih čireva, krvavih povreda stoji Sin Božji, koji će zatim ponovno doći. Pojavit će se slavan.

Prekasno je zazivati Abrahama kad je sve već zaključeno. Ako nismo prihvaćali Stari zavjet i Božje zapovijedi da ih neokaljano i besprijekorno izvršavamo, prekasno je i što Mesija od mrtvih ustaje. Ni tako se tvrdokorno srce neće obratiti. To dokazuju razbojstva, ratovi i nepravde.

Je li bogataš na nekoj od svojih gozbi u svom stilu zamočio vrh srednjega prsta u čašu slasnog, najbogatijeg žestokoga pića od preko tisuću eura pa ga onda pred svima jezikom obliznuo da se vidi kako ga gorući okus ispunja sjetilnim blaženstvom? Sada, evo, iz paklenoga ognja vapi da Lazar umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mu jezik.

Jesu li se njih dvojica već izbližega poznavali jer bogataš ga evo po imenu zna? Možda je Lazar bez krivnje upao u teške nevolje i ostao na cesti, a nema koga da ga otkupi iz dužničkoga ropstva, kako sveti Zakon nalaže. Možda mu je tko zna kakva mafija sve pokrala, razorila. I danas u 21. stoljeću u najvišoj civilizaciji znamo kako je lako postati beskućnik.

Sada je čas! Nećemo čekati da tek u podzemnom svijetu mrtvih počnemo zazivati i ponavljati „Oče!” To već sada činimo. Već danas molimo „Oče naš” i iznosimo svoje iskrene molbe. Nećemo mi i na onom svijetu tražiti da Lazar bude sluga koji će nam donositi osvježenje i obavljati poslove za nas, nego već sada želimo najprije sami se nahraniti ljubavlju Isusovom da bismo je potom mogli nesebično dijeliti dušama. Neću tek kad bude prekasno misliti na svoju braću, nego ću ih već sada u molitvi donositi pred bogatstvo Očeva milosrđa i, koliko god mogu, djelom ću im svjedočiti o Božjoj dobroti.

Život u hipu prođe i sve ode! U našoj smo župi to jako duboko osjetili kad nas je takoreći u tjedan-dva naglo napustio smijemo reći naš crkveni otac g. Milivoj Magerl, naš Mićo. Ili kad smo prije tjedna dana obilježili točno pet i pol godina od smrti naše Anamarije koju je strašan potres odnio s ovoga svijeta.

Zato nam toliko vrijedi zagledati se u onu pravu sliku koja dolazi poslije. Lazaru, kako mu biblijsko ime kaže, Bog je pomogao jer mu bogataš nije dao da se nasiti niti onim što je s njegova stola padalo. Lazar sada prima utjehu u očinskome krilu. Ovdje su psi dolazili i lizali mu čireve, ondje se bogataš strašno muči dok ga plameni jezici paklenske vatre ližu.

Dobri starac Abraham, Božji vjernik, i sebičnjaku toplo govori „Sinko!”. Objašnjava mu kako je vrijedno slušati Sveto pismo. Tko sluša Mojsije i Proroke, taj će i Uskrslome vjerovati. S takvom dobrotom Gospodin Isus ovu prodornu, prijeteću pouku dobrohotno i na vrijeme kao upozorenje upućuje upravo farizejima srebroljupcima koji su mu se rugali, a Pismo su isticali kao autoritet.

Gospodin Isus, Bog Sin, najbogatiji, sama je sebe za nas siromahom učinio. Dopustio je da ga mi, grijesima bogati, razapnemo. Tako nam sada nudi da dušu odjenemo u najskupocjeniju bijelu haljinu koju je on svojom krvlju ubijelio da se zauvijek spasimo od teških muka u paklu. Ne daje nam mrvice koje padaju, nego nas prima kao najomiljenije goste za svoj euharistijski stol, da nas samim sobom nahrani. Njemu se klanjamo jer je doista od mrtvih ustao i k nama dolazi kao svjedok vjerni.