U Hrvatskomu nacionalnom svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici, na Kalvariji, kod 14. postaje gdje Isusa polažu u grob, lijeva je ruka na Gospodinovu kipu izgubila tamnu boju i postala je zlatna. Od ljudskih dodira, doticanja puna osjećaja, poštovanja i molbe. Bog odgovara na našu potrebu za opipljivim, tjelesnim znakom. Veliki četvrtak blagdan je tijela – pravoga, ljudskoga tijela – koje je Božji Sin uzeo na sebe, otkupio ga i posvetio.
Bog odgovara i potvrđuje našu slutnju da se prava vjera u tijelu proživljava. Nije kršćanstvo religija pustih duhova u tmini, nego religija tijela Kristova. Samo dok častimo tijelo Kristovo, poštujemo ljudski život. Svjedoci smo danas kako se prezire i olako gazi ta Božja svetinja: ubijen je mladić u tučnjavi, ubijen svećenik u župnomu dvoru… Što je to s nama, ljudi? Zar Bog nije davno zapovjedio: »Ne ubij!« Veliki je četvrtak hitan poziv cijelomu narodu da se poklonimo tijelu Kristovu i tako iznova otkrijemo svetost života – života koji je Božji dar. Nitko nije izuzet od te obveze obraćenja. Moderna se kultura guši od interesa za životinje kućne ljubimce, diči se fitnis(fitnes?) i ljepota, a tako lako ubijamo – i druge, a nažalost i sami sebe. Veliki četvrtak kaže: Dosta!
S pravom se danas svaki vjernik osjeća jedno sa živom Crkvom po cijelomu svijetu, Crkvom koja je tijelo Kristovo. Doći će Hrvatska u Europu koliko god se otezalo i odbijalo. Doći će – mora doći – jer ima svoje poslanje da bude svjedok i apostol euharistije. Samo s euharistijskim Kristom kojemu je Otac sve predao u ruke može se ostvarivati zajednički život po Božjemu zakonu. Samo s pashalnim janjetom na stolu vjernik prelazi granice vlastite kuće i traži koji je to susjed koji će se pridružiti njegovu očinskomu domu (usp. Izl 12,4). Zajednica se stvara tako da se pripazi koliko je svakomu potrebno da se nahrani! Snaga Pashe oslobađa od velika grijeha koji je cijeli narod držao u ropstvu. Spašava ga od faraona koji tlači i izrabljuje ili pak od sasvim obična suvremenoga robovanja televizoru, kompjutoru i internetu. Bez sjedinjena s Kristom, bez unije s euharistijskim tijelom, ljudska unija nužno postaje žrtva pohlepe za bogatstvom, moću i svjetskom slavom.
Isus pashalnim slavljem posvećuje ljudsku dobrotu. Kada si nahranio gladna, Krista si nahranio! Kada si dijete ili nemoćna bližnjega okupao i oprao, Krista si poslužio! Na današnji dan euharistije svaki vjernik jest poput Ivana. Na misi Večere Gospodnje prislanja glavu na Kristove grudi, sasvim je blizu euharistijskoj tajni. Može čuti kako kuca srce koje je prožeto čežnjom da blaguje ovu Pashu sa svojim izabranima. Što će tražiti da mi činimo njemu na spomen, najprije on sam čini! Na aktivnosti počiva kontinuitet svetoga zajedništva koji je započeo još za Mojsijeva vremena prije više od 3000 godina.
Crkva danas gleda svećenike koji stoje na oltaru. Molitve Crkve oni Bogu prenose. Poput sv. Pavla predaju što od Gospodina primaju. Snagom Božjom posvećena ruka svećenička donosi nam kruh života, znakom križa svjedoči i potvrđuje Božje oproštenje. Život vjernika sveti je prinos Bogu koji svećenik na oltaru pridružuje Kristovoj žrtvi. Pogledajmo svećenike na oltaru i zahvalimo Bogu! Pogledajmo svećenike na oltaru i promislimo: što ću učiniti da se u mojoj obitelji mogu odazvati oni koji su pozvani?
Gospodin na Veliki četvrtak nastavlja svoje utjelovljenje. U Mojsijevo doba Gospodin je sišao jer je vidio muku i nevolju svojega naroda i želi ga izbaviti (Izl 3,8). Sada Božji Sin silazi s nebeskih visina da postane čovjekom. Njegovo će sniženje doći do krajnosti. Skida slavni plašt Učitelja i Gospodina, prigiba se, saginje do zemlje da bi dosegao noge svojim učenicima i oprao ih. Pere noge Jakovu i Ivanu, Filipu, Andriji i ostalima… Pere noge i Petru. Dopušta da dvaput zazovni Petrov »Ne!«: »Nećeš meni prati noge… Ne samo noge…« Isus čini što je naumio. Što je njemu raskajana grješnica učinila koja je mnogo ljubila, to on čini učenicima jer ih je ljubio do vrhunca.
Veliki je četvrtak blagdan Tijela koje će biti na križu raspeto i probodeno. Tijelo nedužnoga pashalnog Janjeta, bez mane pred Bogom i bez mane pred ljudima, bit će žrtva pomirnica za spas svijeta. Bit će u grob položeno. Njegova krv prokapat će s kapljama znoja, izlit će se pod ubodima trnja, provrijet će iz rane na boku. Ali mi već danas, na njegovu riječ i zajedno s njime, unaprijed slavimo žrtvu. Primamo trajan dar: kruh je tijelo, vino je krv. Njegov silazak među nas ljude dovršava se i postaje trajan u kruhu koji s neba silazi, u kruhu koji on daje, u kruhu koji se na oltaru lomi za život svijeta.
