Poklonimo se sakramentu ljubavi! Slavimo tijelo i krv Kristovu. Radosna srca promatramo tajne presvetoga sakramenta, sa zahvalnošću i smjernom molitvom. Što je Gospodin obećao, to on vjerno i izvršava. »Ja sam s vama u sve dane« (Mt 28,20), rekao je i evo ga na našim oltarima i danas u trećemu tisućljeću kršćanstva. Pod prilikom kruha, skrovit, nenametljiv, ostaje prisutan. Zato da bismo mu u miru i s poštovanjem mogli izraziti svoju ljubav i zahvalno se pokloniti pred tajnom, pred Bogom svojim.
Nije to nedohvatljiv, sofisticiran znak. Nije zamršena formula koju se može tek nakon dugačkih škola shvatiti, nije skriven kôd dostupan nekoj okultnoj eliti. Gospodin Isus svoje tijelo i krv ostavlja u kruhu i vinu. Jelo i piće uzima kao sveti znak. Kruh naš svagdašnji odabrao je Isus kao mjesto svoje posvećene prisutnosti. Ponizni sluga Božji, koji »sama sebe oplijeni« (Fil 2,7), ostavivši božansku uzvišenost i veličanstvo, spušta se dokraja. Smijemo reći: u kruhu koji silazi s neba, u hostiji na oltaru dovršava se utjelovljenje.
Dobro su rekli Izraelci Mojsiju na Sinaju: »Izvršit ćemo i poslušat ćemo« (Izl 24,7). Slušanje stavljaju na drugo mjesto, nakon djelovanja. Slušanje znači receptivnu aktivnost – primanje. Gospodin Isus ostaje u presvetomu sakramentu kako bi jasno dao do znanja da se ljubav prema Bogu ne iskazuje samo u stalnu aktivizmu, novomu poduzimanju, novim slovima i poslovima, nego i u smirenoj kontemplaciji u kojoj tek čovjek (malo zbunjujuća konstrukcija..) može do u dubinu osjetiti živu prisutnost. U našoj utrci za doživljajima i uspjesima Tijelovo je poziv na svetu stanku.
Naše vrijeme žeđa za tim da pažljivo sluša otkucaje Kristova Srca. Suvremen tempo života itekako cijeni trenutke meditacije i tiha predanja. Duši treba da dođe do daha, da osjeti ponajprije samu sebe. Sakrament euharistije odgovor je na našu potrebu i potragu. Poklon Isusu – proslavljenom, prisutnom – izvrsna je škola meditacije. Pripravlja nas da sami primimo tijelo i krv koje nam Gospodin daje kao jedinu nebesku hranu. »Uzmite«, kaže. »Jedite! Pijte!« Sada je čas da u miru, s poštovanjem poslušamo te riječi Isusove. Izvršit ćemo i poslušat ćemo. Blagovat ćemo i slušati što nam govori. Tko prima tijelo i krv Kristovu, doživljava kako se ispunjuje drevna vjernička molitva: učini srce moje po srcu svojemu. Usred buke i dezorijentiranosti našega svijeta u euharistijskoj prisutnosti odjekuje poziv s početka. Sav božanski interes za čovjeka prelio se u biblijsko pitanje: »Gdje si?« (Post 3,9; usp. 4,9) – i odjekuje do danas u tijelu i krvi Kristovoj.
U svjetskoj gospodarskoj krizi još pažljivije i s većim zanimanjem promatramo kako Isus u presudnu – svojemu – času rabi istu metodu kao i prije. On zahvaljuje i blagoslivlja, potom lomi i dijeli. Ali ovoga puta to nije čudesno umnažanje kruha za gladno mnoštvo, nego on sama sebe daje. Živi kruh s neba, koji je najavio, sada daje.
Vječna se Riječ Božja utjelovila. Već je Mojsije sve riječi Gospodinove najprije izrekao okupljenima, zatim ih je zapisao i napokon još jednom pročitao. Knjiga Saveza bijaše prvo utjelovljenje. Poškropljena žrtvenom krvlju pratit će narod na njegovu putu i sretno ga dovesti u obećanu zemlju, kako čitamo u prvome poglavlju Jošuine knjige. Sveto pismo koje u rukama imamo doista je već neko utjelovljenje Božje Riječi.
S Blaženom Djevicom Marijom počinje međutim nešto posve novo. Vječni, ljubljeni Božji Sin uzima na sebe krhko i smrtno ljudsko tijelo. Svevišnja božanska osoba prihvaća život u onomu tijelu koje je Stvoritelj na početku od zemlje, od praha sazdao. Ljudska krv koja teče našim žilama, tkivo i mišići od kojih smo mi građeni postaju njegovim tijelom. Onakvo srce, kakvo nama u grudima kuca, Spasitelj prihvaća za sebe.
Tijelovo je blagdan roditeljstva. Blažena je Djevica izrekla svoje »Da!« i postala Majkom Sina Božjega. Od nje Riječ uzima tijelo da trajno prebiva među nama. Danas slavimo posvećenje majčine utrobe koja nosi i hrani tijelo. Svaka je majka posvećena Kristovim tijelom jer je Bog uzeo pravo ljudsko tijelo u kojemu od začeća živi. Svaki otac, kada s ljubavlju uzima u ruke svoje dijete i grli ga, dajući mu okrilje u svijetu, posvećen je Kristovim tijelom.
Tijelovo je blagdan zdravoga, čilog tijela, krepkoga organizma koji je hodio Galilejom, snažnim glasom poučavao, dodirivao i liječio, da se onda isti takav – u punoj snazi – prinese kao žrtva na križu. Važno je tijelo – pravo ljudsko tijelo. Potrebne su ti ruke, brate i sestro, da nahraniš gladna i dadneš piti žednomu, da zaogrneš golo tijelo ostavljena. Potrebne su ti noge da pohodiš bolesna i utamničena.
Tijelovo je blagdan koji posvećuje patničko tijelo tolikih bolesnika. Ljudsko tijelo koje se guši od boli, koje trpi od vanjskih i unutarnjih krvarenja, kome su snage oduzete, ljudsko tijelo koje umire, kada je već i medicina dala sve od sebe – posvećeno je tijelom Kristovim.
Tijelovo je blagdan Kristova tijela i krvi. Silno je to upozorenje i pouka da religija nije zaustavljanje u zamišljenim prostorima mašte. Nije lažno uzdizanje u fiktivna stanja svijesti, bolesnih emocija – nije prijezir tijela. Gospodin je živio u tijelu i proslavljen je u tijelu. Život je dao za svoje prijatelje u tijelu – iz dana u dan hodeći s njima, propovijedajući, izgoneći zloduhe, hraneći gladne, praštajući grijehe. Ljubio ih je od onda kada je pozvao prve učenike i prvi put propovijedao pa sve do onda kada se doslovce snizio, spustio do zemlje da učenicima opere noge. Ljubio ih je do kraja kada je predan u ruke grješnika, kada je njegovo tijelo položeno na križ i potom u grob.
U naše vrijeme panseksualizma i silna interesa za tijelo, dok trpimo od tjeskobne i gorke potrage za većim užitkom, Tijelovo je ispravak i oslobođenje. Svojim govorom i razmišljanjima, svojim sloganima i reklamama, možemo prikrivati stvari i glumiti, ali tijelo ne laže. Ljudski organizam brzo pokazuje koliko je prisile i straha u njemu, a gdje je prava milina i radost koja traje.
Uskrsli Isus, kada dolazi među svoje, upravo svojim tijelom postaje prepoznatljiv. Pokazat će im ruke i noge, pokazat će im ranu na boku. Sam će upozoriti da nije tek neki duh, jer ima tijelo i kosti (Lk 24,39). Ima razumijevanje za našu potrebu da opipamo i dodirnemo. Traži da nešto pojede pred njima (r. 41). Pravi je čovjek, u pravomu tijelu. Kada su cijelu noć proveli u neuspjelu ribolovu, sam im pripravlja doručak na obali Galilejskoga jezera (Iv 21,9.12). U Emausu će ga prepoznati kada bude lomio kruh (Lk 24,31). Uskrsli Isus zna da smo u tijelu, zna da nam je potrebna hrana. Zajedno sa svojima blaguje – i tako već označava euharistiju koja živi sve do danas.
Tijelovo pokazuje koje je pravo značenje žrtve. Već je Abraham naučio da Bog ne traži podignut nož i ubijanje, nego sveto posvećenje – predanje Bogu (Post 22,12). Kristovo tijelo, krvavim znojem obliveno, izbičevano i popljuvano, raspeto i u grob položeno, ustaje na Uskrs. Duh životvorac na djelu je. To je konačni smisao i dovršetak žrtve kojemu se i za sebe smijemo nadati. Dobro se veli kod mise kada svećenik uzdiže posvećenu hostiju i kalež – to je podizanje. Pravo je značenje svetopisamske žrtve upravo uzdizanje, uzvišenje. Isusovo tijelo – uzdignuto – sve privlači k sebi.
Izl 24,3–8; Heb 9,11–15; Mk 14,12–16.22–26
Tijelovo, liturgijska godina B
Niko Bilić, SJ
