U Jubilarnoj godini osobita je milost da upravo danas, na rođendan našega pape Lava XIV., možemo ući u najdublje klanjanje i kontemplaciju svetoga Križa Gospodinova. Drvo križa, koje je prokletstvo i sramota, grozomorna kazna, Židovima sablazan, a poganima ludost, Isus Spasitelj pretvara u posvećeni oltar na kojemu sam sebe prinosi za žrtvu. Dok hodočastimo na putu nade, klanjamo se uzvišenom Križu Isusovu kojim je otkupio svijet.
Zmije ljutice, naši teški grijesi ujedaju nas nemilice, ali smjeran pogled (נבט Br 21,9) na sveti križ liječi i poziva: ostavi grijeh! Bog daje da imamo život. U Bibliji taj pogled isti je onaj kojim je praotac Abraham gledao u nebo (נבט Post 15,5), kojim psalam poziva: u njega gledajte i razveselite se (נבט Ps 34,6). Gledat će na onoga koga su proboli, kaže prorok Zaharija (נבט Zah 12,10), a Ivanovo evanđelje precizno ponavlja na Golgoti (Iv 19,37).
Dobri Isus privlači nas k svom Srcu kao što je obećao: kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi (Iv 12,32). Kao prvaku i izraelskom učitelju Nikodemu Gospodin i nama otkriva tajnu. Ono s Mojsijem u davno doba, u pustinji, bila je slika i najava (Iv 3,14). Mi se bunimo što nam je darovana sloboda, mi gledamo na smrt, prigovaramo Bogu i njegovu zastupniku (Br 21,5). A Bog nam daje čudesan lijek. Kako je moćna zagovorna molitva (2x פּלל Br 21,7) Mojsijeva koja dobiva Božji odgovor!? A koliko je tek snažan zagovor vjerničkog naroda, kad nam Bog daje raspetoga Spasitelja, Sina svoga!?
Pokojni papa Franjo žestoko je tumačio Isusov križ: Gospodin se toliko ponižava da prihvaća biti ta zmija na stup podignuta. Apostol Pavao izravno kaže: Bog ga za nas grijehom učini (2 Kor 5,21). Zato s drhtanjem u srcu, potreseni, promatramo križ. Naše zmije ljutice koje nas izjedaju Gospodin pribija na svoj križ. Svoje grijehe odlažemo i ostavljamo na njegov križ. Stara zmija, koja napada već Adama i Evu, sad je, evo, uz silnu cijenu pobijeđena.
Na prošloj općoj audijenciji, u srijedu 10. rujna, naš papa Lav XIV., nastavljajući jubilarne kateheze o Kristu našoj nadi, govorio je o glasnom kriku Isusovu s kojim on, razapet, umire. Isus se ne gasi polako, ne umire mirno odlazeći, nego sa snažnim vapajem. U tom je kriku bol i napuštenost, vjera i pouzdanje – istaknuo je Sveti Otac. Raspeti izriče svoju muku, postavlja najteže pitanje. Nije to kriza vjere, nego molitva Ocu, predanje, žrtvovanje u krajnjoj patnji na križu. Bog nam objavljuje svoje pravo lice – ljubav do kraja.
Povijest pamti. Blagdan uzvišenja svetoga križa započinje kad je u 4. stoljeću carica-majka Jelena pronašla relikvije raspeća, a car Konstantin dao sagraditi i posvetiti crkvu svetog groba u Jeruzalemu. Kad su Perzijanci ukrali relikvije, velika obnova dolazi s carom Heraklijem koji relikvije sv. križa svečano vraća u Jeruzalem u 7. stoljeću. To je upravo onaj car koji Hrvate poziva na obranu zapadnih granica, pa smo od početka – ne tek za osmanske najezde – zaduženi boriti se za krst časni i slobodu zlatnu.
Baš kao na Veliki petak i danas ulazimo u dubinsko promatranje raspetoga Isusa. Sin Božji, iste, jedne biti s Ocem samoga je sebe htio poniziti (Fil 2,8). Opustošio je sama sebe (κενόω Fil 2,7). Prihvaća strašnu pustinju (Br 21,5; Iv 3,14) u kojoj je podignut na bojni stijeg (2x Br 21,8.9) tako da sada svima zauvijek sjaji i otkriva nam tko je naš Bog.
Svi smo mi stručnjaci za križ i poznajemo svoje životne križeve. Ako je Adam na početku sama sebe htio svojom snagom uzvisiti, Krist u punini vremena ponizuje sama sebe, uzima na sebe ljudsku narav, postaje adam. Mojsije je već bio poslušan do smrti, umro je po Božjoj zapovijedi (Pnz 34,5). Isus, Mesija, ide bitan korak dalje jer prihvaća smrt na križu koji je prema svetom Zakonu prokletstvo (Pnz 21,23). Mi, ljudi, uzdižemo ga na križ kad ga razapinjemo, a Bog ga uzdiže u uskrsnuću i u uzašašću u nebesa, Otac ga uzvisuje preko svih granica (Fil 2,9). Ime raspetoga Isusa ime je našega vječnog spasenja.
