uz današnja liturgijska čitanja, petak 6. tjedna (god. I.): Post 11,1-9; Mk 8,34 – 9,1
Zar da se čudimo što su crkve po svijetu prazne i što mi ljudi olako odbacujemo kršćanski život? Pa kakva je to religija u kojoj naš Gospodin i Bog traži da zaniječemo sami sebe, da zatajimo svoj vlastiti ego i da prihvatimo križ umjesto da se borimo protiv svake patnje i boli!? Kako da nam se crkve ne prazne i kako da ljudi ne bježe od Isusa kad je, evo, prije 2000 godina najavio da ljudi iz onoga naraštaja neće umrijeti prije nego što vide kraljevstvo Božje u sili!?
Odreci se sebe! – pa to je spasonosan lijek za onaj prvi glavni grijeh oholosti po kojemu je čovjek već u početcima svoje povijesti u onom preljubničkom i grešničkom naraštaju krenuo u promašen i uzaludan pothvat. Gradimo babilonsku kulu da sami sebi napravimo ime. Čovječe, pa otkako si stvoren, otkako si život primio na dar već ti je tada Bog sam podijelio ime. Adam si, čovjek si – pripadaš ovoj zemlji od koje si sazdan Ovo Božje dobro stvorenje tvoj je svijet.
Poznati izvještaj iz Knjige Postanka očito nastoji ispitati odakle nerazumijevanje među nama ljudima. I nalazi odgovor: potječe od ohologa uzdizanja. Želimo da vrh naše kule vlada nebom, a Gospodin nam je povjerio zemlju. Postavio je nas u svoj vrt da ga obrađujemo i čuvamo. Želi da dobro gospodarimo zemljom, ovim zajedničkim domom sviju nas. Zanemarujemo, odbijamo Božju zapovijed, a uspinjemo se nebu pod oblake.
Koliko puta smo sami nasjeli na tu napast da mudrujemo i tumačimo što i kako bi trebali raditi drugi, ljudi na položajima, a svoju dužnost, koja nam je povjerena, ne obavljamo kako treba ili je potpuno izbjegavamo.
Ako su moderne devijacije u poimanju ljudske naravi – droga, hedonizam, nasilje iz obijesti, rastakanje spolnoga identiteta – nastale kao posljedice grada i gradskoga života bez zdravoga kontakta s prirodom i živim svijetom, bez odrastanja uz rad na zemlji i u šumi, onda je Biblija u pravu kada kulu babilonsku smješta u grad koji ljudi žele od svojega prohtjeva i po svojim nacrtima sazidati.
To je biblijski Babel – doslovce prevedimo: bla-bla, nerazumljivo, beskorisno blebetanje, brbljanje, pomutnja. Zbrka. Da pritom nije riječ tek o gramatici i stranim jezicima najbolje pokazuje silazak Duha u Novom zavjetu. Da bismo se mogli razumjeti presudno je u kojem se duhu obraćamo jedni drugima.
U Starom zavjetu Babilon će narod Božji gorko izbliza upoznati kad bude onamo odveden u progonstvo. Babilon je opći potop koji ih je ostavio bez Hrama i svetoga grada, bez kralja i domovine. Nalazi se u tajnovitoj zemlji Šinear u koju je sam Bog poslao svu zloću da je onamo skloni od ljudi.
Zato Isus u Evanđelju poziva kao što je već Abraham pozvan: Idi od tamo, iziđi iz toga kraja oholosti i nerazumijevanja. Odreci se babilonske kule!
Gospodin pritom traži osobit intelektualan napor: Moraš točno prepoznati koji je tvoj križ! Što je križ u tvome životu? I moraš precizno gledati gdje je Gospodin da njegovim stopama ideš, a ne za nekim svojim kumirima ili utvarama iz vlastite opterećene pameti. Uložiti život u babilonsku kulu znači izgubiti ga, a utopiti se u moru evanđeoske ljubavi, dati život Isusu, znači spasiti ga. Sveti Učitelj baš na aktivan način kaže: spasit ćeš svoj život.
Prepoznaj i s ljubavlju prihvati ono ime, onu vrijednost i veličinu koju ti Bog daje, ne moraš je i ne možeš sam pribavljati svojim snagama. Poslušaj i prihvati to veliko povjerenje koje ti Gospodin iskazuje: njeguj njegov vrt, budi dobar gospodar, razuman upravitelj ove zemlje, pa će te nebeski, Božji svijet koji je iznad tebe s radošću pratiti i primati.
Velik je to i zahtjevan zadatak za našu pamet. Ali sada nam je jasno. Pa da, već oni ondje nazočni nisu okusili smrti dok nisu vidjeti Isusov križ i njegov uskrs. To je puna sila kojom Bog kraljuje kroz sve vjekove i danas.
