Završetak Jobova razgovora Bogom
3 Tko je taj koji riječima bezumnim
zamračuje božanski promisao?
Govorah stoga, ali ne razumjeh,
o čudesima meni neshvatljivim.
4 O, poslušaj me, pusti me da zborim:
ja ću te pitat’, a ti me pouči.
5 Po čuvenju tek poznavah te dosad,
ali sada te oči moje vidješe.
6 Sve riječi svoje zato ja poričem
i kajem se u prahu i pepelu.« (Job 42,1-6)
Moja patnja
Koje su moje najveće životne patnje?
Što me je u životu najviše približilo Bogu?
Kako mene Gospodin poučava?
Svoj završni odgovor Bogu Job započinje ističući: »Ti sve možeš!«. To je Jobov treći odgovor. Nakon prvog Božjega govorio šutio je, a nakon drugoga veli da mu je bolje šutjeti (»rukom ću zatisnuti usta« (Job 40,4). Sada nastavlja tako da ponavlja ukor s početka, kad mu je Bog progovorio, i primjenjuje ga na sebe: »Tko to zamračuje Providnost!?« (42,4). Job sada uviđa (»znam« 42,1), prije je govorio, a nije znao (42,3). Još uvijek je u pepelu (42,6) u koji je sjeo kad je obolio (2,7), ali strašna patnja ga čini Božjim učenikom. Neće više objašnjavati i tvrditi, nego će pitati i primati Božju pouku (42,4). Najvrjednije je što, za razliku od prije, kad je ušima slušao i čuo o Bogu, sada ga izbliza susreće (42,5). Što je očekivao da će biti jednom, poslije smrti (»gledat ću ga« 19,27), zbiva se već sada, premda i bolest i gubitak još traju. Blaženi preokret tek slijedi. Njegova raskajanost očito je utjeha jer riječ koja ovdje označava pokajanje u knjizi se pojavljuje točno sedam puta i konstantno znači »tješiti«.
Molitva s patnikom Jobom
na kraju njegova razgovora s Gospodinom (Job 42,1-6)
Hvala ti, Bože, što si mi odgovorio i tako uslišao moj usrdan vapaj i žarku želju. Primaš me u nebesko vijeće među svoje sinove iako sam još uvijek u pepelu kamo me moja nevolja srušila.
Sve ti možeš. Nema toga nauma koji je tebi nedostupan. Sada znam. Prije sam govorio bez pravog razumijevanja. Dobro si me otpočetka ukorio: ja sam taj koji je riječima zamračivao otajstvenu providnost. Sada više neću objašnjavati nego ću poučljivo slušati.
Daj da do u dubinu, do svakog kutka mojega ranjivoga bića oćutim silnu utjehu: Nije to više što su od drugih moje uši čule o tebi, nego te sada i usred patnje izbliza poznajem, Bože moj.
