Učitelju, kad mi govori o pravom strahu i o Božjem znanju (Lk 12,1-7)
Mnoštva i mnoštva okupljaju se u tvoju novu sinagogu. Toliko nas je da gazimo jedni druge!
Meni, duši učeničkoj, koju si izabrao i pozvao, govoriš najprije. Upozoravaš me na opasnost. Moram paziti na licemjerje – taj kvasac svih farizeja. Moram čuvati svoju vlastitu osobu.
Sve to prikrivanje i zakulisne smicalice, nepoštenje, glumu i laž, Bog razotkriva. Što je skriveno, Božje će svjetlo obznaniti.
Baš zato, koliko toga u mraku govorim, Bog daje da se na svjetlu čuje. Ono što čovjeku na uho u zatvorenoj sobi privatno šapćem, Otac nebeski daje da se proglašava na vrh krovova.
Primaš me za prijatelja i poučavaš o strahu (5x φοβέομαι 12,4.5[3x].7), o onom najdubljem od smrti i od vječne propasti. Hrabriš me za uvod i opet na kraju: da panično ne bježim (Lk 12,4.7)! Oduzeti mi moj biološki život jedna je stvar. Tijelo mi je ubijeno i ubojica više ništa ne može učiniti. Pokazuješ mi pred kim moram njegovati pravi strah. To je zao protivnik kojega si izbliza, uživo susreo kad te napastovao u pustinji. Njegov je pakao i on ima vlast oduzeti život i poslije baciti u vječnu vatru gdje se spaljuju mrtve životinje, kriminalci i otpad.
Pet vrapčića mogu platiti s dvije sitne kovanice, ali ipak svaki od njih pred Božjim je licem. Oče nebeski, nijednoga od njih ne ispuštaš iz vida. A znaš točno i koliko ja imam kose i od čega se sastoji. U tome je moja hrabrost. Više ti značim nego mnogo vrabaca.
