Klanjanje. Prisutnost. Zadaća.
Presveto Trojstvo 2018. (god. B): Pnz 4,32-34.39-40; Ps 33,4-6.9.18-20.22; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20
Poslušajte:
Na svetkovinu Presvetoga Trojstva Evanđelje nas vodi u trenutke najvećega strahopoštovanja pred Kristom, Gospodinom dok je još bio na zemlji. Na milom Galilejskom vrhuncu (Mt 28,16) koji podsjeća na radosne, slavne, gotovo razdragane početke Isusova javnoga djelovanja, on još jedan zadnji put dokazuje da vjerno izvršava što je obećao. Najavio je: “Ići ću pred vama u Galileju” (Mt 26,32). Ženama na Uskrs naložio je koju će radosnu vijest prenijeti braći: da idu u Galileju, ondje će ga vidjeti (Mt 28,10). Uzlazi k Ocu svomu i Ocu našemu (usp. Iv 20,17), nakon što je obećao da će poslati Duha Svetoga. Danas se Crkva pred dostojanstvenim, uzvišenim Učiteljem s poštovanjem, smireno klanja. Sabrano, u pravom Duhu, pred Ocem nebeskim, zajedno s apostolima. Ta, isti Gospodin na naš oltar dolazi u Euharistiji.
Nigdje Gospodin tako jasno ne izriče onu divnu, završnu tajnu vjere koja budi spokoj. Dana mu je sva vlast u nebeskom Božjem prostoru i ovdje na zemlji, među nama ljudima (Mt 28,18). U svemu je u vlasti jednak Ocu, Stvoritelju, koji i svemiru i svemu duhovnom svijetu dariva egzistenciju. U njemu živimo, mičemo se i jesmo. Pred Isusom, Sinom, klanjamo se Bogu jedinom i pravom.
Stari osloboditelj Mojsije na dan svoje smrti u velikom oproštajnom govoru, koji zovemo Ponovljeni zakon, poziva svoje neka pomno ispitaju i provjere, neka pregledaju svu poznatu povijest (Pnz 4,32). Samo je jedan Bog koji je znakovima i čudesima, respektabilnim djelima, svojom jakom rukom i ispruženom mišicom podario svome narodu slobodu i otkupio ga iz kuće ropstva. Samo je jedan Otac nebeski i drugoga nema (usp. Pnz 4,39).
Koliko je to olakšanje i smirenje – oslobođenje od svih lažnih bogova koji nam i dan danas žele zarobiti srce: je li to zabava ili droga, bogatstvo i slava svijeta, je li to politička vlast, ljudska čast ili slast. Samo je jedan Bog. On je Gospodar. On jedini zaslužuje klanjanje. Sveti strah Božji sastoji se u tome da ni pred kim drugim čovjek ne treba drhtati u duši i prigibati koljena.
Ali to strahopoštovanje, kako Apostol u slavnom poglavlju objašnjava, nije robovanje (Rim 8,15). Duh Oca i Sina, Duh ljubavi, dariva nam posinstvo. Primljeni smo kao djeca. Nema tu servilne pokornosti ni slomljenoga “ja” koji trči u vlastito uništenje. Nema u Ocu nebeskom despotske nemilosrdne svevlasti koja gazi i razara. U Duhu svetom mi kličemo: “Abba! Oče!” (Rim 8,15). Kao dijete koje s povjerenjem i očekivanjem veli i ponavlja: Tata! Kršćansko je klanjanje čin ljubavi prema Ocu Stvoritelju, Sinu Otkupitelju, Duhu Posvetitelju.
Odani apostoli slušaju i izvršavaju Učiteljevu naredbu (usp. Mt 28,16). Došli su kamo im je rekao pa mogu čuti blažene riječi Gospodinove koji obećava da je s njima u sve dane (28,20). Davno to bijaše kad je sav narod na svetoj gori Sinaju slušao Božji glas iz silnoga ognja (Pnz 4,33). Podsjeća Mojsije na trenutke kad se zaorilo deset zapovijedi. Bilo je to tako potresno da je narod tražio posrednika. U tom starom savezu Bog si je uzeo narod. Kao što muž uzima ženu, žena muža kod vjenčanja da cijeli život budu jedno, tako se Bog zauvijek vezao uza svoju zajednicu živih ljudi i obvezao na trajnu pripadnost.
Upravo to dokazuje Kristova riječ koju apostoli slušaju. Drevno obećanje koje su čuli praoci: “Ja ću biti s tobom”, iskustvo zabilježeno u svetom imenu Emanuel: “S nama Bog”, Gospodin Isus prije uzašašća svojom vlastitom osobom potvrđuje i tako na paradoksalan način na kraju Matejeva kao i Markova evanđelja dokazuje da je prisutan ovdje među nama i nakon što je uzašao Ocu. To je dar i djelovanje Duha Svetoga, Duha postojane i pouzdane Božje prisutnosti. Duh Gospodnji kojim je sam Bog Otac pomazao svojega izabranika, Sina svojega, ljubljenoga – učinio ga Mesijom, u svemu se razlikuje od zloduha napadanja i optuživanja, fizičkog ili psihičkog nasilja i izazivačkoga izrugivanja.
Duh Sveti, Duh Božje prisutnosti sjedinjuje naše trpljenje s trpljenjem Kristovim (usp. Rim 8,17). Stoga nema križa u našem životu koji bi bio besmislen. Baš zato nam Duh daje da budemo jedno s Gospodinom i u njegovoj proslavi koja dušu utažuje. Duh nas čini subaštinicima (Rim 8,17). To znači: sve što je Otac Isusu dao u baštinu i nama daje. Sva silina Božje ljubavi sadržana u Srcu Isusovu darovana je i nama.
Jesmo li mi zaboravili Gospodinovu poniznu ali nezaustavljivu strategiju? Samo je jedanaest ljudi pred njima, a on im s povjerenjem ostavlja svjetsku zadaću. Očekuje od njih da sve narode dovedu u zajednicu učenika. Naš je dobri papa Franjo, koji ne prestaje buditi zanimanje vjernika i nevjernika, zacijelo najpoznatiji po tome što opet i opet ustrajno ponavlja žuran poziv: “Idite!”. Na svetkovinu Presvetoga Trojstva ponovno shvaćamo: pa to je Gospodinov poziv! Pođite! Pođite svim narodima – čitamo danas u Evanđelju. Papa Franjo živi je primjer s kojom smo svrhom subaštinici Kristovi. Ne zato da odemo s ovoga svijeta u neki zamišljeni sjaj, nego baš zato da nam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, na temelju baštine Kristove bude dobro na ovom tlu zemaljskom u sve dane. Da se po Božjoj dobroti ovdje na zemlji naužijemo dana – rečeno biblijskim jezikom. Da i život u utrobi majčinoj i djetinjstvo, i mladost i starost, živimo u radosti Evanđelja – rečeno jezikom pape Franje.
Božji narod svoje jedinstvo i slogu u domovini i po svijetu nalazi u Kristu. Znamo da je ova nedjelja jedan o presudnih dana u hrvatskom narodu koji je davno položio pradjedovski krsni zavjet vjere. Osigurat ćemo da narod odlučuje koliko budemo živjeli u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Dosta smo slušali izokretanje bjelodanoga, pretvaranje napadača u žrtvu, pripisivanje zastarjelih etiketa iz prošlosti, izrugivanje vlastite državu, dok mladež vrijeđa tzv. govorom mržnje iz prošloga totalitarizma nazivljući Kristove svećenike “popovi” umjesto da se u zdravom duhu pitamo o pravednoj ratnoj odšteti i o pravnom epilogu za još uvijek živa minska polja koja se sada nalaze unutar Europske unije. U grčevitom nametanju ideološke kolonizacije s jedne strane i fanatičnoga fundamentalizma s druge strane krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga jedina je brana od od kvazireligijskoga i političkoga totalitarizma.
Objavljena nam je sveta istina. Narodi i države naći će mir između sebe koliko ga budu gradili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Presveto Trojstvo u kojem je ljubav tolika da i Otac i Sin i Duh Sveti imaju svu puninu božanstva spasonosna je osnovica i hitan poziv da na svijetu dokinemo sablazan siromaštva i nečovječnoga elitizma. U nebo vapije grijeh da pola svijeta ima hrane višestruko preko svojih potreba, a da pola svijeta istodobno umire od gladi. Primiti krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga znači tražiti i naći rješenje – pravedno i postojano, u ljubavi.
