Sveta tri kralja odnosno blagdan Bogojavljenja pokazuju kolika je snaga Evanđelja. Tri kralja ušla su u svekoliku kulturu Zapada, svi znaju za njih. Do te su mjere uklopljeni u naš svijet da se vežu uz blagoslov kuća i svećenikov pohod obitelji za Božić. U tradiciji su čak i ime dobili: Gašpar, Melhior i Baltazar. Kod nas je, hvala Bogu, Bogojavljenje prihvaćeno i kao građanski blagdan. A na početku cijele duge svete tradicije stoji drugo poglavlje Matejeva evanđelja!
Iz Svetoga pisma znamo da je riječ o mudracima. To su drevni zvjezdoznanci: promatraju prirodu, proučavaju spise; po životnom stilu i zanimanju oni su tražitelji i istraživači. Danas bismo rekli: znanstvenici.
Koliko put nam se dogodi da nešto bitno propustimo, bilo u ubrzanu tempu života, bilo zbog naše nepažnje!? Tri kralja su nam draga utjeha i pouka. Oni, pažljivi i strpljivi, uočili su zvijezdu već prije, u zemlji odakle su pošli (Mt 2,2.7); i opet će je vidjeti nad Betlehemom kada pođu dalje (Mt 2,9). U Jeruzalemu prvo što čine jest postavljaju pitanje (Mt 2,2). To je njihov životni stav i praksa: otvorenost za istinu (Mt 2,2). Poslije će, baš kao sveti Josip, slijediti pouku koju dobiju u snu (Mt 2,12). I naš suvremen koncept cjeloživotnoga učenja počiva na tim temeljima. Treba širiti perspektivu, povećavati vlastito obzorje, ne izgubiti se u sitničavosti; treba znati pronaći nov kut gledanja.
Tri mudraca nisu iz Božjega, izabranoga biblijskoga naroda, nego su predstavnici međunarodnoga svijeta, svjetskih naroda. Stoga ih obično prikazujemo s različitom bojom kože. S Istoka su – veli Pismo (Mt 2,1), baš kao što je starozavjetni patnik i mudrac Job bio na Istoku i imao je tri internacionalna prijatelja koji ga u njegovu trpljenju dolaze tješiti (Job 1,3; 2,11). Zbog međunarodnoga karaktera triju kraljeva nastaje ime Bogojavljenje. Bog se od davnina – po Abrahamu, po Mojsiju – objavio svome narodu, a sada se objavljuje narodima, cijelome svijetu, predstavljenom u liku triju mudraca.
Zanimljivo kako dolazak mudraca, stranaca, potiče studiranje i otkrivanje vlastitih spisa u Božjemu narodu! Više svećenstvo i narodni pismoznanci u Jeruzalemu kralju podastiru Mihejevo proroštvo. Mali prorok Mihej s velikim Izaijom ne dijeli samo viziju majke koja čeka dijete (Iz 7,14; Mih 5,2), nego obojica znaju i za veliko hodočašće svih naroda kad hodočasnici iz svoje vlastite inicijative priznaju Božji autoritet i prepoznaju vrijednost njegova Zakona (Iz 2,3; Mih 4,2).
Prorok najavljuje nasljednika velikoga kralja Davida koji će također doći iz Betlehema (Mih 5,1; Mt 2,6). Baš kao David bit će pastir. U njemu se ima ispuniti iskonska čežnja o pastiru koji se brine za svoj narod. Učitelj Isus kasnije će otvoreno proglasiti: “Ja sam pastir dobri” (Iv 10,11.14). Na kraju svoje misije svoga izabranika ribara Petra učinit će pastirom kad mu kaže: “Pasi ovce moje!” (Iv 21,17) i upravo u tome će se utemeljivati papinska služba u Crkvi do danas.
Uz tri kralja očituje se krhkost ljudske vlasti. Čudno kako je rođenje jednoga djeteta potreslo i uznemirilo Heroda i sav kraljevski grad (Mt 2,3)!? Dobro on uočava da je najavljeni novorođeni kralj Božji pomazanik – »Krist« (Mt 2,4). Ali strašno je da ga se – kako se poslije jasno vidi – želi riješiti pokoljem betlehemske djece (2,16). Dolazak triju kraljeva razotkriva pokvarenost i laž kojom vlastodržac Herod i njih želi učiniti svojim uhodama, špijunima. Pokušava ih učiniti svojim sredstvom kad hini da se i sam želi pokloniti Isusu (Mt 2,8). Tako se, eto, već uz rođenje Isusovo pokazuju obje zamke koje poznajemo iz povijesti: i ona da želimo maknuti Isusa, zanijekati mu pravo na opstojnost; i ona kojom ga izjednačujemo s drugima i govorimo: »Jedan je od mnogih, isti kao ostali. Svejedno je!« A mudraci su samo jednu zvijezdu-vodilju pronašli i slijedili.
Kod triju kraljeva najviše nas zadivljuje i privlači čista nakana koju imaju ovi mudraci i koja ih vodi. Od prve su jasni: oni se žele pokloniti Kristu, žele mu iskazati štovanje, bogoštovlje (προσκυνέω Mt 2,2). To i čine (προσκυνέω 2,11). Od davnina se njihovi darovi tako tumače. Tamjan prinose Isusu kao Božjemu Sinu i pravomu Bogu; zlato kao vladaru u Božjem kraljevstvu; pomast kao pravomu čovjeku koji će umrijeti i treba biti pomazan za ukop. Njih vodi čista nakana za razliku od Heroda koji postupa kriomice, u potaji, kuje ubilačku urotu u tmini. Opako hini da se želi pokloniti.
Čudesno je to: tri kralja, tri mudraca pokreću ostvarenje onoga što vlastiti spisi izabranoga naroda donose, ono što Riječ Božja zacrtava. A to je da domovina u kojoj živimo, sveta zemlja koja nam je darovana, uistinu bude sveto tlo i mjesto štovanja Sina Božjega, Božjega kraljevanja, a ne mjesto žalosnih ljudskih sukoba i nadmetanja. Zato nam je potrebno obraćenje.
Ako nam je Došašće prebrzo prošlo, ako nam je Božić prohujao, ako smo od dočeka nove godine frustrirani, evo nam blagdan Bogojavljenja kao divna prilika da se zaustavimo i okrenemo Božićnom otajstvu, da se vratimo na ono bitno. Tri kralja pozivaju nas da kao pravi mudraci dobro promotrimo ono što nam je najsvetije i najvažnije u životu.
Bogojavljenje 2012. – 2. 1. 12. (corr. 25. 3. 12., 6. 1. 16.)
Iz knjige Jezik Crkve, str 275-277.
