Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 23. nedjelju u god. C: Mudr 9,13-18b; Ps 90,3-6.12-14.17; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33
Ne propuštamo ovu svetu priliku da evo sada sjednemo i proračunamo čime to gradimo zgradu našega života i imamo li čime dovršiti. Ovdje pred srcem naše vjere – pred živim Srcem Gospodinovim, koje je temelj, euharistija nam je prava zgoda da zastanemo i promislimo s kojim to vojskama krećemo u rat.
Zašto bismo se čudili ako ljudi ne idu na misu, ako ne vjeruju u Krista? Pa prezahtjevno je i upravo protuslovno ovo evanđelje! Gotovo ćemo ga obilježiti onim danas popularnim nazivom kao „govor mržnje”. Gospodin izravno kao uvjet postavlja: „mrziti” (μυσέω Lk 14,26).
Ipak, Rabbi Isus, Mesija, nema nikakvih teškoća s praznom crkvom. Njega na putu evo slijede – kako doslovce, u množini veli Evanđelje: silna mnoštva (ὄχλοι πολλοί Lk 14,25).
Što je na nebu, tko će istražiti? Zapovijed kaže: Poštuj oca i majku (Izl 20,12)! A Gospodin kao uvjete traži nekakvu mržnju prema cijeloj obitelji – prema roditeljima i bračnom drugu, prema djeci, braći i sestrama (Lk 14,26). Pa što je to? Gospodin kao uvjet traži: mrzi sama sebe, svoj život (ψυχή Lk 14,26)! Kao da nemamo dosta muke s kompleksom manje vrijednosti.
Ne čudimo se što ljudi ne idu u crkvu kad Isus kao nezaobilazan uvjet postavlja: Nosi svoj stup sramote i poniženja, stup svih svojih nevolja i boli (σταυρός Lk 14,27). Nema ničega u našoj naravi što se ne bi protivilo križu i trpljenju.
Tko od ljudi može spoznati Božju namisao? Gospodin prvo upozorava: dobro pogledaj imaš li čime izgraditi, prebroji svoju vojsku. A onda bez okolišanja traži da se čovjek odrekne svega što posjeduje (Lk 14,33). Triput podiže visoku ogradu i sa svom žestinom i otvorenošću ponavlja: taj ne može biti moj učenik (Lk 14,26.27.33).
Pa gdje je onda rješenje? Mene želi poštedjeti toga da me ljudi ismjehuju (ἐμπαίζω Lk 14,29), ali sam za se najprije istom riječju proriče da će ga izrugivati (ἐμπαίζω Lk 18,32). Potom čitamo da se to zbiva kad je uhićen (ἐμπαίζω Lk 22,63); zatim ga Herod izruguje (ἐμπαίζω Lk 23,11); i napokon, kad je već na križu razapet, vojnici ga izruguju nudeći mu ocat (ἐμπαίζω Lk 23,36). U tome se krije radosna poruka koju Mesija donosi u ovom evanđelju.
Pomoć pruža već Stari zavjet. Bog s visine šalje svoga Duha Svetoga i daje nam mudrost (Mudr 9,17). Tako možemo naučiti što je Gospodinu milo. Njegova nas mudrost spašava.
Sam Isus uzeo je na sebe ovo propadljivo tijelo koje tlači dušu, ušao je u ovaj zemljani šator da nam bude Otkupitelj (Mudr 9,15). Ušao je u ove naše plašljive i nestalne smrtničke namisli da nam bude Spasitelj. Psalam nas podsjeća da pogledamo kako je Bog s nama postupao kroz povijest, od koljena do koljena i da na temelju toga iskustva zauzimamo stav i vučemo poteze.
Zna Rabbi Isus za projekt babilonske kule, kad se čovjek htio svojom snagom oholo uzdići do neba. Nisu dovršili kulu, zapeli su u nerazumljivu blebetanju. Zna Rabbi Isus kako je praotac Jakov, ne bez svoje krivnje, iščupan iz obiteljskih veza u kojima je majka nagovarala na prijevaru, a otac tvrdio da ima samo blagoslov za sina miljenika. Od mafije, gdje na obiteljskim krvnim vezama počiva princip nasilja, otimačine i ubojstva, mi želimo radikalno biti oslobođeni. Zna kako se narod na svoju ruku digao protiv premoćnoga Nabukodonozora, pa su završili svladani, opljačkani, spaljeni – bez hrama i kralja, bez grada i bez domovine, prognani.
Put nam pokazuje sv. Pavao. Okovan u rimskom pritvoru, čeka sud, ali prima Filemonova roba Onezima. Filemon mu je drug, a u Onezimu prepoznaje svoje vlastito dijete. Rodio ga je – veli – što zasigurno znači: podijelio mu je sakrament krštenja po kojemu postajemo Božja djeca. Međutim, toga brata ljubljenoga, srce svoje, ipak šalje natrag u Grčku Kološaninu Filemonu. Koliko god mu bio koristan i zaista bi vrijedilo zadržati ga, on ga se odriče i vraća ga njegovu negdašnjem gospodaru, a sada bratu u Kristu. Tako Isus stvara novu obitelj u kojemu su sva njegova braća i sestre koji vrše volju Očevu (Mt 12,50), poslanici koji sklapaju mir među zaraćenima.
Oslobađa nas Isus od krvne navezanosti, koja može biti izopačena, i stvara zajednicu svojih učenika. Isti evanđelist Luka opisuje kako su Petar i Andrija, Jakov i Ivan na početku sve ostavili i pošli za njim (Lk 5,11).
Rješenje je zacijelo već u tome što ljudi koji slijede Isusa, s njime su na putu na kojemu je već krenuo i Jeruzalem (Lk 9,51) gdje će biti nepravedno osuđen, gdje će ponijeti svoj križ sve do Kalvarije.
Rješenje je u tome što je Isus, prema praslici u Melkisedeku, onaj kralj koji se ne uključuje u rat ni kad ostalih devet kraljevskih vojski krv prolijevaju. On je svećenik. On, ne tisućama ljudskih vojnika, nego svojim vlastitim žrtvenim prinosom pobjeđuje legije zloduha, sklapa mir svega stvorenja s Bogom.
