Uskrs u Godini posvećenoga života
Poslušajte, preuzmite! (.mp3; 9,49MB; 10:22 min)
“Tko će nam otkotrljati kamen?” (Mk 16,3) – pitaju pobožne žene na putu do Kristova groba u izvještaju Markova evanđelja iz vazmene noći. Tko će nam otkotrljati kamen – pitaju ljudi 21. stoljeća dok gledaju opasnosti i prijetnje današnjega svijeta. Tko će otkotrljati kamen naše ravnodušnosti pred divljačkim progonima naše braće i sestara na Istoku. “Tko će nam otkotrljati kamen?” pitaju diljem domovine majka i otac koje su kamata i lihva zagušili pa zdvojni ne znaju od čega će osigurati dom i hranu svojoj djeci. Kamen – to je grijeh koji sam ja, čovjek, navalio na izmučenu savjest i ne dam joj da ugleda slavu Otkupitelja.
Uskrs započinje tako da je kamen otkotrljan. Dan je subotnji minuo. Mlado sunce s visine, evo, obasjalo je vrijedne žene koje se zaputiše do groba. Kao u početku kod stvaranja, Bog je bio dovršio svoje djelo i u miru je zastao, sedmi je dan posvetio svojim božanskim odmorom. Ali gle, Gospodnji je počinak dovršen! Tektonski pomak u povijesti svijeta postavlja novi dan na početak. S pravom ćemo reći da novo stvaranje započinje. To dokazuje i mladić u bijelom kojega žene vide u grobu. Dan Kristova uskrsnuća prvi je dan u punom smislu.
U davnini Staroga zavjeta patrijarh Jakov Božjom je čudesnom snagom maknuo kamen sa studenca (Post 29,10). Obično je trebalo čekati da se svi pastiri okupe pa da onda otvore pristup i napoje stada. A sada – koga ćemo naći na putu do Isusa? Upravo one pobožne žene o kojima čas prije stoji da su bile na Kalvariji (Mk 15,40)! Uskrsne žene one su koje poznaju izbliza strahotu razapinjanja. Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma (Mk 16,1) – poimence bilježi Marko kao i kod Muke Kristove.
Marljive, vrijedne i praktične pribavile su što treba. S poštovanjem prema pravedniku-mučeniku kupile su miomirisne pomasti čim je to Zakon dopuštao. Traže one Raspetoga, kao što će kršćanske duše tijekom stoljeća u križu – ne u slavnom uskrsnom stijegu – gledati svoj znak raspoznavanja. Križ Isusov Božji je melem u našim trpljenjima kojima je na Zapadu simptom bolesni pilot koji ubija svoje putnike, a na Istoku crna zastava ubijanja. Evanđeoske žene traže grob da ondje iskažu svoju počast pokojniku, da izliju suze nad zločinom svijeta, da najnježniju, svetu ljubav donesu mrtvome tijelu.
Do dana današnjega mi čuvamo uspomenu, činimo što nam reče njemu na spomen. I ne smijemo stati sve dok se u svečanoj tišini Velikoga petka pred svetim križem na pokloni svaka duša u domovini, na kontinentu, na cijelom svijetu. Ne zato da bi jedna stranka pridobila više pristaša, jedno tumačenje nadjačalo, nego zato da ljubavi Kristovoj priznamo onu vlast koja joj pripada. Jedino tako izvući ćemo se od naše zapletenosti u sebičnost i ljudski mrak, iz naše zatvorenosti u međusobno pretresanje o vrlo velikom, teškom kamenu koji priječi put.
Ali gle, kamen je otkotrljan! Poznavatelji biblijskog jezika upozoravaju: to je definitivno (grč. perfekt ἀποκεκύλισται Mk 16,4). To je gotovo. Kamen više ne priječi ulaz. Nisu vjerne žene od svoje snage mogle ukloniti zapreku. Drugi je to učinio. Tko se založio da Isusa štuje, doživljava prvo čudo. U Godini posvećenoga života sjećamo se dobro kako je na početku Božji glasnik Gabriel ušao u nazaretski dom Djevice Marije i smeo je svojim pozdravom (Lk 1,28s). A sada i pobožne žene u grobu pravo zaprepaštenje tek čeka. Ušle su one u sveti grob kako su i željele. Crkva je Božja čitav dan iskazivala počast svetom grobu. Prikupljali smo darove za Gospodinov Grob u Svetoj zemlji.
Međutim ono što će se zbiti u duši Kristovih učenica kad uđu u grob pravi je potres. Biblijski opis zacijelo bismo mogli danas izreći: “strašno” ili “užas” (ἐκθαμβέω Mk 16,5). Je li zbog pogleda na momka u bjelini posred groba, ili od strahote što nema tijela? Anđeo ih svojim ohrabrenjem ne spašava tek od površinske uplašenosti i smetenosti, jer to bijaše dubinski nemir i potresenost, prepast do dna duše (ἐκθαμβέω Mk 16,6) – isto ono što nam Markovo evanđelje ovom svojom jedinstvenom riječi bilježi za samoga Isusa kad ga je u Maslinskom vrtu užas spopao (ἐκθαμβέω Mk 14,33). Nema Isusa u grobu, nema ga uopće u današnjem evanđelju kao što ga nema u svetohraništu cijeli Veliki petak.
Volio bih da je Uskrs blagdan svetoga smirenja i spokoja, pobožni željkovani predah nakon muke i strahote. Ali ne, umjesto počinka, treba krenuti! Uskrsne žene dobivaju jasnu, izravnu zapovijed: “Idite, recite učenicima i Petru!” (Mk 16,7). Kad eto glasnik na posljednje mjesto, izdvojeno, stavlja Petra, samo pokazuje kakvu ulogu ima voditelj i poglavar u novoj Kristovoj zajednici. Oče, ako si glava obitelji, budi onda razborit sluga i mudar upravitelj koji će s odlučujućim autoritetom voditi zajednicu! Majko, ako nosiš sva tri kuta kuće, s ljubavlju Kristovom hrani i liječi, njeguj, tješi i daj da raste – jer to je kršćanska vlast! Uskrs je žurni zov da bude odvaljen kamen našega poriva za potlačivanjem čovjeka pokraj sebe.
Kamen je otkotrljan pa umjesto smirena pohoda grobu valja opet poći za Isusom. Kamen je otkotrljan i Isus opet ide pred njima, baš kao i prije, samo što sada to nije više put u Jeruzalem, u središte zbivanja, nego put u Galileju, na marginu i periferiju, daleko na rubu. Namjesto predaha za izmorene misli, učenici, eto, nemaju više kamen na srcu pa mogu probuditi pamćenje i prisjetiti se onoga što im je Učitelj rekao. Ondje će ga vidjeti, tako im je rekao (Mk 16,7).
Spremile su žene sveto pomazanje za pokojnika. Mi ljudi želimo pomazati Pomazanika na svoju. Ali Otac je nebeski izvršio božansko pomazanje. Uklonio je grobni kamen i uzdigao Sina svojega, dao mu je da ustane od mrtvih. Mi smo ga odložili na mrtvačku postelju a on ga diže u život. Mi uporno tražimo mrtvilo i uspomene iz prošlosti, a čudesni glasnik viče: “Nazarećanin nije ovdje”. Mi ljubimo raspeto tijelo da se utješimo u svojim bolima, a on uskrsnu (Mk 16,6). Uskrs 2015. božanski je proglas: Sin je Božji živ. S oltara opet odzvanja temeljit poziv: njemu se pokloni, sve ostalo opasno je zavođenje koje od nas samih stvara neljudske nakaze. Samo on može pravo usmjeriti našu najvišu ljudsku moć da iskazujemo štovanje. Sve je ostalo kamen koji guši i priječi put.
Mi stavljamo kamen i bježimo u neki drugi svijet, neku svoju privatnu religiju ili u sotonsku prijevaru, odjeljujemo se od drugih, a Isus je evo u našoj Galileji, baš tu u mojem svakodnevnom, napornom ribolovu, baš tu u mojoj obitelji, u najmanjem od moje braće. Danas ću se vratiti svojoj kući i pogledati kako je otkotrljan kamen tako da opet mogu prepoznati tko je to pokraj mene. Nema više kamena da spriječi pristup do brata, do sestre, do djeteta, do oca i majke, do muža i žene… Zato što je Isus dao život imam svoju punu vrijednost, zato što je Isus uskrsnuo blista moj bližnji u svemu svojem ljudskom dostojanstvu.
Tu na galilejskim poljanama, gdje se molitvom pobožne duše i radom marljivih ruku kruh dobiva iz zemlje, tu ćemo vidjeti Nazarećanina. Tu na galilejskom moru, gdje mogu na Učiteljevu riječ izvesti na pučinu, i ondje – ako dovoljno duboko zahvatim – naći čudesan ulov. Dobro shvaćamo danas: ovdje na poljanama naše domovine, na našemu moru vidjet ćemo uskrsloga Gospodina! Kamen je odvaljen zato da pronađem Isusa koji nije u grobu, zato da prepoznam što znači uskrsna svijeća, da dobro pogledam sveto Tijelo i svetu Krv živoga Krista na oltaru.
p. Niko Bilić SJ
(Hvala s. Marijani SCJ za grafiku)
