Osjetljiv je i presudan onaj živi dio koji spaja viticu loze s čokotom iz koje raste. Vitalan je to spoj – nježan i važan. Svi životni sokovi ondje struje.
Govor o trsu i lozama smješten je u najsvetijim i najsadržajnijim evanđeoskim trenutcima (Iv 15,1-8). Što je u Pashi naznačio, i što će se na križu zbiti, sada Isus daje u riječima. Jedna je to od nosivih objava u nizu otkrivanja vlastite osobe. Gospodin je već rekao: ja sam kruh, svjetlo, dobri pastir, vrata… Evo, sada, u dirljivu i odsudnu času svete Pashalne večere objavljuje: »Ja sam pravi trs«.
Već Stari zavjet dobro poznaje simbol vinograda koji označava Dom Izraelov (usp. Iz 5). Zna Sveto pismo i potragu za dobrim plodovima, Božje očekivanje, božansku čežnju – i razočaranje. Isus ide dalje, razjašnjujući tajnu Utjelovljenja. On, Bog sam, postao je trs u tom Božjem vinogradu. Prešao je na drugu stranu. Sjedinio se sa svojim izabranim narodom.
U kratkom odlomku Isusova euharistijskoga govora na početku (Iv 15,1.2) i na kraju stoji Otac (r. 8). Ako početak Svetoga pisma jasno prikazuje podrijetlo stvorenja u Bogu te Božju aktivnost i zauzetost u stvaranju »u početku«, Evanđelje ovdje upozorava na trajnu Božju djelatnost – na ono što se sada zbiva. Ovaj Isusov govor sveti je poziv da stanemo, iznova otkrijemo i do u dubinu osjetimo kako Bog djeluje u nama. Ruka Stvoriteljica jest ruka Otkupiteljica i Posvetiteljica. Evanđelje mi daje prostor da osjetim kako me čisti. Osnovica duhovnosti jest uvjerenje i iskustvo da Bog neposredno kontaktira s mojom dušom, sa mnom.
Veliko je oslobođenje i važan korektiv Gospodinova pouka o Ocu vinogradaru. On obrezuje i siječe, on čisti. Koliko god mi u svojoj zdravoj askezi pokušavamo disciplinom i zalaganjem, odricanjem i odvajanjem napredovati, presudno je što Bog s nama i u nama čini. Za to treba stvoriti uvjete. Tome valja posvetiti vrijeme, pronaći i osigurati prostor za to.
Važan dio duhovnoga života jest odvajanje, odsijecanje svega što me ne vodi k svrsi za koju sam stvoren. Učitelj je vrlo zahtjevan i upravo brutalan kad traži da odstranimo oko ili ruku koja nas sablažnjava (Mt 5,29.30). Sada, u svečanom, završnom trenutku kod Posljednje večere upozorava da je Otac vinogradar, on obrezuje. On treba odsjeći, ne mi svojim silama i prema svojemu nacrtu!
Ako nam je sa svetim Ignacijem – velikim učiteljem zapadne duhovnosti – životni moto i cilj slava Božja, Isus u ovom govoru poučava u čemu se ona konkretno sastoji: »U tome biva proslavljen moj Otac da obilan rod donosite« (Iv 15,8). Zaziv »Sveti se ime tvoje!« ima odgovor u plodovima koje učenici donose. Plodnost učenika – to je Božja slava.
Gospodin se ovdje – u okviru euharistijskoga govora – vraća na prvu zapovijed danu ljudima, potvrđuje ju i primjenjuje. »Budite plodni, donosite rod!« – zazvonilo je u blagoslovu iz božanskih usta pred novostvorenim čovjekom (Post 1,28). »Donosite plod!« slušaju pravednik Noa i njegova djeca kad Bog dariva nov početak nakon opće propasti (Post 9,1). »Budi plodan« u svom životu dao je Bog nalog i praocu Jakovu u ključnom trenu kad je već počeo slušati Božji glas – ne više diktat prijevare – i vratio se u domovinu, kad je uklonio lažne bogove iz svoje obitelji te tako ispunio i svoj dio zavjeta da će Gospodin biti njegov Bog (Post 35,11). Nakon što se borio s Bogom i nakon što se pomirio s bratom, Jakov je bio spreman čuti pra-blagoslov i iskonsku zapovijed koja otkriva vrijednost čovjeka i povjerenje Božje. A sada u žarištu Novoga saveza sveti Učitelj otvoreno tumači kako se ostvaruje zadana plodnost, kako se ispunja prva zapovijed.
Ponajprije, Otac čisti. Čisti po riječi koju Isus govori (Iv 15,3). Do koje se mjere Isus približava i sjedinjuje s nama vidljivo je po samom svetopisamskom izrazu koji govori da se neplodne loze odsijecaju (αἴρω Iv 15,2). Istu riječ biblijski izvornik donosi i za povik kojim ljudi pred Pilatom za Isusa traže: »Ukloni, ukloni« (Iv 19,15)! Kao što mi, ako smo loza koja ne donosi roda, trebamo biti odsječeni, tako Isus dopušta da bude odsječen, uklonjen, izbačen…
Glavni ključ plodnosti – naravnom, neospornom logikom – aktivna je i duboka veza s trsom. Veza s trsom omogućuje grozdu da zrije. Loza prenosi što mu iz trsa dolazi. Loza vrijedi ukoliko se drži trsa i putanja je koja veže grozd uz trs. Onuda život teče. Učenik Kristov plod donosi tako da je vezan uza nj. »Srasli smo s njime« – napisat će Pavao (usp. Rim 6,5). Inače se loza osuši i spaljuje, neplodna.
Poslije će Isus otvoreno reći i potvrditi koliko cijeni i koliku vrijednost vidi u svojim izabranicima. On ih je izabrao, njih je postavio da idu i rod donose i da rod njihov ostane (Iv 15,16), da bude trajan njihov plod. Odobrava i obnavlja pra-zapovijed. Baš oni, izabranici sami, plod donose. Nisu tek nevažni kotačići i puka sredstva. Pouke o sjemenu koje sijač sije, smokva koja treba donijeti rod, pogled na zrno pšenice koje pada na zemlju i umire – sve se to slijeva u dirljivu sliku o lozama na trsu.
Ovdje Učitelj tumači kako se plodnost ostvaruje i koji je ključ. Osnovica i mjerilo plodnosti jest delikatna i vitalna povezanost s Kristom. To je ono jedno potrebno. Znamo mi to, ali tako često i tako lako usmjerimo pozornost drugamo i ravnamo se drugim mjerilima. Toliko sam kao čovjek-kršćanin plodan, koliko sam povezan s Isusom, trsom. Toliko moja djela vrijede, koliko sam ja kao osoba povezan s Isusom. Računica je izravna i jednostavna.
Volimo brojati crkvene institucije, divimo se uspješnim svećenicima koji spretno upravljaju, cijenimo mase koje se okupljaju i projekte koji se izvode. Ali princip i kriterij drugačiji su. Toliko vrijedi moj rad i apostolat koliko živi i produbljuje se moja povezanost s Isusom. Sve drugo može biti gluma i statistika. Svaki pastoralni cilj vrijedi tako da mene samoga stavlja bliže Kristu, tješnje uz njegovo srce, dublje u otajstvo križa i uskrsa. To je začarani krug apostolata i najbolje mjerilo da procijenim koliko sam uspješan. Ako rastem u ljubavi prema njemu, ako rastem u spoznaji njegove ljubavi, ako napredujem u nasljedovanju njegova puta, moj posao vrijedi. Ako pšenično zrno pavši na zemlju umre, donosi obilat rod.
I ovdje se u svojoj dobroti Isus htio sjediniti s nama; i u ovome nam kao Učitelj pokazuje kako. »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5) ustanovljuje odrješito, upozoravajući učenike, nakon što je već unaprijed, na vrhuncu svoje moći, objavio: »Ja sam od sebe ne mogu ništa učiniti« (Iv 5,30).
Sveti Pavao proslavit će se time što je za sebe našao životni prostor u Kristu i što je iznašao formulu za život Crkve »u Kristu«. Sve ostavlja samo da sebe nađe u Kristu (usp. Fil 3,9). Tko je u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5,17). To je pavlovska formula kršćanskoga života: »u Kristu« (ἐν Χριστῷ). U Kristu iznova osjećaš kako Božja ruka radi na tebi kao onda u početku. U Kristu opet slušaš onu iskonsku zapovijed koja traži plodnost.
Temelj za pavlovsku čuvenu formulu očito je u Isusovu izravnu pozivu: »Ostanite u meni!« »U meni« – kaže on. Učenici moraju ostati u njemu kao loza na trsu. Ako ostanemo u njemu donosimo mnogo roda. I to je proslava Očeva da ostanu u njemu i tako donose obilan rod. U srcu iz kojeg će poteći krv i voda životni je prostor Kristova učenika (usp. Iv 19,34). U nutrini iz koje će poteći žive vode njegovo je boravište, baza (usp. 7,38).
Učitelj u isti mah upozorava na važnu antropološku činjenicu da nam valja u sebi stvoriti i njegovati ljudski osobni prostor u koji možemo primiti i poslagati elemente svojega života. U taj prostor treba smjestiti Kristove riječi. »Ako moje riječi prebivaju u vama« – govori Isus (Iv 15,7) – one riječi po kojima su učenici već očišćeni (r. 3). Velik zahtjev Isus postavlja jer traži da on sam bude u nama: »ja u vama« – ponavlja dvaput (r. 4.5). Toliko cijeni i takvu veličinu vidi u svojim učenicima.
U tome se krije bitan dio duhovnosti koja u nauku sv. Pavla smjera na to da »u meni živi Krist« (Gal 2,20). Rezultati koje Gospodin obećava fantastični su: Što god želite, molite, i bit će vam – obećava (15,7).
(5. vazmena nedjelja, god. B)
