Uz današnje Evanđelje: utorak 7. tjedna; 25. nedjelja (god. B)
Hvala Bogu! U ovoj novoj tehnici i novim medijima još jedna mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana, za čitanje i slušanje, kao iskrena molitva za sve fizički i psihički stradale od novih žestokih potresa u Turskoj i Siriji, kao iskren vapaj Bogu da agresija stane i da politika nađe put u Ukrajini, i za dobar početak korizme.
Gospodin daje odgovor na naše pitanje tko je najveći. Već unaprijed kad najavljuje svoj mesijanski put, i onda kad dijete uzima u krilo. Najveći je onaj tko smjerno prima Boga k sebi. Ne sluganski rob, nego onaj tko poslužuje (διακονέω) – kao poslužitelji u Kani Galilejskoj (Iv 2,9), kao oni koji su najmanjega brata nahranili, dali mu piti, primili ga, pohodili (Mt 25,44). Kao sam Gospodin koji nije došao da bude služen, nego da služi (Mk 10,45).
Učitelju naš! Kakve to boje ispunjavaju ovaj prostor, kojim mirisom odiše tvoj dom u kojem si se nastanio nakon što napustio Nazaret i doselio se u Kafarnaum, kad si započeo javno djelovanje? O blažene radosti, u svojoj kući i sve nas primaš! Dopusti mi da smireno, duboko promotrim i poslušam tebe, vječna Riječi koju je Otac poslao, da te primim, pa da svaki djelić mojega ranjivoga bića umivaš, liječiš, svojom snagom ispunjaš.
Ti otvoreno pitaš o mojim mislima i kako se držim pred drugima.
Stidim se. Šutim, evo, već drugi put jer moj um i moje komuniciranje s bližnjima vukla je žudnja za veličinom. Želim biti najveći.
Je li uopće bilo u meni pozornosti za tvoje riječi? Prolazio si, dobri Spasitelju, ovom našom Galilejom – bez javnosti i ljudske slave, u zaštićenom povjerenju. Jer si nas nastavio poučavati o tome da si Sin Čovječji i o svome predanju u naše ljudske ruke. Već si bio započeo tumačiti da te čeka velika patnja, da će te naši voditelji, naš veliki svećenik i njegova stranka, naši pismoznanci odbaciti. Rekao si već i vraćaš se na to da će te ubiti. I da ćeš ustati od mrtvih.
Razumijem li ja tu tvoju veličinu? Mogu li pojmiti da si ti prvi? Strah me je pitati. Prva neugodna šutnja zavladala je.
A sada, u kući, ti ne prezireš i ne gušiš moju narav i moje traženje da budem najveći. Zauzeo si položaj biblijskoga učitelja i otkrivaš mi kako. Odgovaraš na moju potragu.
Hvala ti, Gospodine, što me primaš među dvanaestoricu. Ako sam na zadnjem mjestu, ako radim ono što će istinski poslužiti dušama oko mene, onda sam prvi.
I ovaj put upute mi ne daješ samo riječima, nego, posred svih nas, jedno maleno dijete uzimaš u krilo. Kako ću biti najveći, kako ću biti ono što doista želim? Tako da s ljubavlju primim k sebi dijete jer tako tebe primam. Moja je prava, puna veličina kad motrim tvoj sveti mesijanski put i klanjam se, kad se zbiva čudesna tajna: ja, neznatno smrtno biće primam tebe, Bože naš.
