subota, 13. 6. 26. Srce Marijino i sv. Ante
Cijenjeni ljubitelji Božje riječi danas je za živu vjeru hrvatskoga narod velik dan. Slavimo sveca svega svijeta, svetog Antuna Padovanskog, našeg svetog Antu koji čuda čini. U našem glavnom gradu eto nam na oba kraja, na istoku i na zapadu, njegovo svetište – u Sesvetskim selima i na Svetom Duhu. Gdje god je vjerna duša, raduje se jer zna koliko je puta ovog sveca zazvala i zahvaljivala mu kad je našla što je tražila.
Ali danas je još veće slavlje. Nakon što smo se jučer u našoj Palmi, u sjajnoj, gotovo bijeloj bazilici s radošću poklonili presvetom Srcu našega Spasitelja, ova subota nas vodi na čuveni Jordanovac. Župna crkva u kojoj se već dugi niz godina održava cenakul Svećeničkog marijanskog pokreta i pobožnosti prvih subota, danas slavi svoj dan. Jednako kao i bazilika Srca Isusova u srcu grada, tako i ova crkva Bezgrješnog Srca Marijina pripada u apostolska djela Družbe Isusove.
U dobro poznatom evanđelju o dječaku Isusu koji je ostao među učiteljima u jeruzalemskom hramu Luka opisuje kako je Majka Marija brižno čuvala sve te uspomene u svom srcu. Već tamo kad su pastiri došli, prepoznavši znak koji im je Gospodin objavio, saznali smo kako to Majka u svom srcu čini i prebire događaje vezane uz njezina sina. Marijino čisto Srce nije prazno srce. Ona je puna milosti. Našla je milost kod Boga. Bezgrješno Srce Marijino ispunjeno je riječima Isusovim i zbivanjima iz njegova života. To je put Marijine duhovnosti koja donosi čudesan plod.
Bogat Lukin izvještaj najprije nam otkriva kako je sasvim naravno razmišljati sukladno Evanđelju po Ivanu da Učitelj Isus i u svojoj odrasloj dobi redovito, svake godine hodočasti u Jeruzalem, kako je to već od malena činio. Već kao dijete u Svetoj obitelji upoznaje blagdan Pashe, slavlje starozavjetnog otkupljenja iz kuće ropstva.
Evanđelje prenosi uobičajeni starozavjetni izraz: uzašli su. To je biblijski način govora o hodočašćenju koji ima i svoj visoko teološki sadržaj jer označava i žrtvu paljenicu. Kad je riječ o Isusu značenje je dalekosežno jer već usmjerava pogled na onaj njegov izlazak koji se ima zbiti u Jeruzalemu kako će sam Gospodin razgovarati s Mojsijem i Ilijom.
Ovaj put hodočašće je posebno. S dvanaest godina – možda slično primjerice našem sakramentu sv. Potvrde – njihov dječak postaje sin Zakona, primljen je u zajednicu vjernika. Zaista vjerojatno baš u dvanaestoj godini počinjemo osobno ozbiljno slušati glas savjesti.
Posve je razumljivo da je dječak Isus tom prigodom prema zacrtanom postupku došao među učitelje u Hramu. Sasvim je uobičajeno da ih sluša i pita. Čak i njegovi odgovori mogu posve pristajati okviru propisanoga pristupnog ispita. Ali sasvim je izvanredno i čudesno da to traje do trećega dana. Toliko ih zadivljuje svojom razumnošću. Opis njihova osjećaja riječ je koja znači ekstazu. Ushićeni su mladim Isusom.
Što li se međutim zbiva u majčinu srcu? Kakve to uspomene ona čuva? Kad djeteta nema nekoliko sati, već je briga prevelika. Ako ga nema preko cijele noći, to je već neizdrživa panika, nesnosna bol. Što li majka Marija iz svoga srca iznosi Josipu s kojim je već toliko toga prošla!?
Ipak, oni su se prvi dan s mirom i pouzdanjem vraćali s hodočašća. Sigurno je dječak tu negdje na putu s njihovima! Drugi dan je dan povrataka u sveti grad jer ga nisu našli. Tek trećeg dana potraga je dovršena. A mi s dubokim osjećajem prepoznajemo važan biblijski treći dan. Prekosutra!
Evanđelje priznaje i ističe očinsku ulogu sv. Joispa kad bez teškoća veli da su oni Isusovu roditelji i kad majka Marija izravno kaže: „Otac tvoj i ja tražili smo te.” Danas za odgoj naglašavamo dijalog. Dubinu roditeljske boli i trpljenja majka priopćava sinu kad u našem uobičajenom prijevodu kaže da su bili „žalosni”. Toplo oslovljava svoje dijete.
Ali njegov odgovor ne razumiju.
Velika utjeha može biti svim roditeljima koji s djecom u pubertetu jednostvno ne nalaze zajednički jezik. Gle, i s Isusom je tako. Posve precizno i dijete i majka kažu „otac”. Ali u posve različitom smislu. Dok Marija govori o postojanoj tihoj potpori oca obitelji, sv. Josipa, koji je uz nju u potrazi, dječak već najavljuje nešto slično onom što je Mojsije doživio kad je morao skinuti obuću. Nije više „na svom terenu”, nego ulazi na Božji „teren”.
Isus već u djetinjstvu daje silno vrijedan putokaz. Nisu se razumjeli, on je Očev, ali ipak se podlaže i pokorava, podređuje se roditeljskom autoritetu u Nazaretu. To je dio njegova utjelovljenja kojim je ponizio i „oplijenio” sama sebe. Postao je čovjekom.
Zajedno sa srcem Majke Marije mi mu se klanjamo i molimo danas njezin zagovor. Ona nas vodi da od križa i Velikog petka strpljivo tražimo i dočekamo treći dan kad ćemo pronaći dragog Spasitelja, živog Pobjednika.
