Hvala Bogu! U ovim novim medijima još jedan skroman a drag prinos s našega Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana, posvećen svim štovateljima Srca Isusova, a napose vama dragi članovi, volonteri, podupiratelji Zaklade za obnovu bazilike Presvetog Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra “Anamarija Carević”. Upravo ovih dana Hod za život u sve više hrvatskih gradova podsjetio nas je na onaj najskriveniji početak ljudskoga života kojemu je najpotrebnija zaštita. Našim glavnim gradom Zagrebom prošao je još jednom Antunovski hod mladih. Usmjeravaju nas na onu pravu veličinu, na žetvu dušâ koja je spremna, na stablo života pod čijom sjenom svi možemo saviti gnijezdo za sebe i za svoju obitelj (Mk 4,32). Kad Gospodin u Evanđelju govori o prirodi, podsjeća nas na početke kad nam je Bog povjerio cijelu kuglu zemaljsku i sav stvoreni svijet da ga čuvamo i obrađujemo.
Snaga Božjega kraljevstva
Otkrivamo danas snagu Božjega kraljevstva. Liturgijska čitanja na 11. nedjelju u crkvenoj godini B stavljaju nas pred Isusa, Učitelja i Gospodina, koji usmjerava naše oči na čudesa Božje prirode, u kojoj živimo, zato da nam tim poznatim slikama otkrije kako to nebo kraljuje (“kraljevstvo Božje” Mk 4,26; “kraljevstvo nebesko” 4,30). Bog visoko drvo ponizuje, a nisko uzvisuje (Ez 17,24); svakome čovjeku daje što je useljen u tijeluzaradio (2 Kor 5,10). Slušamo onaj osobit dragulj koji je sačuvan samo u Markovu evanđelju: prispodobu o sjemenu koje samo raste. “Sama od sebe” – govori Isus – “zemlja donosi plod” (Mk 4,28). U evanđelju stoji riječ koja nam je i u izvornom jeziku poznata jer je ušla u sav svijet: αὐτομάτη – samo od sebe.
Najdublja razina Isusove pouke zacijelo je ona ishodišna logika koja donosi intelektualnu utjehu. Sve u svijetu koliko god ga poznajemo jest od drugud, postoji jer je iz nečega nastalo. Stoga čvrstom sigurnošću i zdravom pameću zaključujemo da postoji i Onaj koji je u sebi takav da nije od drugud, nego sam u sebi ima svoj razlog postojanja. Ne treba mu neki drugi uzrok. On je uistinu sam od sebe. To je Bog naš – kako nam ga najviša i precizna filozofska spoznaja predstavlja.
Rabbi Isus na Galilejskom moru, dakako, ne vodi svoje sljedbenike samo u najviše visine umovanja, nego cijelom narodu koji na obali strpljivo sluša njegovu pouku, upućenu im iz Petrove lađice (usp. Mk 4,1), govori o svagdanjem životu. I upozorava najprije kako mnogo toga primamo kao čisti dar jer nije plod naše moći, a potom podsjeća kako i ono posve maleno i neznatno postaje silno, istinski veliko i mnogima na korist. Donosi život.
Lipanj, mjesec Srca Isusova, baš nam to pred oči stavlja. Sva veličanstvena, stvarateljska dobrota Božja skrila se u osjetljivo, smrtno, ljudsko srce Kristovo. Samoga je sebe ponizio do kraja, postao neznatan pod srcem Majke, neznatne službenice Gospodnje, dopustio da sav njegov životni projekt bude smrvljen pod udarcima bičeva, čekića i koplja na križu, da bi tako svima darovao otkupljenje i vječni život. Uostalom, moje vlastito srce, nevidljivo mi je i skriveno. Ne upravljam njime svojim marom i upornošću, svojom pažnjom i snagom, a ipak – sam ne znam kako – sav mi život ovisi o njegovu neprestanom kucanju, spavam li ili bdijem, danju i noću (Mk 4,27), u krajnjem naporu, tjelesnom ili duševnom, i u času smirenoga uživanja i spokoja.
Ezekiel, prorok, davno je u slici i najavi zabilježio kao živi Božji govor ono što će Isus, Učitelj, ljubljeni Sin, kao utjelovljena Riječ u punini donijeti. U teškom vremenu progonstva u Babilon Ezekiel govori o sićušnoj, najtanjoj grančici – eno je, visoko gore, na samom vršku dičnoga cedra (Ez 17,22)! Bog je odlama i uzima kako bi je iznova posadio. Samo sveti Ostatak, okljaštren, lišen svake svoje raskoši i snage, pročišćen gorkom kušnjom, započinje novi život Božjega naroda. Plodom će uroditi (Ez 17,23). Bog ga zasađuje, kao što je u davnim početcima rajski vrt zemaljski posadio (Post 2,8). Bog odabire goru po svom izboru, u svojoj svetoj baštini Izraelu, goru najvišu (Ez 17,23). Bog govori i čini (17,24). On dariva ono pravo uzvišenje, on ponizuje oholice koji sami sebe uzvisuju. Od njega je suša, od njega je i obilat rod (Ez 17,24).
U Novom zavjetu nije to više bajkovita pjesnička slika. Isus govori o zemlji koju obrađujemo, poznajemo je, i već u djetinjstvu s divljenjem učimo o sjemenu. Isus govori o klijanju, o nicanju, o rastu. Upozorava na stabljiku, ocrtava napokon klas koji je pun zrnja (Mk 4,28). Drugi put će istaknuti kako zrno, ako je palo u zemlju i umrlo, donosi obilat rod (Iv 12,24).
Isus poukom iz života tumači kako to Otac nebeski kraljuje. Sve je tu, sve mi daje na raspolaganje. Od mene se traži samo da bacim sjeme i da, kad dođe čas, krenem u žetvu čim plod dozrije.
Psalam 92 povezuje proroka i evanđelje, razjašnjuje o čemu je riječ. Slike iz prirode govore o čovjeku pravedniku, onome koji s Bogom hoda (Post 5,22.24; 6,9). U njemu se ostvaruje Božje kraljevstvo. On cvate (2x Ps 92,13.14). Bog mu je čvrsta stijena (Ps 92,16) pa on donosi rod. Ispunja onu pra-zapovijed Božju, odmah na početku danu ljudima, i to kao blagoslov: Budite plodni, donosite rod! (Post 1,28). Štoviše, psalam ističe da je i u visokoj dobi pravednik još uvijek pun svježine (Ps 92,15). I tada, ne samo u mladosti i punoj ljudskoj snazi, on donosi rod.
Apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima još više stvar izoštrava i tumači. Svi mi dolazimo pred Kristov sud (2 Kor 5,10). To je glavna misao svih usporedbi s prirodom. Isusovu oku bit će bjelodano što smo to kroz tijelo, dok smo u njemu naseljeni (5,6.9), zaradili (5,10), koliko smo se trsili da mu omilimo (5,9).
Kad Gospodin govori o sićušnu zrnu gorušice, izvrsno oslikava tajnu svete pričesti. Pod neznatnom prilikom kruha skrila se sva božanska i ljudska narav Božjega Sina. I u ovaj svoj dan, on, potpuno ponizan i nadasve moćan, želi doći k nama zato da u našim riječima i djelima naraste i razgrana se, da naše srce učini po Srcu svojemu.
Tako je to sa sakramentima. Poput evanđeoske zemlje primamo sjeme, gotovo nevidljivo, a presudno. I Bog svojom čudesnom rukom daje da nikne, da se razraste, da buja i cvjeta, da donosi plod za našu obitelj i za sav Božji narod.
